Izolacija u južnoafričkom slamu je nemoguća misija

“Tražimo od njih ih da peru ruke, a dobro znamo da nemaju čak ni vode”, ne treba se zavaravati, kaže Ndithini Tyhido, zadužen za južnoafričko “divlje” naselje, u kojem se prevencija epidemije Covida-19 čini unaprijed izgubljenom bitkom.

U tom južnoafričkom “townshipu” Khayelitsha prevencija širenja iluzoran je, kao, uostalom, u svim sirotinjskim slamovima kojih ne nedostaje ni u Južnoafričkoj Republici, ni drugdje u svijetu.

Nastao 80-ih godina, u suton rasističkog režima apartheida, Khayelitsha se širio poput gljivica uz rub megalopolisa Cape Towna, prenosi Hina.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, bio je dom za oko 400.000, a danas vjerovatno oko milion ljudi.

Najmanje dvije trećine njih živi jedan drugome “na glavi”, u spletu straćara sklepanih od kojekakva materijala, bez tekuće vode, bez struje, bez zahoda…

Do sada petero umrlih

Ako naselje i raspolaže kakvim bazičnim uslugam, ona je manjkava.

Ukratko, gradić je za lokalne sanitarne vlasti izvor nevolja, a od kako je potvrđena epidemija korona virusa početkom marta, nevolja je prerasla u noćnu moru.

Prvi slučaj zaraze Covidom-19 dijagnosticiran je prošle sedmice u Khayelitshi.

Južnoafrička Republika službeno ima gotovo 1.400 zaraženih Covidom-19, od čega je pet osoba umrlo.

U pokušaju da uspori širenje bolesti, predsjednik Cyril Ramaphosa naredio je da 57 miliona stanovnika bude u izolaciji u vlastitom domu do 16. aprila.

No, u prenapučenim predgrađima izolacija je neprovediv zadatak, unatoč policijskim i vojnim patrolama, pa sirotinja zbog te odredbe i ne razmišlja mnogo.

Takvo je stanje i u Khayelitshi.

Irene Tsetse (55) ipak se trudi učiniti sve da je njen sin posluša.

Ni prozora, ni toaleta

“Moramo izaći iz kuće kad god nam što zatreba”, žali se ta penzionerka.

“Nemamo zahoda. Dakle, moramo obaviti nuždu vani. Nemamo vodu. Izlazimo van. Pokušavamo ostati u našoj kolibi, ali to nije nimalo lako”. Čak i ostanak kod kuće ne znači mnogo”, objašnjava ona.

“Imamo samo jednu prostoriju, bez ijednog prozora. Ne možemo cijeli dan biti unutra, u mraku. U nekom trenutku moraš otvoriti vrata i vidjeti malo šta se događa vani…”

U kolibama u kojima se tiskaju porodice od šest do sedam članova te u uskim ulicama, koje su jedina igrališta za mnoštvo djece, svaka izolacija iluzorna je.

Na periferiji “townshipa” najnoviji doseljenici nemaju ni pristupa vanjskoj pumpi s vodom, niti javnom WC-u.

Vodu mogu nabaviti tek kada prođe kamion-cisterna.

“Već tri dana nismo imali vode”, kaže  Yandisa Gxokhwe (24), ruku pretrpanih plastičnim kantama, koje je zgrabila čim je čula dolazak kamiona.

‘U kojoj je kući?’

“Nemamo ovdje ni vode, ni WC-a.”

Ministar zdravstva Zweli Mkhize ustvrdio je da su njegove mobilne ekipe angažirane dijagnosticirati zaražene u satelitskim naseljima kao što je Khayelitsha.

Unatoč prijetnji, Ndithini Tyhido, koji je na čelu Saveza za razvoj Khayelitshe, ne može zamjeriti nijednom od stanovnika što se ne drži propisa.

“Ljudi bi ovdje rado postupili prema naraedbi, čak i pokušavaju”, ali to je “jednostavno nemoguće”, kaže on.

Otkrivanje zaraženih u ovom naselju nemoguća je misija, jer “ako i otkriju ovdje slučaj korona virusa, kako će uopće znati u kojoj je kući?”

Izvor: Agencije