Izvorišta nove balkanske nestabilnosti

Dvadeset godina nakon raspada Jugoslavije bilo bi neodgovorno sva očekivanja vezana uz osiguravanje stabilnosti i dalje prebacivati na međunarodnu zajednicu.

Balkan, Region, Nestabilnost, Mišljenje, Davor Gjenero, Hrvatska, Srbija, BiH, Slovenija, Crna Gora
Nakon optimistične faze suradnje Borisa Tadića i Ive Josipovića, odnosi između Hrvatske i Srbije su uglavnom zamrli [Pixsell]

Piše: Davor Gjenero

Ozbiljni analitičari, koji upozoravaju na to da kriza europske integracije i zamor proširenjem otvaraju prostor novoj nestabilnosti na Balkanu, kao naprimjer Janusz Bugajski nedavno na op-ed stranici Al Jazeere, posve su upravu. Ne postoji, naime, osmišljeni alternativni model modelu europeizacije Balkana, uspostavljanju međusobno socijalno, ekonomski i politički kompatibilnih država i društava te afirmaciji europskog načela dobrosusjedstva kojim bi se Balkanu osigurala održiva stabilnost.

Ipak, 20 godina nakon raspada Jugoslavije bilo bi neodgovorno sva očekivanja vezana uz osiguravanje stabilnosti i dalje prebacivati na međunarodnu zajednicu. Za regiju je jednako opasno i to što se pokazuje da je za većinu zemalja europska perspektiva "mrkva na dugom štapu", kao i to što u posljednjih nekoliko mjeseci očevidno zamiru bilateralni odnosi među zemljama. Odnose Hrvatske i Srbije često se pretenciozno definira kao "osovinske" za regiju i kao odnose koji predstavljaju "lokomotivu" za susjedstvo. Međutim, nakon optimistične faze suradnje predsjednika Borisa Tadića i Ive Josipovića ti su odnosi uglavnom zamrli.

Odnose Hrvatske i Srbije često se pretenciozno definira kao 'osovinske' za regiju i kao odnose koji predstavljaju 'lokomotivu' za susjedstvo.

Posljednji veliki iskorak bio je posjet predsjednika Tadića Vukovaru, a od toga su sad prošle već skoro dvije godine (studeni 2010. godine). U mjesecima koji su slijedili Hrvatska je bila zauzeta dvama ključnim procesima: završetkom pregovora s Europskom unijom i smjenom vlasti. Unatoč optimističnim signalima nakon smjene vlasti u Hrvatskoj, na samom kraju prošle i početkom ove godine, naredni se koraci nisu dogodili, a smjena vlasti u Srbiji hibernirala je bilateralne odnose.

Isprika i žaljenje

Predsjednik Josipović, koji je s kolegom iz Beograda vodio regionalne inicijative, nakon Tadićeva poraza je odustao od naglaska svog predsjedništva na regionalnom angažmanu. Prodor u bilateralnim odnosima namjeravao je doseći povlačenjem hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid u vrijeme rata u Hrvatskoj. Njegov je koncept bio da je izvansudskim poravnanjem moguće postići više negoli parnicom pred UN-ovim Međunarodnim sudom u Hagu, a za povlačenje tužbe (kojoj je bio koautor) definirao je tri uvjeta: razjašnjavanje pitanja svih nestalih u ratu, sudbine zatočenih i nasilno odvedenih, povrat tijekom agresije otetoga umjetničkog blaga i arhivskog gradiva, te priznanje agresije Miloševićeva režima.

Dva šoka: Intervju tek izabranog predsjednika Srbije Nikolića Frankfurter Allgemeine Zeitungu, u kome govori o Vukovaru koji da je bio srpski grad, a negira genocid u Srebrenici.

Tadićeva isprika u Vukovaru, popraćena Josipovićevim izrazom žaljenja za sve žrtve srpske nacionalnosti, izrečena prije skoro dvije godine i vraćanje dijela arhiva vukovarske bolnice bili su prvi koraci u pravom smjeru. Pitanje odnesenih umjetnina sada je već uglavnom riješeno, ali sudbina nestalih još opterećuje bilateralne odnose.

Nakon smjene vlasti uslijedila su dva šoka: prvi je bio intervju tek izabranog predsjednika Srbije Nikolića Frankfurter Allgemeine Zeitungu, u kome govori o Vukovaru koji da je bio srpski grad, a negira genocid u Srebrenici. Negiranje agresije Miloševićeva režima na Hrvatsku i genocida - koji taj režim nije spriječio a mogao je, kako to definira presuda Međunarodnog suda u sporu Bosne i Hercegovine protiv Srbije, koja je "stala na pola puta", a priznala ju je Skupština Srbije svojom rezolucijom, doduše "Ezopovskim jezikom" (pozivanjem na međunarodne dokumente koji govore o genocidu, ali izbjegavanjem spominjanja genocida) - zapravo sprečava ozbiljan razgovor o izvansudskom poravnanju i hrvatskom odustajanju od tužbe.

Visoka ljestvica

Kao što ne rješavaju ključni povijesni problem, Hrvatska i Srbija ne rješavaju niti problem koji će nastati sredinom iduće godine, kad Hrvatska pristupi EU-u, pa njene granice postanu vanjskim granicama Unije, a ona izgubi carinske povlastice koje proizlaze iz članstva u CEFTA-i. Premijer Ivica Dačić vrlo je visoko dignuo ljestvicu očekivanja od Hrvatske, tražeći uvođenje režima prelaska granice samo s osobnom iskaznicom i to istovremeno kad se u EU-u raspravlja o suspenziji liberalizacije schengenskog režima za Srbiju. Rasprava o ukidanju "bijelog Schengena" za Srbiju i Makedoniju ozbiljna je europska pogreška, jer se njome samo ojačavaju euroskeptične snage u tim zemljama i potiče rezignacija prema procesu pristupanja, koja će se sigurno prelijevati i na ostale države u regiji.

Nije jasno kako će Hrvatska doprinijeti procesu reforme Federacije BiH kojim američka politika namjerava pokrenuti reformu koja bi BiH učinila samoodrživom.

Osim intenzivnih odnosa s Kosovom, prema drugim državama u regiji, Hrvatska nije odigrala neku važniju konsolidacijsku ulogu. U odnosu prema Bosni i Hercegovini napravljen je prvi pozitivan korak - najava ratifikacije ugovora o razgraničenju iz 1999. godine, ali još nema nagovještaja da će se u pravom smjeru ići i korak dalje - provođenjem sporazuma Ploče - Neum. Isto tako, još nije jasno kako će Hrvatska doprinijeti procesu reforme Federacije Bosne i Hercegovine, kojim američka politika namjerava pokrenuti reformu koja bi Bosnu i Hercegovinu učinila samoodrživom.

Prve su najave vrlo loše: u javnosti u Hrvatskoj mnogo prostora dobivaju otvoreni ili tihi zagovornici "trećeg entiteta" i oni koji tvrde da međunarodna, pa i hrvatska politika, griješe, jer kad žele razgovarati s Bosnom i Hercegovinom, razgovor počinju samo s jednom stranom - sa Sarajevom i Bošnjacima (oni će reći Muslimanima), a da Bosna i Hercegovina ima barem još dva identiteta. U podkontekstu ovakve retorike uvijek je i latentni zagovor savezništva s predsjednikom Republike Srpske (RS) Miloradom Dodikom, iako, za razliku od devedesetih, danas u Hrvatskoj nema nikakva koncepta priključivanja "hrvatskoga" dijela susjedne države.

Trgovački putnici

Kao ni Hrvatska tako niti Slovenija nema artikulirane regionalne politike. U procesu pristupanja Hrvatske EU-u njena je politika bila usmjerena na kratkoročnu maksimalizaciju vlastitih dobiti u tom procesu i dobijanje ustupaka. Taj tip sebične politike loše je vrednovan i u Briselu, gdje je Slovenija ostala bez snažnih saveznika, a poslana je i loša poruka regiji. I u Bosni i Hercegovini i na Kosovu Slovenija je bila (odnosno, još je) zastupljena u mirovnim misijama i njih je otvorenije nego drugi nastojala iskoristiti kao svojevrsne "trgovačke putnike" slovenske privrede.

Crna Gora u relativno je optimističnoj fazi, jer jedina ima određen datum početka pregovora.

Slično se ponaša i slovenski europarlamentarac Jelko Kacin, koji je izvjestitelj Europskog parlamenta za Srbiju. Političar, bez mogućnosti da nakon ovog mandata bude reizabran u EP, u Srbiji nije doživljen kao zagovornik njihova pristupanja (kao što je austrijski europarlamentarac Hannes Swoboda bio realan i ustrajan prijatelj Hrvatske), već kao netko tko na kraju svoje političke karijere nastoji ostvariti dobiti na osnovi svoga izvjestiteljskog položaja.

Crna Gora je u relativno optimističnoj fazi, jer jedina ima određen datum početka pregovora. Važan moment u njenom daljem razvoju bit će skori parlamentarni izbori, koji su i raspisani radi toga da bi nova administracija imala pregovarački i reformski legitimitet. Za definitivnu demokratsku konsolidaciju ove države bilo bi potrebno ostvariti dva cilja: uspostaviti administraciju usmjerenu na europeizaciju i stabiliziranje državne neovisnosti, te konačno provesti prvu demokratsku smjenu vlasti.

EU može čekati

Politička nas teorija uči da bez najmanje dviju smjena vlasti ne možemo govoriti o izgradnji politički neutralne i autonomne administrativne vlasti, a u Crnoj se Gori još nije dogodila niti prva smjena vlasti u punom smislu riječi. Međutim, čini se da su ova dva cilja nepomirljiva. U današnjim bi okolnostima smjena vlasti (koja se ne čini vjerojatnom), naime, dovela do odustajanja od europeizacije i do relativizacije značenja državne neovisnosti.

U igri u kojoj Rusija iskorištava ekonomski slabu europsku periferiju Hrvatska se, također, nije najbolje snašla.

Regresivne posljedice gubitka europskoga fokusa mogu biti vrlo štetne za regiju, a kako brzo može u takvim okolnostima doći do ozbiljne političke entropije možemo promatrati na primjeru Srbije. Iako su se još na parlamentarnim izborima opcije, koje danas tvore vladajuću koaliciju, predstavljale ne samo kao proeuropske, nego kao "eurofanatične", sada govore o tome da EU može i pričekati. Glavni je razlog takve politike činjenica da Srbija svoj proračun konsolidira uz pomoć ruskih kredita i da je zaigrala u ruskoj geopolitičkoj igri, što je nekadašnja globalna a danas energetska sila, te pokušava voditi uz pomoć plinovoda Južni tok.

U igri u kojoj Rusija iskorištava ekonomski slabu europsku periferiju Hrvatska se, također, nije najbolje snašla i zbog toga je već dobila, za sada, blago briselsko upozorenje o obvezama koje proizlaze iz zajedničkih europskih politika. Najopasniji dio ove geopolitičke igre, kao i sve potencijalno opasno na Balkanu, vezano je uz geopolitičke pretenzije prema Bosni i Hercegovini. Odustajanje Srbije od euroatlantizma otvara prostor prodoru ruskog utjecaja u regiju, a taj se interes, osim na Srbiju, opasno širi i na RS, u pokušaju da se tako crta razgraničenja entiteta pretvori u granicu interesnih sfera.

U ozbiljnoj krizi

Budući da se našla na rubu europskoga interesa, regija je u ozbiljnoj krizi: Srbija i Makedonija rezignirale su u svojim europskim ambicijama, a Crna Gora jedina ima definiranu šansu razvoja i pristupnih pregovora, ali izvjesno je da ta šansa neće biti maksimalno iskorištena i da zbog manjka iskustva s dvama prijenosima vlasti neće napredovati brzo, kako bi inače mogla.

Daleko je gora situacija s Bosnom i Hercegovinom i Kosovom, koji još nemaju jasno definirane europske perspektive, iako dio aktera u njima nije izgubio euro-atlantske ambicije. Nejasna je i perspektiva dijaloga između Beograda i Prištine, a kako će protjecati vrijeme otpor tom dijalogu i bilo kakvom popuštanju i fleksibilnosti u njemu sa strane Kosova bit će na ozbiljnoj kušnji. Pritom jedine dvije države koje su "pod krovom EU-a" - Slovenija, koja je već osam godina u njoj i Hrvatska, koja je pred pristupanjem - ne obavljaju svoje regionalne obveze.

BiH i Kosovo još nemaju jasno definirane europske perspektive, iako dio aktera u njima nije izgubio euroatlantske ambicije.

Slovenska sebičnost u regionalnim odnosima i hrvatsko gubljenje ambicije i odustajanje od aktivnosti zbog nove političke arhitekture još su lošiji signal regiji od zamora proširenja u starim članicama Unije, buđenja egoizma u njima i gubitka interesa za europski rubni prostor. Međutim, dok ozbiljni analitičari vrlo dobro uočavaju europske probleme, pa "dugoročno" postoji mogućnost utjecaja na donosioce odluka u europskoj politici da isprave greške, promašaji i nedostaci regionalnih politika kao da izmiču pozornosti, a regionalni kreatori politika tako bivaju do neke mjere pošteđeni pritiska i odgovornosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.