Izetbegović i Čović troše naše vrijeme za življenje

Stvarnost će biti još zategnutija, zbog dignutih ljestvica i natezanja s partnerima koje jedna strana ne voli drugoj, piše autor (Fena)

“Bakire, ima li prostora da pokušamo u tri-četiri mjeseca to završiti? On me zamolio da ostavimo to do iza izbora, jer situacija kod njega nije ista kao u Hrvatskoj demokratskoj zajednici Bosne i Hercegovine.” Rekao je to u srpnju 2014. godine čelnik HDZ-a BiH Dragan Čović, odgovarajući na upit portala Bljesak.info o raspetljavanju još uvijek čvrsto spetljanog mostarskog čvora s čelnikom Stranke demokratske akcije Bakirom Izetbegovićem.

Rekao je tada kandidat za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a danas jedini kandidat za čelo svoje stranke, kako su previranja u SDA i bolest tadašnjeg čelnika Sulejmana Tihića odgodili dogovor. Izetbegović je, kaže, zatražio malo vremena. A onda je to malo vremena, i jednome i drugome, procurilo kroz prste. Oni naše vrijeme za življenje i svoje za pregovore troše svako malo, a Mostaru to vrijeme curi bespovratno. I tako, umjesto tri-četiri mjeseca, čekali smo više od četiri godine.

“Mi smo razgovarali o svim detaljima, čak smo dogovorili odnose dvije županije, Središnja Bosna i ova ovdje, u Mostaru [Hercegovačko-neretvanska], da bude sustav ogledala. Potpuno identično rješenje, samo da zamijenimo pozicije. I u tom duhu smo razgovarali o Mostaru, a onda je stalo samo iz ovog razloga. Ja sam mu rekao: ‘Bakire, OK. Ti radi svoj posao, poslije izbora ćemo sjesti pa vidjeti hoćemo li mi ili netko drugi raditi te projekte'”, rekao je tada Čović.

Ništa ne donose, puno toga odnose

Nakon toga, svjedočili smo godinama moru optužbi spomenutog dvojca, koji, iako se – ako je vjerovati slovima između navodnika – dogovore, a onda čvrsti dogovor pretvore u još čvršći kamen spoticanja. Od te, za politiku kakva se vodi u Bosni i Hercegovini, daleke 2014. godine do danas propalo je mnogo pregovora, odgovora, a uz stiskanje ruku, stiskale su se i fige u džepovima. Pomaka u odnosu dvojice lidera, a samim time i najglasnijeg dijela naroda koje vode, nije bilo. Barem ne za oči javnosti, koja još uvijek slijepo bulji i nijemo promatra odnose koji ništa ne donose, a puno toga odnose.

Iako se samo dan ranije od posljednjeg (javnog) susreta dvojice čelnika činilo kako nikada nisu bili dalje stavovi dvojice stranačkih lidera, a stavovi dvije stranke najdalje od kad postoje, preko noći sve se promijenilo. Izetbegović se nije pojavio u gostima na mostarskom Sajmu gospodarstva, gdje je važnije da dođu politički lideri nego gospodarski moćnici i stručnjaci. Činilo se kako je pukla još jedna u nizu tikava što su se raspukle u Bosni i Hercegovini. Čak je Izetbegovićevu stranku čovjek na kojeg je SDA osuđena u partnerstvu, Milorad Dodik, prozvao da popisuje vojno sposobno bošnjačko stanovništvo u Mostaru. Iako je u sve bezvoljnijem Mostaru bolje tražiti voljno sposobne.

No, onda su, nakon odgovora Dodiku i sastanka u Mostaru, potekli med i mlijeko u odnosima dvije jednako tako osuđene jedna na drugu stranke. Iznenađeni medijski izvještaji, koji se valjda nisu nadali toplini u svojim tekstovima, spominjali su kako je napravljen prvi korak koji će otoplitli zahlađene odnose među strankama i njihovim čelnicima. Sve ovo što smo živjeli između ta dva razgovora bili su, kako reče Izetbegović, “bespotrebni nesporazumi” i, kako reče Čović, “šumovi u komunikaciji”. A nesporazumijevalo se i šuštalo čitavih pet godina.

Treći entitet i hercegbosanska televizija

“Potrebna nam je frekventnija komunikacija. Razgovarali smo o oživljavanju Herceg-Bosne, stvaranju trećeg entiteta, televiziji Herceg-Bosne… Iz razgovora smo vidjeli da Hrvati ne kane praviti treći entitet. Kažu da ih samo loša bošnjačka politika može okrenuti u tom smjeru. Televizija, pak, nije ništa novo. Imamo u Bosni i Hercegovini stotinu kanala, pa neka to bude sada stotinu i prvi”, izjavio je Izetbegović.

Odjednom su nestali svi din-dušmani i sve je izgledalo kao susret čelnika stranaka koje su čekale samo da se zbroji zadnji glas pa da bez ikakvih problema, a s morem zajedničkih rješenja i oceanima spasonosnih strategija, sjednu u vlast i krenu problem po problem skidati s dnevnoga reda. Nestali su separatisti i unitaristi, oni koji znaju kako voljeti i oni koji se žale kako se njihova ljubav ne prepoznaje i kako im se ljubljenje nameće.

S lica lidera stranaka, koji su se u više navrata i nasmijali okupljenim novinarima, nestali su grčevi i režanja, a ploča se okrenula, pa nisu problem spominjanje trećeg entiteta, ni televizija. A to je, baš kao i dogovor o Mostaru, ostalo da tinja i da plane po potrebi. Iako smo se svi zgražali nad onim što su nam radila dvojica lidera svojim neradom, a tako će se, da ne budemo do kraja naivni i nakon ljubavi u Mostaru raditi, čelnici poručuju da samo rade svoj posao. “Radimo stvari koje su normalne i na njih se na bilo kakav način ne može utjecati izvan zakona Bosne i Hercegovine. To smo danas razjasnili. Danas medijski prostor svatko može kreirati. Mi ga konzumiramo i tako se zabune stvaraju. Želio bih da SDA brani HDZ od napada, i obratno. Tako rade pravi partneri”, izjavio je Čović.

Prividni i uvježbani mostarski osmijesi

No, na to da njih dvojica nisu pravi partneri ne treba trošiti retke, jer se, odmah nakon okretanja mostarskog lista, okrenula stara stranica, pa su se iznijeli novi-stari uvjeti, koji će i ovaj mostarski stisak ruke pretvoriti u jedno OK-čekanje s početka priče – kad se sve dogovori, a dogovor pretvori u, kako to Izetbegović slikovito i medicinski potkovano reče, vađenje zahtjeva pincetom.

A pincetom će se, očito je, opet vaditi toliko puta najavljeni i zavapljeni napretci među narodima. U intervjuu s početka priče iskoraci su spominjani, a, svjedočili smo, pravili su se samo krupni koraci unazad onda kad se nije bezidejno tapkalo u mjestu. “Treba nam bilo koji iskorak, a ovdje su nam trebali iskoraci i za mene, i za njega, pa i za naše političke opcije, koje smo već načelno dogovorili. Jer, nije to nije bio samo razgovor mene i njega”, rekao je prije pet godina Čović.

Ovi mostarski osmijesi i uvjeravanja kako nema strahova među narodima mogu biti bilo kakvi iskoraci, prividni i uvježbani. Stvarnost će, jasno je svima, biti još zategnutija, zbog dignutih ljestvica i natezanja s partnerima koje jedna strana ne voli drugoj. S druge strane, očito je da mostarski poslijesajamski razgovori nisu bili razgovori samo Izetbegovića i Čovića. Ima tu još onih kojih se – što vidljive, a što nevidljive – dosta toga pita. Pa makar i pincetom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera