Izrael i Hamas trebaju jedno drugo

Piše: Aaron David Miller

Rat, kao i politika, povezuje neobične partnere. Izrael se trenutno priprema za potencijalno dramatičan sukob sa Hamasom. U protekloj sedmici, ova grupa je ispalila rakete na Izrael, i pozvala je na milionski marš ovog vikenda duž granice između Izraela i Gaze da obilježi godišnjicu prošlogodišnjeg Marša povratka. Ovi protesti mogu ili ne uspjeti ili pokrenuti intenzivirani krug sukoba. Šta god se pak dogodi, to neće potkopati znatiželjni, međuovisni odnos koji se razvio između Hamasa i izraelske vlade, posebno pod vladavinom premijera Benjamina Netanyahua. Ova dva ključna bliskoistočna igrača međusobno se preziru a ipak ovise jedan o drugom.

Izrael i Hamas su neobični partneri. Oni pozivaju na međusobno uništenje i prošli su kroz tri velike vojne konfrontacije, najnovija je bila 2014. Pa ipak, ova dva zakleta neprijatelja odavno sarađuju iz praktične nužnosti. U određenim pitanjima – uključujući upravljanje njihovim sukobom kroz Egipat i sprečavanje Palestinske samouprave da ujedini Gazu i Zapadnu obalu – njihovi ciljevi se čak podudaraju. Iako nijedno od ovo dvoje to ne želi priznati, Izrael i Hamas trebaju jedno drugo.

Čudan par

Otkako Hamas postoji, on održava čudno funkcionalan odnos sa Izraelom. U 1970-im, čak prije nego što je Hamas osnovan, Izrael je vjerovao da palestinske islamističke grupe mogu služiti kao korisna protuteža Fatahu, više sekularnom, revolucionarnom i (u to vrijeme) nasilnom političkom strankom koja je dominirala Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO). Kako bi potkopao Fatah, Izrael je dozvolio ovim grupama, uključujući prethodnice Hamasa, značajnu količinu slobode da se organizuju u Gazi. Izrael je 1979. čak zvanično priznao islamsku dobrotvornu organizaciju koju je kreirao Ahmad Yassin, jedan od suosnivača Hamasa. Unutar pet godina, Yassin je uhapšen zbog krijumčarenja oružja, i Izraelci su ga ubili u martu 2004. u nastojanju da zaustave Hamasove terorističke napade.

U 1970-im, islamisti iz Gaze su trebali izraelski pristanak kako bi rasli. Ali od 1987, kada je Hamas osnovan kao nezavisna organizacija, ideološki legitimitet ove grupe počivao je na njenoj tvrdnji da vodi egzistencijalnu borbu sa jevrejskom državom. Ovaj paradoks se nastavio i danas, sa dodanom ironijom da Hamas, koji je upravljao Pojasom Gaze od 2007, umnogome ovisi za svoj opstanak o Izraelu i Egiptu. Izraelci u većini i Egipćani odlučuju da li dozvoliti isporuke katarske gotovine stanovnicima Gaze, koliko struje obezbijediti za lokalnu elektroenergetsku mrežu, i koliko daleko ribari u Gazi mogu ploviti od obale, oni odlučuju šta može ući – i kome je dozvoljeno da putuje u i iz – ovog kraja.

Hamas koristi svoj arsenal raketa da održi svoju domaću sliku oružane borbe protiv Izraela i kao prednost da podstakne Izrael da pravi periodične ekonomske ustupke. Koristeći kontrolisanu eskalaciju, ova grupa traži način da podsjeti Izrael da će Gaza ostati prijetnja ako Izrael ne udovolji nekim od njihovih zahtjeva, uključujući razvoj infrastrukture, oslobađanje zatvorenika i značajno olakšanje izraelskih restrikcija na kretanje dobara i ljudi u i izvan Gaze. Hamas, međutim, balansira: želi izvršiti pritisak na Izrael bez podsticanja velikog izraelskog odgovora. Ova grupa, dakle, mora se i boriti protiv Izraela i sarađivati s njim. A što se tiče Izraela, gorka realnost je da je uprkos Hamasovom terorizmu i nastojanjima da radikalizira Palestince, ova grupa najmanje loša alternativa za upravljanje Gazom. Rezultat je trenutna dinamika – udovoljavanje pomiješano sa konfrontacijom.

Najbolji prijatelji

S vremena na vrijeme, Izrael i Hamas izgledaju zainteresovani za dugoročniji aranžman. U maju 2018, naprimjer, izraelske obavještajne službe su obavijestile političko vođstvo ove države da je Hamas, suočen sa sve lošijim ekonomskim uslovima u Gazi, otvoren za pristanak na dugogodišnji prekid vatre u zamjenu za labavljenje izraelske blokade, oslobađanje Hamasovih zatvorenika i razvoj infrastrukture. A ranije ove sedmice, pojavili su se izvještaji da Izrael, djelujući preko Egipta, nudi ustupke u zamjenu za garanciju da će Hamas spriječiti da demonstracije ovog vikenda postanu nasilne.

Činjenica da obje strane periodično pokušavaju ostvariti takve sporazume pokazuje da Izrael i Hamas shvataju da je potpuna pobjeda nad onim drugim manje vjerovatna, ili barem neprihvatljivo skupa. Hamas zna da treba izraelsko de facto prihvatanje da bi osigurao svoju kontrolu nad Gazom i ublažio gnjev naroda zbog užasnih uslova na terenu; također zna da ne može poraziti izraelsku vojsku i da mora održati dobre odnose sa Egiptom, koji kontroliše ključni prelaz u Rafahu i sada blisko sarađuje sa Izraelom da pokuša preduprijediti eskalaciju. Izrael, posebno pod Netanyahuom, se pokazao iznimno nesklon riziku. Netanyahu ne želi veliku operaciju na terenu u Gazi poput one iz 2014, posebno sada, samo nekoliko sedmica pred izraelske izbore. Izrael nema želju da ponovo okupira Gazu, iz koje se povukao 2005.

Pa ipak neuspjeh ove dvije strane da se dogovore o trajnijem sporazumu pokazuje da obje, na svoj način, profitiraju od statusa quo. Za Netanyahua, Hamas je vjerovatno najmanje loša opcija za Gazu. Izraelci brinu o Hamasovim vezama sa Iranom i njegovim kapacitetom da lansira rakete u Izrael (prošli mjesec je naprimjer raketa lansirana iz Gaze uništila kuću sjeverno od Tel Aviva). Ali Izrael ima nekoliko dobrih opcija. Ponovna izraelska okupacija Gaze bi bila isuviše skupa, a Egipćani neće preuzeti odgovornost za ovo područje. Uništenje Hamasa bi, u međuvremenu, kreiralo vakuum koji bi mogao biti ispunjen još opasnijim džihadističkim grupama, uključujući one povezane sa ISIL-om koje sada djeluju na egipatskom Sinajskom poluotoku. Hamas je također koristan – pruža laganu metu za izraelsku propagandu, ali je isto tako grupa za koju Izrael zna da s njom može pregovarati, bilo preko Egipta, UN-a, ili možda (ponekad) direktno.

S tobom ili bez tebe

U teoriji, Izraelci bi mogli zahtijevati da se umjerenija Palestinska samouprava (PA), kojom dominira Fatah, vrati u Gazu iz koje je izgnana Hamasovim vojnim udarom 2007. (Možda pod drugom izraelskom vladom i bi.) Ali podjela Palestinaca između Hamasa u Gazi i Palestinske samouprave koju predvodi Fatah na Zapadnoj obali čini to nemogućim. A ova podjela dobro služi Netanyahuu. Palestinski nacionalni pokret sada izgleda kao Nojeva barka: od svega ima po dvoje – dva naroda bez države, dvije sigurnosne službe, dva sistema vlade i dvije vizije kako bi budućnost palestinske države trebala izgledati. Za Netanyahua, Hamas je ograda protiv ujedinjenog palestinskog pokreta fokusiranog na ozbiljne pregovore da se postigne dvodržavno rješenje. Hamas, u međuvremenu, traži načine i priliku da preuzme vođstvo nad Palestinskom oslobodilačkom organizacijom. Nijedno ne želi ojačati predsjednika Palestinske samouprave Mahmouda Abbasa. Uistinu, i Netanyahu i Hamas bi preferirali trenutnu situaciju – de facto trodržavna realnost – umjesto dvodržavnog rješenja.

Protesti koje predvodi Hamas ovog vikenda mogu a i ne moraju pokrenuti novi krug eskalacije sa Izraelom. Ali čak i ozbiljna eskalacija vjerovatno neće mnogo tog promijeniti. Tokom rata između Hamasa i Izraela 2014, blizu 2000 Palestinaca je ubijeno, uključujući 1200 civila. Dugoročni utjecaj na izraelske odnose s Hamasom, međutim, bio je minimalan. Daleko od kreiranja transformativnog trenutka, događaji od ovog vikenda, kakvi god ispadnu, vjerovatnije će obilježiti još jednu krvavu fazu u sukobu između dvije strane koje naizgled ne mogu živjeti zajedno a ni odvojeno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Foreign Policy