Izbjeglice moraju biti zaštićene tokom pandemije korona virusa

Piše: Natrah Ismail

Pandemija Covida-19 utječe na živote milijardi ljudi širom svijeta.

Globalno su mjere da se zaustavi njeno širenje drastične: biznisi su zatvoreni, nametnuta su stroga ograničenja putovanja, preduezete su mjere socijalnog distanciranja, a javna i privatna higijena su podsticane. Ljudima je savjetovano da pripreme zalihe i počnu raditi od kuće, gdje je to moguće.

Zvaničnici se nadaju da će ove mjere usporiti širenje Covida-19 i spasiti hiljade, a možda i milione života. Pa ipak, mnogi ljudi, uključujući stotine hiljada izbjeglica u jugoistočnoj Aziji, naprosto nisu u prilici da slijede ove preporuke i mjere.

Ove preporuke su zasnovane na nekoliko osnovnih pretpostavki: da ljudi mogu raditi od kuće, da imaju adekvatno sklonište i pristup čistoj vodi, hrani, higijenskim potrepštinama, informacijama i zdravstvenim uslugama. Ali kako da se izolujete ako živite u gusto natrpanom izbjegličkom kampu ili prijemnom centru? Kako da redovno perete ruke ako nemate vode? Kako da pristupite zdravstvenoj njezi ako živite u stalnom strahu da ćete biti uhapšeni zbog svog pravnog statusa?

Bez osnovnih prava

Nakon veoma posjećene vjerske manifestacije u džamiji u Kuala Lumpuru krajem februara i početkom marta, koji je uzrokovao stotine novih infekcija u ovoj regiji, malezijska policija imala je problema da locira mnoge izbjeglice Rohinje koje su prisustvovale ovom događaju.

Malezija, u kojoj obitava gotovo 200.000 izbjeglica, nije potpisnica UN-ove Konvencije o izbjeglicama i smatra izbjeglice ilegalnim stanovnicima svoje države. Stoga ne iznenađuje da se neki od Rohinja koji su prisustvovali ovom skupu nisu prijavili za testiranje iz straha da ne budu uhapšeni.

Malezijski ministar odbrane je 22. marta objavio da izbjeglice koje su prisustvovale pomenutom skupu ne trebaju strahovati od hapšenja, ali strah koji su oni osjetili ukazuje na poteškoće koje prate hiljade drugih izbjeglica širom regije. Štaviše, nema garancije da će izbjeglice moći pristupiti zdravstvenoj njezi zbog problema koji nisu povezani sa Covidom-19.

Slične probleme ima i Tajland, koji također nije ratificirao izbjegličku konvenciju. U ovoj državi trenutno živi blizu 100.000 izbjeglica, koji nemaju pristup legalnim pravima, zdravstvenoj njezi ili zaposlenju.

Izbjeglice koje uspiju pronaći posao u neformalnom sektoru oslanjaju se na dnevnice, ali u proteklim sedmicama mnogi su izgubili ovaj ključni prihod kao rezultat zatvaranja biznisa. Ovo iznimno otežava njihov pristup vodi, hrani i drugim potrepštinama.

Panika u izbjegličkim kampovima

Iako je tajlandska vlada najavila paket pomoći za zaposlene u neformalnom sektoru, 5.000 bahti (oko 154 dolara) mjesečno, iznos koji će dijeliti između aprila i juna, dostupan je samo osobama sa tajlansdkom ličnom kartom, i zanemaruje potrebe izbjeglica i tražitelja azila.

U međuvremenu panika hvata najveći izbjeglički kamp na jugu Bangladeša, gdje oko milion izbjeglica Rohinja iz Mijanmara živi u gusto naseljenim i lošim uslovima bez interneta koji je država isključila. Socijalno distanciranje i održavanje higijene gotovo su nemogući kada do desetak ljudi dijeli malo sklonište, a voda i higijenske potrepštine dostupni su u ograničenim količinama. Pristup zdravstvenim uslugama i informacijama također su ozbiljno ograničeni i svaka epidemija u ovim kampovima će bez sumnje imati razoran učinak.

Do sada nismo uspjeli da zaštitmo izbjeglice u našoj regiji. Oni su posebno ranjivi na diskriminaciju i stigmu, posebno ako su nedokumentovani. Štaviše, žene i djevojke izbjeglice suočavaju se sa specifičnim rodnim izazovima koji zahtijevaju reproduktivnu zdravstvenu njegu i podršku za mentalno zdravlje, budući da su one izložene riziku od porodičnog i rodno zasnovanog nasilja.

Veća cijena zdravstvene njege za izbjeglice iz razloga što nemaju zdravstveno osiguranje može ih također spriječiti da dobiju esencijalnu njegu. Ključno je da svim izbjeglicama bude dat pristup pristupačnoj zdravstvenoj njezi i da se njihove potrebe ozbiljno razmotre u odgovorima svih država na pandemiju covida-19.

Moramo zaštititi sve u ovoj krizi. Ovo nije samo moralni imperativ već je i logički. Brzo širenje covida-19 (trenutno imamo više od 2,5 miliona oboljelih u najmanje 200 država) naglašava kako ova bolest može biti kontrolisana jedino kroz inkluzivni pristup koji štiti svačije pravo na zdravlje.

Otkako je počela epidemija, raspirivano je mnogo straha i diskriminacije, ali sada je važnije no ikad da se zajednice ujedine i fokusiraju na jedan cilj: poraziti ovu bolest i zaštititi ljudske živote, bez obzira na njihov pravni status.

Pristup zdravstvenoj njezi i testiranju, informacijama, adekvatnom skloništu, hrani, vodi i higijenskim potrepštinama su ključni i nužni koraci moraju biti poduzeti koji će ove uslove garantovati svima. Moramo biti proaktivni i osigurati da svako uživa ovo pravo danas i u budućnosti.

Izvor: Al Jazeera