Izraelska prilika u saudijsko-iranskoj krizi

Piše: Adnan Abu Amer

Neuobičajena previranja u arapskom svijetu ne pružaju donositeljima odluka priliku za postepeno preispitivanje stavova. Naprotiv, takva dešavanja primoravaju države ovog regiona da zauzmu stavove i usvoje politike s kojima se ne slažu njihovi zatvoreni politički krugovi, uključujući i Izrael, koji u eskalaciji sukoba u regionu vidi rizike koji bi se u jednom trenutku mogli pretvoriti u prilike te, na osnovu toga, pokušava pronaći svoj interes na ovom ili šansu na onom mjestu.

Postepeno pogoršanje odnosa između dvije najveće države na obalama Arapskog zaljeva, Saudijske Arabije i Irana, izraelski krugovi odlučivanja vide kao nova najvažnija i najrizičnija dešavanja u regionu. Po svemu sudeći, ove dvije države ulaze u veoma dug tunel političke i diplomatske napetosti i niko ne zna da li će se takva situacija prenijeti i na eskalaciju na terenu, u smislu direktnog sukoba, ili će se ove dvije strane zadovoljiti nastavkom “posredničkih ratova” u Siriji, Jemenu i Iraku.

Daleko od bavljenja detaljima trenutnih neslaganja u regiji Arapskog zaljeva, odluka Tel Aviva da šuti po pitanju zaoštravanja odnosa na relaciji Rijad – Teheran ne znači da se ne osjeća ugodno dok gleda dvije najveće države kako prekidaju diplomatske odnose, a možda i više od toga, što će Izraelu pružiti priliku da se pojavi kao snažna i koherentna država, koja predstavlja Jevreje cijeloga svijeta i u stanju je svoje sporove i neslaganja rješavati na miran način.

Pomirenje s Turskom

Izrael ne skriva zabrinutost zbog iranske ekspanzije u regionu i sve većeg utjecaja ove države u nekoliko arapskih prijestonica, kao i činjenice da su iranske snage nedavno uspjele doći do samog ruba izraelske sjeverne granice u srcu okupirane sirijske Golanske visoravni. Tel Aviv je više puta izjavio da iranska Nacionalna garda sada ima svoje vojne baze na gorostasnim golanskim planinama, sa kojih nadzire Izrael, što ih navodi na to da redefiniraju Golan kao borbeni front opasniji i od Gaze, i od Libana. Prema tome, Izrael u saudijsko-iranskoj krizi možda vidi priliku koja će usmjeriti iransku pažnju na pitanja s druge strane na račun aktiviranja golanskog fronta, ili, u najmanju ruku, Izrael tako misli.

Što se tiče Saudijske Arabije, Izrael ne sakriva rezerviranost prema njenoj vanjskoj politici, naročito nakon dolaska kralja Selmana na vlast, te određenih diplomatskih poteza koji su izazvali zabrinutost u Tel Avivu, kako u pogledu pomirenja Saudijske Arabije s Hamasom, tako i s otvaranjem novog poglavlja s Turskom, zahlađivanja odnosa Saudijske Arabije s njenim najbližim saveznikom u Egiptu i udaljavanja Rijada od politike podilaženja američkoj administraciji.

Prema mnogim izraelskim procjenama, pomirenje s Turskom polako se približava, iako veoma sporim koracima, u svjetlu dogovora tehničkih timova oko mnogih detalja vezano za uvjete koji su navedeni u cilju postizanja pomirenja, naročito po pitanju kompenzacije porodicama turskih žrtava i deblokade Gaze. Ostaje još samo da dva lidera u Ankari i Tel Avivu daju saglasnost za konačno potpisivanje pomirenja kako bi se zatvorilo poglavlje skoro potpunog prekida odnosa, koje je trajalo više od pet godina.

Izraelci su gotovo uvjereni da se strateške relacije i bliski savez s Turcima prije 2010. godine više neće vratiti u svoje prvobitno stanje tokom 2016. godine, i to zbog mnogih stvari koje će obje strane uzeti u razmatranje, ali i činjenice da je izraelska strana sve više uvjerena da je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan posegnuo za ovim “nužnim okretanjem” prema Tel Avivu tek nakon krize koja se pojavila u odnosima s Moskvom, i to u vrijeme kada se Turska nalazi u procesu repozicioniranja svojih regionalnih i međunarodnih odnosa. Očigledno je da se izraelski premijer Benjamin Netanyahu mora približiti svome arhineprijatelju zbog ekonomskih interesa, koji se uglavnom odnose na gasna polja i izvoz gasa u Evropu.

Bez obzira koliko košta

Iz dana u dan Ankara i Tel Aviv su sve bliže “interesnom” pomirenju, u kontekstu potpunog haosa koji vlada u svim dijelovima regiona, iako još uvijek nije potpuno utrt put za normalizaciju odnosa. Međutim, Izraelci u relativnom “podgrijavanju” odnosa s Turskom vide jedan od načina upravljanja kriznom situacijom u regionu, uprkos svim poteškoćama s kojima se suočava Netanyahu po pitanju postizanja pomirenja s Erdoganom. S jedne strane, Netanyahu strahuje od mogućih optužbi radikalne desnice – njegovog koalicionog partnera – da je pokleknuo pred uvjetima turske strane, dok u isto vrijeme sluša “opoziciju” koja mu preporučuje da nastavi dalje ovim putem, što je paradoks.

Čovjeku nije potrebno mnogo promišljanja dok posmatra savez koji se razvija između Tel Aviva i Kaira. Kairo veoma dobro zna da politički trud koji Izrael ulaže u glavnim gradovima odlučivanja predstavlja zapravo najvažnije diplomatsko pokriće na svjetskom nivou, dok sadašnje egipatsko rukovodstvo zauzvrat pruža sigurnosnu stabilnost na izraelskoj granici, čime jača ulogu svog kolege u regionu u svjetlu sigurnosne saradnje bez presedana, koja se često manifestira u periodičnim zračnim preletima preko egipatskog zračnog prostora, naročito na Sinajskom poluotoku. Nešto poput ovoga ne bi se moglo desiti bez usaglašenosti izraelsko-egipatskih krugova odlučivanja.

Izrael otvoreno pokazuje zabrinutost u vezi s nemirima koji povremeno izbijaju u egipatskim gradovima i ugrožavaju sigurnosnu situaciju, strahujući da bi na taj način mogao izgubiti saveznika, koji je dosta značajniji sada nego što je to bio u periodu vladavine svrgnutog predsjednika Hosnija Mubaraka. Tel Aviv zbog toga ulaže napore koji ne mogu proći nezapaženo, i to na različitim nivoima: političkim i sigurnosnim, unutar regiona i izvan njega, kako bi se pružila sigurnost sadašnjem egipatskom režimu, s obzirom da okončanje ovog savezništva znači izlaganje Izraela opasnostima u regionu, što za sobom povlači dalekosežne strateške gubitke. Zbog toga Izrael smatra da se ne smije kockati s budućnošću ovog režima, bez obzira koliko ga to koštalo.

Izraelske sigurnosne službe pružaju potpunu sigurnosnu i logističku podršku egipatskom kolegi u cilju borbe protiv svega onoga što predstavlja ozbiljnu sigurnosnu prijetnju na južnoj granici Izraela, posebno duž sinajskog fronta. Izrael nema povjerenja niti u jednu drugu stranu koja bi čuvala njihovu sigurnost, što ga je potaklo da egipatskom frontu pruži novu vojnu i obavještajnu podršku.

Zatišje od četiri desetljeća

Uprkos činjenici da se sve to odvija u potpunoj koordinaciji s egipatskim vlastima, to ipak odražava stvarnu izraelsku zabrinutost zbog sigurnosne prijetnje, koja se iznenada javlja nakon zatišja od četiri desetljeća, preciznije nakon okončanja Oktobarskog rata iz 1973. godine.

Usred ovog sigurnosnog haosa koji vlada u regiji, Izraelu zasigurno nisu bile potrebne dodatne sigurnosne tenzije unutar države; pod tim mislim na izbijanje ustanka u Jerusalemu još početkom oktobra prošle godine, koji ima tendenciju rasta iz dana u dana. Takva situacija mogla bi primorati Tel Aviv da uvede fundamentalne promjene na ljestvici sigurnosnih prioriteta, što može poremetiti njene specijalne vojne planove za bavljenje kretanjima na terenu u regionu generalno.

Izrael veoma dobro zna da stalna dešavanja u regionu zahtijevaju da se uzme pauza od bavljenja internim sigurnosnim palestinskim pitanjem, uzimajući u obzir da se dešavanjima na unutrašnjem planu može baviti s vremena na vrijeme. Izrael se mora udaljiti od interne sigurnosne situacije sve dok u cijelosti ne sagleda sigurnosnu sliku u regionu, posebno na granicama s Egiptom, Sirijom, Libanom i Jordanom.

Međutim, palestinski ustanak nastavlja kontinuitet, a možda pređe i na narednu fazu. Nakon napada nožem i automobilima, Palestinci bi se mogli odlučiti i za oružane napade. Takva situacija natjerala bi Izraelce da donesu dramatične odluke na terenu protiv Palestinaca, uključujući i širenje operacija upada na Zapadnoj obali i provođenje nove akcije “Zaštitna ograda”, što bi moglo dovesti do kolapsa palestinske vlasti, njenog rasparčavanja ili pada, dok se arapski svijet muči s problemima na internom planu i građanskim ratovima.

Može li se ponoviti 1982. godina?

Drugi aspekt palestinske sigurnosne situacije pokazuje da Pojas Gaze još uvijek predstavlja ozbiljnu vojnu prijetnju za sigurnost Izraela. Izraelske prijetnje o pokretanju novog četvrtog rata sve su učestalije, dok istovremeno palestinski pokreti otpora nastavljaju raditi na jačanju svojih vojnih mogućnosti, uključujući kopanje tunela, testiranje raketa i formiranje odbrambenih sistema. U isto vrijeme egipatska strana i dalje provodi svoje mjere sigurnosti na južnoj granici Gaze.

Postoje historijski presedani koji kod Palestinaca bude strah i zabrinutost da bi izraelska strana mogla iskoristiti uzavrela dešavanja u regionu za iznenadni napad na njih u cilju utvrđivanja novih činjenica na terenu, dok su države arapskog svijeta okupirane svojim sukobima i ratovima.

U takvoj žurbi mogli bi ponoviti ono što se dogodilo 1982. godine, kada je Izrael napao na Palestince u Libanu i protjerao rukovodstvo Palestinske oslobodilačke organizacije sa tog područja, dok su Arapi bili okupirani Iračko-iranskim ratom. Tel Aviv je, također, iskoristio priliku tokom globalnoga rata protiv Al-Kaide 2001. godine, nakon napada 11. septembra 2001. godine te za vrijeme Ariela Sharona drži predsjednika Jasera Arafata pod opsadom izraelskih tenkova, što je predstavljalo pripremu za izvršenje atentata na njega. Međutim, ovako ozbiljan događaj ostao je bez dolične reakcije.

I, na kraju, Izraelcima ne treba bolja prilika od ove koju živi arapski region, počevši od podjela, fragmentacija i ulaska arapskih država u vatru unutrašnjih sukoba, građanskih ratova te krvavih konflikata. Takva dešavanja nagnala su arapski svijet da ostavi po strani bavljenje pitanjem opasnosti koju predstavlja Izrael, kao njihova najveća prijetnja, polako se povlačeći unazad u želji da se posvete svojim internim problemima. Međutim, dok se ti problemi okončaju, Izrael će biti moćniji i izdržljiviji više nego ikad.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Agencije