Izborni zakon na dugom štapu

Piše: Mladen Mirosavljević

Izborno i postizborno razdoblje u zemljama Zapadnog Balkana, mada se naprimjer Hrvatska ježi na takvo svrstavanje, ostaće zanimljivo raznim analitičarima da se njima bave iz različitih uglova.

Šta je sve uticalo na opredjeljivanje birača, da li postoje, i u kojoj mjeri ideološka opredjeljenja, a u kojoj mjeri utiču ona nacionalna, zašto je opozicija u svim tim zemljama danas razvodnjena i suočena sa sopstvenim redefinisanjem, koliko na ove zemlje i izborne procese u njima utiču globalna kretanja i prije svega otvoreni sukob SAD-a i Rusije ali i drugih velikih aktera na međunarodnoj sceni, zatim ekonomska i socijalna situacija, itd.

Ništa manje važno pitanje, posebno kada je riječ o BiH, je činjenica da su protekli izbori pokazali i neke anomalije koje ne bi trebale postojati u zemljama koje pretenduju da sebe nazivaju demokratskim i spremnim za ubrzano napredovanje ka članstvu u EU, pa makar i za deset godina. 

Pa u, upravo održane, lokalne bh. izbore ušlo se čak i bez otklanjanja i onih neustavnih elemenata kako bi, naprimjer, bila provedena presuda Evropskog suda za ljudska prava “Sejdić – Finci”, odnosno kako bi se svim građanima omogućilo aktivno i pasivno biračko pravo te, nakon punih osam godina, bili omogućeni izbori za gradsku Skupštinu Mostara. “Ako do oktobarskih izbora ne bude donesen novi izborni zakon, bit će to moj politički i osobni poraz”, izjavio je tim povodom hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović, ali ko to još pamti, kao i taj njegov poraz. U međuvremenu smo dobili i veoma ozbiljan problem, neobavljene lokalne izbore u Stocu, i ozbiljno narušene međunacionalne odnose, sve sa još neizvjesnim posljedicama.

Takve anomalije nije uspjela otkloniti ni doći do temeljnih izmjena ni Mješovita radna grupa za izmjene i dopune Izbornog zakona BiH, iako se to od nje itekako očekivalo, pa se u lokalne izbore ušlo bez tih izmjena. Interresorna radna grupa za izmjenu izbornog zakonodavstva, tokom trinaest sjednica, uspjela je postići samo dogovor o nekim tehničkim izmjenama, dok su rješenja koja su ključna, a to su ona politička, ostala po strani.

Među njima je provođenje presude Ustavnog suda BiH za grad Mostar iz 2011. godine, kojom se nalaže promjena Izbornog zakona u dijelu kojim se reguliše način izbora poslanika u Gradsko vijeće. Tako bi se otklonile prepreke za održavanje izbora u ovom gradu, nakon punih osam godina. Tako će to i dalje biti kamen spoticanja, prije svega za HDZ i SDA, koji ne mogu da se dogovore oko toga kako će podijeliti vlast, ali i pitanje na koje se sve češće traži i odgovor iz entiteta Republika Srpska, kako je moguće da se neke odluke Ustavnog suda BiH ne provode, a na provođenju drugih se insistira.

Neodgovornost političara

Takve izmjene su naložene još nakon prijema BiH u Vijeće Evrope, 2002. godine, kako bi se otklonile diskriminatorske odredbe, pa i one koje bi omogućile donošenje modernijeg Izbornog zakona, ali je to veoma teško postići iz istog onog razloga zbog kojeg je teško postići dogovor o bilo kakvim promjenama u interesu države i građana, odnosno, zbog neodgovornosti bh. političara.

U Hrvatskoj je nakon proteklih, opštih izbora, odmah aktuelizovana priča o potrebi za izmjenama sadašnjeg zakona po kojem se biraju saborski zastupnici. U sklopu izmjena ovog zakona, između ostalih, trebala bi se naći i zabrana kandidovanja za osobe koje imaju pravomoćnu presudu za teža kaznena djela kojima nije istekao rehabilitacijski rok. Za to je napravljen i katalog kaznenih djela. Prema tom katalogu, između ostalog, ne bi se mogli kandidovati političari kojima je presuđeno za teška kaznena djela protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva, života i tijela, polne slobode te polnog zlostavljanja i iskorištavanja djece, za kaznena djela protiv službene dužnosti kao što su zlouporaba položaja i ovlasti, nezakonito pogodovanje, primanje i davanje mita i trgovanje uticajem uz kaznu zatvora u trajanju od najmanje šest mjeseci.

Da li je ovako nešto zamislivo u bh. zakonodavstvu? Makar i kao ozbiljan prijedlog na kojem bi, bar narativno, insistirala neka ozbiljna politička stranka u vlasti. Za sada se, na to, a ko zna i do kada, na žalost ne može dati pozitivan odgovor. U BiH je moguće i da ste procesuirani i pravomoćno osuđeni pa obavljate funkciju ministra pa čak i to da ste pravomoćno osuđeni za ratni zločin i da se uprkos tome kandidujete i postanete načelnik opštine na istom području za koje ste osuđeni, a da o članovima opštinskih vijeća i tome ko je sve u njih ušao i, sa kakvim biografijama i ne govorimo.

Odavno je već poznato da se u BiH ne odvija nadmetanje političkih stranaka na ideološkoj, programskoj ili nekoj drugoj osnovi, osim one zasnovane na etnonacionalizmu i priči o globalnim problemima, ali ne odvija se ni međustranačko nadmetanje u kojem bi se uočavale konkretne razlike među njima. Ključna „bitka“ koja se odvija je ona unutarstranačka, ko će se naći bliže vrhu stranke i, prije svega, ko će se naći na stranačkim i kandidatskim listama za izvršne funkcije u vlasti. Sve ostalo je minorno.

Ko još priča o cenzusu, sastavu biračkih odbora i mogućnostima manipulacije, zatvorenim ili otvorenim listama, trgovini osvojenim mandatima u ime jedne stranke koji se prodaju drugoj, suprotnoj, što dovodi, u Republici Srpskoj je to bilo izraženo, do prekrajanja skupštinskih većina i upitne legitimnosti i, lokalnih i entitetske vlasti. 

“Vlada RS-a nastala je na političkoj korupciji, kupovinom poslanika za formiranje skupštinske većine okupljene oko SNSD-a“, rekao je, sada već bivši predsjednik SDS-a Mladen Bosić upozorivši da taj slučaj nije dobio svoju krivičnu kvalifikaciju zbog čega može postati praksa za naredni period. Na taj način demokratski izbori gube svoj smisao, jer bi, tvrdi Bosić, onaj ko ima novac i državne resurse mogao da trguje uticajem, kupuje glasove i političku volju i na taj način formira i skupštinsku većinu i na njoj zasnovanu vladu.

Unosan biznis

Koliko je bavljenje politikom postalo unosan biznis u BiH vidi se i iz podataka sa posljednjih izbora. Na ovogodišnjim lokalnim izborima pojavile su se nove partije, nezavisni kandidati, zajedničke liste, tako da se BiH, sa jednom političkom strankom na 30.000 stanovnika, svrstala u vrh liste država s najvećim brojem stranaka. Ostaje za razmišljanje zašto se na ovogodišnjim lokalnim izborima pojavilo 30.445 osoba, kao kandidati za funkcije načelnika i gradonačelnika, za opštinska i gradska vijeća (u Federaciji) za skupštine gradova i opština (Republika Srpska) te za Skupštinu Brčko Distrikta. Plus 102 političke partije, 103 koalicije, preko 300 nezavisnih kandidata, pojedinačnih ili na zajedničkim listama.

Za sada se većina partija slaže da bi se promjenama zakonskog okvira moglo mnogo toga poboljšati pa, između ostalog i otkloniti prije svega sve ono što je protivustavno, sve ono što je nelogično i anahrono, stati i ukraj političkoj trgovini, ali i da bi procedura formiranja vlasti na bh. nivou mogla biti mnogo brža. 

Međutim, put do eventualnih izmjena, pogotovo onih političke prirode i, koje zadiru u sadašnje stranačke i individualne interese, je dug jer o njima moraju da se usaglase entitetski parlamenti a koliko je to, pa gotovo nemoguće, sem ukoliko se ne upotrijebio dugački štap i mala šargarepa, makar i negdje u nekoj kafani, vidjeli smo nebrojeno puta do sada. Dakle, što se tiče nas samih, ne lipši magarče do zelene trave.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera