Izraelski aparthejd će propasti poput južnoafričkog

Palestinci su 15. maja obilježili 70. godišnjicu Nakbe (Reuters)

Policija ili vojnici koji koriste bojevu municiju protiv nenaoružanih demonstranata koji zahtijevaju jednaka prava, pri čemu mnogi budu ubijeni ili ozbiljno ranjeni: Sharpeville, Južnoafrička Republika, 21. mart 1960; Soweto, Južnoafrička Republika, 16. jun 1976; Gaza, palestinska teritorija pod kontrolom Izraela, 14. maj 2018.

Slično nasilje, sličan sistem?

Premisa rastućeg, međunarodnog globalnog pokreta za bojkot Izraela (BDS) jeste da je izraelski tretman palestinskog narod uporediv sa aparthejdskim režimom koji je postojao u Južnoafričkoj Republici od 1948. do 1991. godine i da stoga opravdava uporedive mjere. Da li je to istina, kao što je južnoafrički crnac, Desmond Tutu, govorio dugi niz godina? Ili je to “lažna i zlonamjerna” “kleveta”, kako je to tvrdio bijeli južnoafrički Jevrej Richard Goldstone?

Srž aparthejda (razdvojenosti) je rasna diskriminacija u pristupu državljanstvu i pravu na glasanje na određenoj teritoriji (među grupama sa uporedivim vezama sa teritorijom).

Historijski gledano, sistem je razvijen kada su evropske doseljenike brojčano nadmašili autohtoni narodi. To je izbjegnuto ili ukinuto u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu jer su (uglavnom) kršćanski evropski doseljenici reducirali autohtone narode na male manjine (i brojčano nadmašili potomke Afrikanca otetih i prisiljenih na ropstvo). Ali u Južnoafričkoj Republici u maju 1948. godine su se kršćanski evropski doseljenici suočili sa crnom većinom. A u Palestini u maju 1948. godine su se jevrejski evropski doseljenici suočili sa arapskom većinom.

Različite metode

Dvije različite metode su izabrane kako bi se odgovorilo na ovu zajedničku dilemu i odolijevalo trendu prisutnom nakon 1945. godine, trendu protiv rasne diskriminacije i poticanja za postizanje demokratije u kojoj vrijedi jedna osoba – jedan glas. Sa željom da zadrži crnu radnu snagu kako bi je iskorištavali, Južnoafrička Republika je izabrala “samoproglašeni (i bez pardona) aparthejd”. Crnci nikada neće biti jednaki građani i nikada neće imati pravo glasa.

Sa željom da izgleda kao demokratsko društvo sa jevrejskom većinom, Izrael je izabrao “prikriveni (i snažno osporeni) aparthejd”. Protjeravši više od 700.000 arapskih stanovnika sa onog što je postala njegova teritorija (njihovo pravo na povratak, koji je priznao UN, odbijeno je na rasnoj osnovi da nisu etnički Jevreji), Izrael je magijom pretvorio ono što bi bila nova država sa arapskom većino od nekih 55 posto u državu sa jevrejskom većinom od više od 80 posto. Kao što je južnoafrički naučnik Daryl Glaser primijetio: “teško je vidjeti kako je ostvarivanje većine protjerivanjem i izbacivanjem moralno superiornije od postizanja većine jednostavnim oduzimanjem temeljnih ljudskih prava ljudima u zemlji”.

Većina Palestinaca koji danas žive u veoma teškim uvjetima u Gazi su i sami protjerani iz Izraela 1948. ili naredne godine, ili su djeca, unuci ili praunučad protjeranih Palestinaca.

Osporavanje aparthejda

Kada se okupe u blizini granice između Gaze i izraelske teritorije iz perioda 1949-1967. kako bi razgovarali o “Velikom maršu za povratak”, oni predlažu osporavanja sistema aparthejda koji ih je isključio iz Izraela i koji se sada poziva na pravo na korištenje sile kako bi spriječio njihov povratak. Međunarodni zakoni za zaštitu ljudskih prava (uključujući presude Evropskog suda za ljudska prava koje se odnose na protjerane osobe iz Kipra, Armenije i Azerbejdžana) podržavaju njihovo pravo na povratak u najbliže područje onom gdje su bila smještena njihova sela.

Većina jevrejskih Izraelaca povratak smatra nezamislivim jer bi doveo do palestinske većine na području koje je obuhvatao Izrael u periodu od 1949. do 1967. godine. Ali zašto bi se očuvala jevrejska većina stvorena nezakonitim sredstvima 1948. godine?

Izraelski aparthejdski sistem je proširen na cijelu teritoriju historijske Palestine 1967. godine, kada je Izrael okupirao Zapadnu Obalu (uključujući Istočni Jerusalem) i Gazu. Iako bi stvarno privremena vojna okupacija opravdala neodobravanje izraelskog državljanstva stanovnicima Zapadne Obale i Gaze (koji nisu prethodno protjerani iz Izraela), izraelska okupacija traje više od 50 godina, u poređenju sa 46 godina koliko je trajala južnoafrička aparthejdska vlada.

Teško da bi se mogla nazvati “privremenom” pogotovo kada se uzme u obzir gradnja nelegalnih naselja za više od 500.000 jevrejskih Izraelaca na Zapadnoj obali (uključujući Istočni Jerusalem). Od 1948. godine, palestinskim stanovnicima Zapadne obale (isključujući Istočni Jerusalem) i Gaze, bez obzira što žive pod izraelskom kontrolom, na rasnoj osnovi uskraćeno je izraelsko državljanstvo i pravo glasa: oni nisu etnički Jevreji.

Palestinski Izraelci

Ali, šta je sa palestinskim građanima Izraela, manjinom koja nije protjerana 1948. godine? Imaju pravo glasa, pa stoga, kako Izrael može biti optužen za aparthejd? U aparthejdskoj Južnoafričkoj Republici nije postojao ekvivalent palestinskim građanima Izraela. Zbog toga oni prigodno služe kao izraelski “demokratski smokvin list”. Ali su oni na više načina građani drugog reda, odobreno im je državljanstvo samo zato što je većina arapskih stanovnika protjerano 1948. godine. Odobravanje izraelskog državljanstva manjini Palestinaca ne opravdava izraelsko odbijanje da to državljanstvo dodijeli većini.

Južnoafrička Republika je predložila “višedržavno rješenje”: deset malih, nepovezanih plemenskih zavičaja ili bantustana za crnačku većinu, i većinu zemlje za bjelačku manjinu. Svijet je odbacio otvorenu nepravednost prijedloga.

Slično, izraelska de facto verzija “dvodržavnog rješenja” se sastoji od malih, nepovezanih područja palestinske “autonomije” (Oslo Područje A i B na Zapadnoj obali, plus Gaza), što izgleda veoma slično južnoafričkim bantustanima. Izraelski ministar obrazovanja, Naftali Bennett, predložio je da Izrael nelegalno anektira većinu Zapadne obale (Oslo Područje C), kao što je nelegalno anektirao Istočni Jerusalem i Golansku visoravan.

Njegov prijedlog bi, ustvari, išao u prilog palestinskom narodu, jer bi okončao fikciju da je pravedno dvodržavno rješenje i dalje moguće, i koji bi izraelski aparthejdski sistem učinio još transparentnijim.

Ključne razlike

Glavna razlika između južnoafričkog aparthejda i izraelskog aparthejda jeste ta da se zbog osjećaja krivice kršćanskog svijeta zbog užasnih progona jevrejske manjine u Evropi (koji su kulminirali u Holokaust) i njegovog pogrešnog i sebičnog stava da Palestina (umjesto dijela države s kršćanskom većinom) treba biti korištena za kompenzaciju jevrejskom narodu, Izrael duže izvukao sa svojim aparthejdom.

Petnaestog maja 2018. obilježena je 70. godišnjica Nakbe (katastrofe), osnivanja države Izraela protiv volje arapske većine u Palestini i protjerivanja hiljada Arapa iz njihove domovine –  drugim riječima, obilježeno je 70 godina aparthejda.

Ali sve više ljudi širom svijeta (uključujući jevrejske studente na univerzitetima u SAD-u) postepeno saznaje istinu o trajnim nepravdama u Izraelu-Palestini i historijskim događajima koji su omogućili njihov rast. Ovo će postepeno povećati podršku za građanski pokret BDS, koji bi u konačnici trebao uvjeriti vlade, prije svega u Evropi i Sjevernoj Americi, da izvrše stvarni pritisak na Izrael da okonča svoj aparthejdski sistem.

U odsustvu kredibilnog izraelskog prijedloga za pravedno dvodržavno rješenje, zadana pozicija mora biti jednodržavno rješenje poput onog u Južnoafričkoj Republici: jedinstvena, sekularna, demokratska država, sa jednakim pravima na državljanstvo i glasanje za jevrejske Izraelce i Palestince, snažan ustav koji zabranjuje direktne ili indirektne rasne ili vjerske diskriminacije svakog pojedinca ili grupe, te snažan ustavni sud koji će ga provoditi.

Ako to bude konačan ishod, nenaoružani demonstranti u Gazi, koji se trebaju smatrati izraelskim Sowetom, nisu umrli uzalud.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera