Izraelski izbori: Sve se vrti oko Benjamina, dušo

Benjamin Netanyahu će se suočiti sa penzionisanim izraelskim generalom Bennyjem Gantzom na predstojećim općim izborima u Izraelu (AFP)

U izraelskoj izbornoj politici sve se ponavlja, iako uz nekoliko preokreta.

General s tri zvjezdice Benjamin „Benny“ Gantz obećava da će svrgnuti nepouzdanog Benjamina „Bibija“ Netanyahua na predstojećim izborima i promijeniti politički proračun i Izraelaca i Palestinaca. Ali kako će se ovaj sukob Benjamina razlikovati od političkih rivalstava na bilo kojim od prethodnih izbora, gdje su generali pobijedili na glasanju ali izgubili mir?

U borbi Yitzhaksa iz 1992, general Yitzhak Rabin je pobijedio Netanyahovog bivšeg šefa, aktuelnog lidera Likuda Yitzhaka Shamira, da bi na njega tri godine kasnije atentat izvršio desničarski jevrejski zelot, što je omogućilo Netanyahuu da osigura svoju prvu izbornu pobjedu 1996.

Tri godine kasnije, drugi general po imenu Ehud Barak oživio je nade za mir na Bliskom istoku pobijedivši Netanyahua na anketama, ali ovaj lider Laburista nije uspio sklopiti mirovni sporazum sa Palestincima naredne godine na samitu Camp David. To je otvorilo put za šest konsekutivnih desničarskih vlada, počevši sa, da, ispravno ste pogodili, još jednim generalom Arielom Sharonom.

Opozicija puna nade tvrdi, kao što to uvijek čine, da je ovaj put drugačije. Poraz nesalomivog ali oslabljenog generala Likuda će voditi do dezintegracije desnice, kažu oni.

Treća sreća

Neki vide u impozantnom liku Grantza modernog izraelskog John Waynea, posebno u njegovoj inkarnaciji kao pukovnik Mike Kirby u holivudskom epu iz 1969. (katastrofa) Zelena beretka. Za razliku od niskog, arogantnog i bučnog Baraka, Benny govori meko i nosi veliki štap. On je prigrlio mudrost „Vojvode“: „Pričaj prigušeno, pričaj polako, i ne govori previše“ i iznad svega „nikada se ne izvinjavaj; to je znak slabosti“. Gantz ne samo da se ne izvinjava zbog svoje krvave prošlosti, već se zapravo njome hvali. Videa iz njegove kampanje su točak haosa i uništenja koje je donio Palestincima i izraelskim arapskim susjedima.

Gantzova Plava i bijela politička alijansa, koja uključuje dva druga vojna šefa, Gabija Ashkenazija i Moshea Ya'alona, vodi na anketama. Ona u većoj mjeri predstavlja Izraelce nego pomračenu Laburističku stranku, koja je izgubila svoj sjaj i utjecaj davno.

Pristalice Plave i bijele alijanse kažu da ovi izbori predstavljaju historijsku priliku da se Netanyahuu zada konačni udarac koji će ga oboriti sa izraelske političke scene. Satjeran optužbama za korupciju i predstojećom optužnicom, Netanyahu je slabiji nego što je bio odavno. Njegove laži i prevare su ga najzad stigle.

Izborni poraz lidera Likuda, koji dominira vladom kao premijer, te ministar odbrane i vanjskih poslova, neminovno će podijeliti njegovu stranku, oboriti delikatnu koaliciju desničarskih fanatika koju je skovao, i raznijeti izraelsku desnicu kao cjelinu. Drugim riječima, svrgavanje Netanyahua, „kralja Izraela“, će poništiti cijeli njegov režim i otvoriti put za novu politiku u Izraelu.

Ili se barem tako opozicija nada.

Ne tako brzo, kažu skeptici.

Pusta naivnost

Netanyahu i ostali insistiraju da oni i dalje imaju ogromnu narodnu podršku, uprkos optužnicama. On naglašava svoje besprimjerno iskustvo među kolegama, posebno u poređenju sa svojim rivalom Bennyjem, čija je politička karijera tek započela. Za razliku od brojnih izraelskih generala koji su postali političari prije njega, Gantz nikada nije služio u vladi ili parlamentu.

Štaviše, Netanyahu i dalje ima značajan utjecaj nad desnicom. Dokazani vješt političar, on je dizajnirao niz koalicija vjerskih, sekularnih, kao i centrističkih i ekstremističkih stranaka. Uistinu, mnogi od lidera manjih stranaka služili su pod njegovom vlašću u prošlosti, uključujući Avigdora Liebermana iz Yisrael Beiteinua (Izrael naš dom) i Naftalija Bennetta iz Stranke nove desnice, koji su započeli svoje političke karijere kao njegovi direktor ureda i šef osoblja.

Netanyahu također ima ogroman utjecaj u Washingtonu, i posebno unutar trenutne administracije. Predsjednik Donald Trump, koji uživa besprimjernu podršku među izraelskim Jevrejima, potrudio se da ga nahvali kao „opakog“, „pametnog“ i „snažnog“ lidera. Čini se da ne prođe ni sedmica a da mu Trumpova vlada ne pomogne u predizbornoj kampanji.

Od premještanja američke ambasade u Jerusalem, do legitimiziranja ilegalnih naselja, do izostavljanje odrednice „okupirane“ iz referenci na okupirane palestinske teritorije i pozivanja na priznanje suvereniteta nad okupiranom sirijskom Golanskom visoravni, Trump je gazio preko međunarodnog prava i ranijih sporazuma da daruje američki legitimitet na najuvrnutije Bibijeve fantazije.

Netanyahu se također ponosi time što je vješt državnik, koji sklapa diplomatske, sigurnosne i strateške odnose sa mnogim svjetskim i regionalnim silama, posebno zaljevskim državama, bez pravljenja ikakvih ustupaka Palestincima.

Njegova strategija je da bude uspješan; on je pokazao da bolji izraelski odnosi sa SAD-om i arapskim svijetom ne samo da ne zavise od pravljenja kompromisa u Palestini već zapravo, što je veća izraelska represija Palestinaca, to su veći postali američko saučesništvo i arapsko popuštanje Izraelu.

Vladavina generala

Nije slučajnost da je od starta Netanyahuova strategija bila da označi Bennyja Gantza kao „ljevičara“, dok naglašava svoje desničarske zasluge. Ipak, izraelska ljevica je s praktične strane stvar prošlosti; nije u modi nakon decenija političkog okretanja ka desnici.

Kriza u tzv. ljevici je duboka. Očekuje se da će Laburistička stranka, koja je promijenila devet lidera u periodu od 20 godina, i njen mlađi partner Meretz osvojiti ne više od 10-15 posto glasova u aprilu. A dva lidera tzv. ljevice, Avi Gabbay iz Laburističke i Tzipi Livni iz Hatnuaha (Pokreta), u suštini su izrasli iz sjenki desnice. Njihova zajednička Cionistička unija raspala se prije nekoliko sedmica.

Ne iznenađuje da Gantz odbija etiketu „ljevičar“ i njene implikacije mekoće i kompromisa, iako ga mnogi od ljevičara prihvataju kao svoj izbor. Zapravo, zajedno sa svojim saveznikom, Yairom Lapidom iz centrističke stranke Yesh Atid, on odbacuje cijelu dvojnost ljevica-desnica sa sloganom „Nema ljevice, nema desnice, Izrael iznad svega“.

Ali za šta se onda on zalaže?

Gantzova kampanja se vrti oko njegove direktne opakosti u poređenju sa korumpiranim, lažljivim, prevrtljivim Netanyahuom koji pije šampanjac, puši cigare i ima američki naglasak. On sebe predstavlja kao kredibilnu i sigurnu alternativu da vodi državu. Ako je Izrael osuđen da uvijek „živi od mača“ kako on tvrdi, general je pogodniji za taj posao.

Mnogi Izraelci se slažu.

Oni odavno vide generale, s pravom ili ne, kao nesebične patriote, spasitelje Izraela od stranih prijetnji i domaćih pretjerivanja.

Činjenica da su se tri bivša vojna zapovjednika ujedinila protiv Netanyahua na ovim izborima proizvod je rastuće uključenosti vojne elite u politiku nakon rata iz 1973. Događaji te godine utrli su put da Yitzhak Rabin postane prvi bivši šef osoblja koji je preuezo poziciju izraelskog premijera.

U naredne tri decenije, Laburisti su imenovali vrhovne vojne oficire na vodeće pozicije četiri puta da poboljšaju svoju sigurnosnu poziciju protiv desnice u usponu.

Drugi članovi elite ušli su u izraelsku politiku pridruživši se vladama Likuda, počevši sa Arielom Sharonom, Yigaelom Yadinom, Mosheom Dayanom i Rafaelom Eitanom. Krajem 1980-ih i tokom 1990-ih, ovaj se trend nastavio, a generali kao što su Rehavam Ze'evi, Avigdor Kahalani i Yitzhak Mordechai su vremenom napustili Likud i uspostavili svoje stranke.

U ljevici su bivši generali Rabin, Barak i Amram Mitzna uskočili da preuzmu kormilo nakon ponovljenih laburističkih gubitaka od Likuda. Ogromni izborni gubitak Amrama Mitzne od kolege generala Ariela Sharona 2003. prigušili su šanse Laburista da ponovo zadobiju vlast.

Ostavljeni

Važno je prisjetiti se da su Laburisti, kada su vladali, posramljivali Likud. Ljevica koju Netanyahu ismijava kao blagu i elitističku je ljevica koja je uspostavila, razvila i proširila „jevrejsku državu“ na ruševinama drugog naroda – Palestinaca. Dobila je velike ratove protiv višestrukih arapskih država, okupirala zemljište tri puta veće od Izraela i ponašala se nemilosrdno i ponekad agresivnije nego Likud prema Palestincima unutar države i u okupiranim teritorijama.

Zaista, laburističke militarističke, ekspanzionističke i kolonijalne politike u toku tri decenije i njeno direktno odbijanje uvertira u arapski mir ranih 1970-ih utrli su put za uspon pokreta za šire područje Izraela i preuzimanje od strane Likuda 1977.

Nakon što su se Laburisti suprotstavili invaziji na Liban koju je pokrenuo Likud 1982. i podržali pregovore sa Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO) deceniju kasnije, postojala je nada da su se razdvojili od Likuda. Ali Netanyahuova odluka da pregovara sa PLO-om i potpiše sporazume iz Wye Rivera i Hebrona sa Yasserom Arafatom krajem 1990-ih zamaglila je granice između Likuda i Laburista. Isto tako, činjenica da su Laburisti prigrlili ekonomsku liberalizaciju i privatizaciju 1980-ih i 1990-ih gotovo da je uništila njihov socijalistički status.

Zato podjela na desnicu i ljevicu koju Netanyahu pokušava oživjeti kako bi pobijedio na izborima 9. aprila, nije više relevatno obilježje izraelske politike. Razlika između ljevice i desnice je oskudna i više nije značajna. Krajnje je vrijeme da Laburiste i Bijelu i plavu alijansu nazovemo njihovim pravim imenom „blaga verzija Likuda“.

I Bibi i Benny su ovoga svjesni. Obojica znaju da su desničarske koalicije, u praksi, dominirale izraelskom politikom u protekle četiri decenije, sa izuzetkom dvije laburističke vlade koje su bile kratkog vijeka. Desnica je u toj mjeri prožimajuća da su fašistički elementi „nove desnice“ postali moderni. Netanyahu je već poželio dobrodošlicu ultradesničarskoj stranci  Otzma Yehudit (jevrejska moć) u budućoj koalicionoj vladi. To je stranka koja zagovara oduzimanje državljanstva izraelskim Palestincima i njihovo protjerivanje u okupirane teritorije.

Dva Benjamina također shvataju da dominacija desnice u izraelskoj politici ne pokazuje znake jenjavanja. S izuzetkom Meretza, koji možda neće ući u naredni Knesset, sve jevrejske stranke koje se natječu na izborima predstavljaju različite sjenke desnice, od umjerenih do ekstremnih, od nacionalističkih-religioznih do nacionalističkih sekularnih i od Aškenaza do sefardske desnice.

Gdje je izraelski Charles De Gaulle?

Za Palestince nema svjetla na kraju tunela. I Likud i Plava i bijela alijansa odbijaju osnovne principe pravednog mira: kraj gradnji ilegalnih naselja, puno povlačenje na granice iz 1967, uspostavljanje suverene nezavisne palestinske države sa Jerusalemom kao glavnim gradom, i pravedno rješenje za palestinsko izbjegličko pitanje.

Oba Benjamina odbijaju bilo koji oblik koalicije sa arapskim strankama, ograničavajući formiranje vlade samo na jevrejske stranke. Sjećaju se kako je Rabin ubijen dijelom zato što se oslonio na arapske parlamentarce da provedu mirovni sporazum iz Osla kroz Knesset, čineći njega i cijeli mirovni proces nezakonitim u očima desnice.

Dok neki „izraelski arapski“ lideri vide Netanyahua kao najgoru od svih mogućih opcija, teško da imaju šansu da se pridruže vladi koju predvodi bilo koja druga stranka u „jevrejskoj državi“.

Sa mogućim izuzetkom Rabina, koji je ubijen prije nego što je mogao otkriti svoju viziju za trajni mir, izraelskim liderima, političarima i generalima je nedostajala hrabrost da pokušaju i izvuku Izrael iz zagonetki poduzimanja neophodnih rizika da se postigne mirovni sporazum sa Palestincima.

Drugim riječima, Izrael tek treba proizvesti lidera kakav je Charles De Gaulle, koji je izveo Francusku iz Alžira, ili kao Frederik De Klerk, koji je okončao aparthejd u Južnoj Africi.

U svojoj knjizi sa evokativnim naslovom, Fortress Israel, The Inside Story of the Military Elite Who Run The Country – And Why They Can't Make Peace, bivši glavni dopisnik za New York Times, Patrick Tyler zaključuje:

„Cionistički pokret je preživio napad svjetskih ratova, Holokaust i sukobe ideologija, ali u modernoj eri državnosti, Izrael se činio nesposobnim da iznjedri generaciju lidera koji bi se mogli prilagoditi aktuelnim vremenima, koji su posvećeni okončanju okupacije i stoga, njihove izolacije, ili mijenjanju paradigme vojne dominacije.“

Nesposoban, da, ali Izrael je također nezainteresovan za pravedno rješenje. Podrška Washingtona, arapsko udovoljavanje i palestinska slabost ne daju izraelskim liderima nikakv razlog da poduzimaju rizike za mir.

Mir je, zapravo, postao prljava riječ u Netanyahuovom Izraelu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera