Izblijedjeli sjaj zlatne željeznice

Jugoslovenska željeznička mreža je svojevremeno bila jedna od najmodernijih u Evropi. Osim što se vozom moglo kretati bez pasoša od Vardara do Triglava, pruga je domaće gradove povezivala sa evropskim metropolama za manje od 12 sati.

Danas u regionu imamo rasparčanu pružnu mrežu kojom bez žurbe mile vozovi najčešće stari više od pola vijeka. Idu negdje, ali i ne tamo kuda se kreću putnici.

Protutnji po koja garnitura vagona natovarena rudom i kabastom robom samo zato što se gabaritima nije mogla uklopiti u kamionski prevoz.

Radnički, ekspres i plavi voz

Osman Šišić iz Doboja je penzionisani mašinovođa koji je prvi voz pokrenuo 1972. godine, i svoju penziju dočekao u kabini lokomotive 2008.

U krugovina željezničara poznat je kao najveći profesionalac i predstavnik „stare škole“, svjedok „zlatnih vremena“, dok je jugoslovenskim prugama jurio crveno-bijeli Bosna ekspres.

„Kao i svi na ovim prostorima, ja svoj život dijelim na period prije i poslije rata. Jer slobodno mogu reći da su to periodi dvije sušte suprotnosti“, navodi Šišić

„S početka radnog vijeka, pet godina sam vozio teretni voz u Doboju, a narednih 15 godina brzu putničku željeznicu, Bosna ekspres i poslovni, Olimpik ekspres“, navodi mašinovođa u penziji.

Šišić je gravitirao oko velikih jugoslovenskih centara povezujući Sarajevo, Beograd, Novi Sad, Zagreb, Dobavu u Sloveniji i još niz tačaka u nekadašnjoj državi.

„U to vrijeme je iz Sarajeva pokretano pet brzih vozova za Beograd i pet u pravcu Zagreba, dakle, u 24 sata iz Sarajeva je vozilo 10 brzih vozova. Tu dodajemo još sedmične linije za Dobavu i Novi Sad, što su bili radnički vozovi. Zaista smo ponosno obavljali svoj posao“, kaže Šišić.

Kao iskusan mašinovođa i istaknuti profesionalac u svom kolektivu, Šišić je imao priliku da bude asistent glavnom mašinovođi legendarnog Plavog voza.

„Godine 1985. delegacija sa ‘plavim vozom’ je došla u Sarajevo, a ja sam imao čast da budem pilot (asistent) u ‘plavom vozu’ od Doboja do Vinkovaca. Toga se dobro sjećam jer nikad nisam volio kravatu, a to je bila jedna od rijetkih prilika kada sam je morao staviti“ govori Šišić kroz šalu.

On se prisjeća vremena kada je željeznica ovih prostora bila konkurentna visokim svjetskim standradima i kada je kao mišinovođa obavljao svoj posao potpomognut najmodernijim tehnološkim rješenjima tog vremena.

Kretanje unazad

Osamdesetih godina prošlog vijeka domaće željeznice su bile opremljene najmodernijim „TK“ sistemom signalizacije koji su posjedovale samo neke od razvijenih zapadnoevropskih zemalja. Trideset godina kasnije, isti sistem fizički egzistira na bosanskohercegovačkim prugama ali je van funkcije zbog dotrajalosti.

„Ja sam bio u Minhenu 80-tih godina gdje sam uočio standrad željezničke siganlizacije koji je kod nas u zemlji tada bio zastario i ukinut. Govorim koliko smo tada bili razvijeni i ispred jedne Njemačke, a danas smo zaglibili sa sistemom koji više i ne radi“, prisjeća se penzionisani mašinovođa.

Šišić je u svom profesionalnom angažmanu mašinovođe dobio niz priznanja i osvojio mnoštvo prestižnih nagrada u branši. Za vrijeme Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu dobio je zahvalnicu i priznanje, a nagrađen je i titulom najboljeg uposlenika željeznica na nivou cijele Jugoslavije 1986. godine.

Deset godina kasnije, Osman Šišić je sa svojom radnom knjižicom i naramkom priznanja iščekivao poziv na posao na Željezničkoj stanici Doboj, ali to se nije desilo.

„Doboj je moj grad, ali bio sam primoran da posao potražim u Tuzli. Vidio sam da nije bilo šanse za povratak, i došao sam u Tuzlu gdje sam se zaposlio 1998. i tu radio do penzije“.

Osman je svoj radni vijek započeo u dizelskoj lokomotivi koju je vozio samo osam mjeseci i u duhu modernizacije prešao na lokomotivu pogonjenu električnom energijom. Poslije rata u Bosni i Hercegovini, penziju dočekuje u dizelu, istom onom koji je vozio na početku svog radnog vijeka.

„U ratu oštećeni elektrovodovi nikada nisu u potpunosti osposobljeni tako da smo mogli samo koristiti dizelske lokomotive koje su na rubu upotrebljivosti. Zimi je snijeg doslovno upadao kroz prozore koji ne dihtuju a ljeti je rad 16-cilindričnog motora pravio nesnosljive vrućine od kojih smo jedva vozili. Jednostavno, došli smo u situaciju da koristimo ono što smo davno već prevazišli“, kaže Šišić.

Srednji vijek željeznice

Iz Bosne i Hercegovine, ni jedan brzi voz više ne ide preko granice, zbog uslova pruge i samih vozova maksimalna brzina je smanjena na 50 km/h a signalizacija je mehanička i često neispravna.

„Ono što je bilo u skladu aktuelnih standrada osamdesetih godina sada je degradirano i kažemo komotno da se nalazimo u srednjem vijeku željeznica. Od Sarajeva do Beograda, odnosno do Zagreba stizalo se za šest i po sati, danas više ni nemamo liniju koja ide do Beograda, a prošle godine je jedina poslijeratna linija brzog voza do Zagreba ukinuta“, kaže Osman Šišić.

Stanje željeznica u Bosni i Hercegovini, konkretno u entitetu Federacija BiH nije plod ničijeg hira i nije poenta upirati prstom u imaginarnog krivca. Problem leži u činjenici da je željeznica bila uspavana uslijed ratnih razaranja i zastoja domaće industrije, i letargijom se dovela blizu donje granice upotrebljivosti.

„Ostaje da se nadamo boljim danima jer je željeznica izuzetno isplativa, samo mora doći na red“, smatra Osman Šišić, mašinovođa u penziji.

Izvor: Al Jazeera