Izrael i gubitak zajedničke nade (drugi dio)

Kroz svoje 70-godišnje postojanje, Izrael nije pokušavao ograničiti svoje kršenje međunarodnog prava i zakona ratovanja u Palestini. Zapravo, ima dugu i dobro dokumentiranu historiju prekršaja ljudskih prava i činjenja ratnih zločina u Libanu.

I tu je UN većinom u tišini posmatrao dok je Izrael napadao civilne zajednice i ispostave UN-a, koristio zabranjeno oružje i učestvovao u masakrima nad bespomoćnim ženama i djecom.

Invazija 1982.

Izraelska armija je 1982. izvršila invaziju na Liban pod izgovorom odgovora na napade Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) čije je sjedište tada bilo u Zapadnom Bejrutu. Libanski građanski rat pružio je pogodnu izliku za izraelsko nasilje kojim su bili pogođeni i libanski i palestinski civili.

Kako bi protjerao PLO, Izrael je lansirao barbarski napad na Bejrut iz zraka i sa mora, istovremeno prekinuvši dostavu hrane, vode i električne energije. Tokom dvomjesečne opsade, na udaru Izraela našlo se „pet UN-ovih zgrada, 134 ambasade ili diplomatske rezidencije, šest bolnica ili klinika, jedna duševna bolnica, Centralna banka, pet hotela, Crveni krst, uredi libanskih i stranih medija i nebrojeni privatni domovi“.

Procjenjuje se kako je od 6. juna do 25. avgusta te godine, tokom izraelskog pokolja ubijeno više od 17.000 Libanaca i Palestinaca, većinom civila. Krajem mjeseca, američki predsjednik je nazvao ta ubistva „holokaustom“ tokom ljutitog telefonskog razgovora sa tadašnjim izraelskim premijerom.

Dok je većina svijeta pratila masovna ubistva sa strahom, malo djelovanja je bilo da se to prekine. To je ohrabrilo Izraelce da idu dalje. Mjesec dana nakon evakuacije hiljada boraca PLO-a iz Libana, izraelska vojska je okupirala Bejrut, okruživši palestinske kampove Sabra i Shatila. Kršćanski falangisti, proizraleski borci, upali su u kamp i mučili, silovali, sakatili i ubijali. Bilo je više od 3.000 žrtava palestinskih civila, mnogi od njih su bile žene, djeca i starije osobe.

Krajme 1982. godine je Generalna skupština UN-a proglasila taj krvavi pohod činom genocida i osudila „najoštrijim riječima masakr velikog obima nad palestinskim civilima u izbjegličkim kampovima Sabra i Shatila“. Međutim, niti UN niti bilo koje drugo međunarodno tijelo nije pokrenulo neku akciju protiv Izraela niti njegovih saradnika za masakr.

Masakr u Qani

Izrael je 1985. povukao svoje snage u takozvanu „sigurnosnu zonu“ na jugu Libana gdje je bio prisutan do 2000. godine. Tokom tih 15 godina je lansirao smrtonosne napade na Liban i libanske civile.

Aprila 18. 1996. godine, izraelska vojska je napala UN-ovu ispostavu u selu Qana gdje se sklonilo 800 civila od izraelskog bombardiranja tokom bitke sa Hezbollahom. Više od 100 civila je poginulo, a 116 osoba je ranjeno prilikom napada na jasno označenu lokaciju.

Iako je iskazao saučešće zbog civilnih gubitaka, UN nije poduzeo nikakve korake protiv Izraela. Amnesty International je opisao napad u svom izvještaju kao „bešćutno zanemarivanje civilnih života i kršenje zakona rata tokom direktnog napada na civile“.

On ne ukazuje kako je UN bio u potpunosti indiferentan za granatiranje njegove ispostave jer je Generalna skupština, sa 66 glasova „za“, dva „protiv“ i 59 „suzdržanih“ usvojila rezoluciju kojom se traži od Izraela 1,7 miliona dolara za obnovu napadnute lokacije.

Predvidljivo, SAD i Izrael su glasali protiv rezolucije i nije iznenadilo kako ova druga država nije realizirala odluku. No, UN nije poduzeo dalje korake protiv Izraela zbog odbijanja ispunjenja rezolucije.

Rat 2006.

Deset godina kasnije, 12. jula 2006. godine, Izrael je pokrenuo novi razarajući napad na južni Liban.

Izraelski mediji objavili su kako je izraelska vojska koristila velike količine zabranjenog oružja. Jedan oficir koji je učestvovao u ratu opisao je obim korištenja takvog oružja nad civilima kao „ludo i čudovišno“.

Kako je on naveo, izraelska vojska je ispalila približno 1.800 kasetnih bombi sa 1,2 miliona punjenja. Drugi vojnici su naveli kako je obimno korištenje oružja sa bijelim fosforom bilo primarno oružje rata.

Izraelska vojska je 30. jula gađala kuću u selu Qana gdje su dvije velike porodice zatražile sklonište. U napadu su ubijena 54 civila, od čega 37 djece.

Iako je Vijeće sigurnosti izrazilo „šok i pogođenost“ zbog bombardiranja i izrazilo sućut zbog pogibija, nije poduzelo dalje akcije protiv Izraela zbog ovog zločina.

Dvije rakete, ispaljene 7. avgusta iz izraelskog ratnog aviona, uništile su i oštetile stambene zgrade u predgrađu Bejruta Shiyyah. Najmanje 60 ljudi je poginulo. Kasnije istog dana, izraelska vojska je pogodila zgradu u gradu Ghaziyeh, usmrtivši 16 civila.

Narednog dana je Izrael ponovo gađao civilne zgrade u Ghaziyehom, ubivši 13 osoba. Kao i u slučaju napada u Qani i Shiyyahu, UN je izrazio saučešće, ali nije činio ništa više.

UN na usluzi svima

Nijedan od ovih zločina nije izoliran u vremenu i prostoru niti je historijska anomalija. Veoma su ono ko smo i šta smo postali.

Dugo prije masakra Sabra i Shatila, Izrael je protjerao miliona Palestinaca iz njihove višestoljetne domovine koristeći svjesno i precizno etničko čišćenje, praćeno silovanjem, ubistvima i paljevinom. Historija Deir Yassina, Ramleha i Lydde je veoma poznata i dokumentirana.

U decenijama koje su uslijedile nije se mnogo promijenilo, Izraelci su dodali Qibyu, Rafah, Jenin, Beit Hanoun i druge palestinske zajednice onima koje su ugravirane među analima netuženih i nesuđenih ratnih zločina.

Drugdje i danas, u Mijanmaru, Siriji, Kašmiru i drugim ratnim zonama su silovanje, mučenje, prisilno raseljavanje, obimno bombardiranje i korištenje zabranjenih hemikalija preferirana ratna oružja sa civilima kao glavnim metama.

Nisu civili uvijek sistematski gađani. Kako piše na blogu Međunarodnog komiteta Crvenog križa, tokom Bitke za Solferino 1859. godine u Drugom italijanskom ratu za nezavisnost, poginulo je 6.000 vojnika i samo jedan civil.

Od tada smo svjedočili širenju zakona ratovanja i usvajanju Konvencije za poboljšanje uvjeta za ranjene u vrijeme rata koja je preteča Ženevskim konvencijama.

Oba obilježja međunarodnog prava su napravljena da sačuvaju ljude i imovinu koji ne pridonose ratovanju i zaštiti civila i civilnih zajednica od nepotrebnog uništavanja i tegoba. Ipak, uprkos principima koji su se razvijali i naporima da se sklone ne-borci od strahota rata, sada su upravo oni, više no ikada, postali glavne žrtve ciljane smrti i razaranja.

Kako navode iz UNICEF-a, tokom 20. stoljeća je odnos civilnih i vojnih žrtava povećan sa 15 posto u Prvom svjetskom ratu, do 65 posto u Drugom svjetskom ratu, na 90 posto u sukobima u posljednjih nekoliko decenija. Većina civilnih žrtava su djeca i žene.

Može li biti samo slučajnost da je dramatično povećanje nasilja i civilnih žrtava paralelno sa razvojem i jačanjem UN-a?

Da li činjenica da pet stalnih članica Vijeća sigurnosti na kraju diktiraju gdje i kada UN djeluje kao nezavisno i sigurno tijelo pruža sve osim garancija kako nikada neće biti više od političkog igrališta gdje dominira njih nekoliko koji ispunjavaju svoju jedinstvenu agendu?

U 2018. jednostavni nije dovoljno objavljivati saopćenja za javnost ili lomiti podije za govore, veličajući uzvišene UN-ove ideale onima koji su dovoljno blesavi da to kupe. Bezube rezolucije o osudama ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti ili prekršaja bilo kojeg on stotina UN-ovih konvencija i zabrana ostaju samo provokacija sve dok to tijelo ne bude djelovalo odlučno da osiguranje međunarodnog obećanja i jednako pravo za sve postanu realnost.

Odavno je prošlo vrijeme da svjetsko tijelo bude jednako za sve u svjetskoj zajednici.

U više od sedam decenija, hodnici UN-a su služili kao uzbudljiva izletišta za mlade studente i posjetitelje iz cijelog svijeta. Znam – ja sam bio jedan od njih.

Zadivljeni veličanstvenošću Generalne skupštine, njenih francuskih slika, zelenih mramornih klupa, govornica i UN-ova znaka na zlatnoj podlozi, turisti bježe od realnosti trenutka inspirativnim i snimljenim narativom uspjeha ovog tijela.

Ipak, u stvarnosti, na stvarnim mjestima, stotine miliona najsiromašnijih, neosjetljivih plaćaju svakodnevno cijenu šupljeg obećanja – UN-a.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.   

Izvor: Al Jazeera