Izbjeglica: U kampu nam nisu dali ni u toalet

Dok putuju Evropom, izbjeglice se suočavaju sa mnogim problemima. Za neke sirijske porodice naporno se putovanje približava kraju, ali tu nije kraj njihovih problema.

Otac i kćerka prevalili su dug put seleći se s jednog mjesta na drugo. Dok se spremaju za počinak, bol neizvjesnosti koja ih čeka jednaka je boli žuljeva i modrica.

„Ponekad imaš osjećaj kao da se daviš u moru. Gdje god da spavamo, na putu, na ulici, nemamo ništa“, kaže Abir Kourani, izbjeglica iz Sirije.

Ako sve bude uredu, danas završava njihova bolna odiseja – u Njemačkoj. Za izbjeglice je ovo jedini način da se ukrcaju na voz u Budimpešti, ali samo najjači se proguraju.

Bez pomoći, djecu bi pregazili.

Policija postepeno propušta izbjeglice, onoliko koliko može stati u jedan vagon. Abdulrezak i njegova kćerka Abir čekali su osam sati. Čekanje se isplatilo. Ponovo putuju, a pravac je Njemačka.

„Kako ti je otac?”

„Umoran je. Želim da bude jak, a jak je kada vidi da sam ja sretna. Upravo ga to čini sretnim“, odgovara Abir na pitanje reportera Al Jazeere.

‘Nedostaju mi majka i otac’

Abirinoj grupi pridružio se i jedan mladić. Razdvojio se od prijatelja u prihvatilištu. Pokazao nam je snimak kampa, a kaže da ne može napustiti ovu prostoriju.

„Nisu nas puštali u toalet. Nisu nam dali da bilo šta kažemo. Ni u WC, nismo mogli ni telefonirati. Ništa nismo mogli“, tvrdi Abdul Aziz Mohtady, izbjeglica iz sirije.

Još nema 18 godina. Zvanično je još dijete, ali je na ovom putovanju odrastao.

„Bilo je okrutno. Osjećam se usamljeno, nedostaju mi otac i majka“, dodaje.

„Vagoni su puni tragičnih izbjegličkih priča. Ali dok voz tutnji bavarskim poljima i ove ljude vodi do kraja njihovog bolnog putovanja, atmosfera nije pretjerano vesela i puna elana. Svjesni su da su u svojim zemljama ostavili domove i porodice. Ali sada su barem sigurni“, izvještava Andrew Simmons.

‘Sve će biti dobro’

Abir želi oca smjestiti u Švedskoj. Nastojat će završiti studije i vratiti se u domovinu kao zdravstveni radnik.

„Vratit ću se u Siriju. Dat ću sve od sebe da pomognem djeci Sirije, za slobodnu Siriju.”

“Molim Boga da sačuva narod Sirije“, dodaje njen otac.

Nakon dolaska u Minhen Abdulrazak se smirio. Dobrodošlica u Njemačkoj ih je pozitivno iznenadila.

Ovaj egzodus i patnje izbjeglica doveli su do promjene indolentnog odnosa u zapadnoj Europi. Međutim, mnogi i dalje s gnušanjem gledaju na izbjeglice.

Abir pokušava prikriti strahove: „Sve će biti dobro, baš kako sam i zamislila.”

Izvor: Al Jazeera