Izet Bučo za AJB: Od teškog ranjavanja u Goraždu do Oscara za ratni ep

Bio je to jako izazovan, težak projekt, ali je zaista najbolji osjećaj kada vam priznaju naporan rad, a naročito kada ga nagrade, kaže Izet Bučo (Ustupljeno Al Jazeeri)

Na nedavnoj dodjeli nagrada Američke akademije za film, odnosno 92. Oscaru, zlatni kipić za najbolje vizuelne efekte dobio je britanski historijski ep 1917 koji je na kraju kući odnio tri priznanja.

U timu koji je radio na ovom filmu je i Izet Bučo, rođeni Goraždanin kojem je trenutna adresa u britanskoj prijestolnici, Londonu.

Ustupljeno Al Jazeeri/ MPC

Ako se vratimo u ratnu 1994. godinu, grad na Drini je bio jedna od enklava u okruženju na istoku Bosne i Hercegovine, u jednom od nebrojenih granatiranja Goražda, Bučo kao 24-godišnjak je teško ranjen i UN ga je evakuirao u Sarajevo, da bi potom stigao do Londona gdje su se ljekari borili za njegov život.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Iako su mnogi mislili kako je to uzaludan posao, mladi Goraždanin se uspio oporaviti, premda i danas u tijelu ima brojne gelere.

U filmskom svijetu je jako cijenjen pošto se njegov rad vidi u filmovima kao što je serijal o Harryju Potteru, potom Maleficent, Thor: Ragnarok, Robin Hood, Wonder Woman…

Posao na prvom mjestu

U razgovoru za Al Jazeeru, nekoliko dana nakon što je njegovom domovinom i širom regijom prostrujala vijest o nagradi, kaže kako još uvijek nema vremena da pojmi šta se desilo, da se dojmovi tek trebaju smiriti jer su on i kolege iz londonske kompanije Moving Picture Company (MPC) već zavrnuli rukave i rade na novom projektu.

“Još sam jako uzbuđen zbog toga”, odgovara na pitanje kako se osjeća u danima nakon proglašenja nagrade u Los Angelesu, te dodaje da su ga mnogi kontaktirali iz Bosne i Hercegovine.

“Ovo je prvi projekt u kojem sam učestvovao i koji je osvojio Oscara, a to mi je svakako najveće dostignuće do sada. Dobivam jako puno poziva iz Bosne i Hercegovine i pokušavam odgovoriti koliko sam u mogućnosti”.

Bučo ističe kako su u MPC-u “već počeli raditi na novom projektu jer posao mora biti na prvom mjestu”.

“Radujem se predstojećem vikendu da sve oko Oscara shvatim, apsorbiram i stignem odgovoriti na čestitke i pozive svih prijatelja i članova porodice”.

Ustupljeno Al Jazeeri/ MPC

Sam trenutak kada je ime filma 1917 pročitano iz koverte nagrađenog Oscarom je za Al Jazeerinog sagovornika bio izuzetan.

“Bio sam jako uzbuđen, radostan i ponosan na rad i kolege iz kompanije MPC i kolegu umjetnika koji je to sve učinio mogućim. Bio je to jako izazovan, težak projekat, ali je zaista najbolji osjećaj kada vam priznaju taj naporan rad, a naročito kada ga nagrade”.

Težak oporavak

Put od Goražda do Londona, od bolničke postelje do slave je dug, dostojan filmskog scenarija (pa možda i Oscara za filmsku priču), no u razgovoru sa Bučom se primjećuje kako više pažnje posvećuje sadašnjosti i budućnosti.

“Moja životna priča je duga zaista, no ukratko mogu reći kako sam imao težak period oporavka. Morao sam provesti većinu mladosti u bolnici, dolazeći i odlazeći na liječenje”, kaže.

“Ipak, ti su dani sada moja prošlost i jako sam zahvalan svim doktorima i ljekarskom osoblju koji su me pazili, liječili u Bosni i Hercegovini i u Velikoj Britaniji. Zaista su učinili nevjerovatan poduhvat i spasili mi život”.

Otkud u svijetu vizualnih efekata, filma…?

“Karijeru sam počeo kao samouk. Komšija mi je predložio da kupim računar Macintosh kada sam mu jednom prilikom kazao kako mi je posao iz snova da pravim muzičke videosnimke. I tako, dok sam se oporavljao, počeo sam se igrati sa slikama u Photoshopu i čitati upute i udžbenike o tome”, priča Bučo.

“Nakon što sam se oporavio od ranjavanja, morao sam se vratiti u školu jer tada bh. diplome nisu bile priznate u Velikoj Britaniji pa sam morao krenuti od početka. Prvo sam išao na HNC Multimedia in Art and Design (viši nacionalni certifikat u multimedijalnoj umjetnosti i dizajnu), a potom sam nastavio i dobio univerzitetsku diplomu za kreiranje, izučavanje i tehnologiju specijalnih efekata”.

Još dodaje: “Nakon završetka fakulteta zaposlio sam se kao početnik i radom se izborio sve do pozicije supervizora odjela za 2D kompoziciju u londonskom MPC-u”.

Ustupljeno Al Jazeeri/ MPC

Posebno zadovoljstvo kad dođe na Drinu

Poznanici iz Goražda kažu kako je Bučo prijatna osoba koja je mnogo toga prošla. A on govori kako mu dolazak u rodni grad i državu čini posebno zadovoljstvo.

“Barem jednom u godini dana dolazim u Bosnu i Hercegovinu i posjetim porodicu i prijatelje u Goraždu i Sarajevu. Uvijek je lijepo i dobro biti kod kuće. Mislim kako ljudi razbacani širom planete razumiju kad kažem da dolaskom u Bosnu i Hercegovinu osjetim istinsku radost i užitak”.

Ističe kako se mladi moraju jako potruditi, ne samo u Bosni i Hercegovini, kako bi uspjeli i navodi sebe kao primjer šta borba za znanje i napredak mogu donijeti.

“Nisam siguran koliko mladi ljudi u Bosni i Hercegovini imaju prilika za posao i rad, ali jako, jako vjerujem da se marljivim radom i posvećenošću može sve postići. Mene je život učio da čovjek, ako misli biti uspješan, mora biti pozitivan i vjerovati, bez obzira na sve prepreke i okolnosti koje ga zadese. Morao sam pokucati i otvoriti mnoga vrata, ali nisam se nikada predao”.

Pitali smo ga da li vjeruje kako film, kao medij, može postići značajan uticaj na društvo, u smislu oblikovanja društva?

“Lično, na filmove gledam kao na oblik zabave, ali mislim kako oni svakako mogu utjecati na društvo i oblikovati ga na mnoge načine”, odgovara.

Ništa ne može imitirati emocije

Živimo u doba kada filmovi obiluju djelima iz Bučine radionice. Specijalni efekti su veoma realni, kreiraju se virtuelni likovi koji svojim izgledom ne odudaraju od “ljudskih” glumaca i nameće se pitanje:

Jesmo li blizu vremena kada “ljudski” glumci nisu potrebni i kada se njihov posao može obavljati uz pomoć tehnologije?

“Nadam se da niste u pravu”, kaže sagovornik Al Jazeere.

“Nema sumnje da se tehnološki razvoj dešava jako brzo. Omogućio nam je da zamijenimo ljudska lica i ljudska tijela, no interakcije i emotivni dijelovi glume, barem po mom mišljenju, nezamjenjivi su. Za te segmente ćemo uvijek trebati glumce, njihov talent i sposobnosti da prebace ljudske interakcije i emocije na filmsko platno i ekrane”.

Ustupljeno Al Jazeeri/ MPC

Na kraju razgovora Bučo je govorio i o narednom projektu.

“Čim smo završili sa 1917, odmah smo počeli raditi na novom projektu. Jedino vam mogu reći da se desilo prije nekih mjesec dana. Nažalost, više detalja vam ne mogu reći – kada bude pravo vrijeme, sve će biti objavljeno”, kazao je Bučo.

Izvor: Al Jazeera