Izbjeglica iz Sirije na prvoj liniji borbe protiv virusa u Londonu

Rođen u Damasku, ovaj 32-godišnjak bio je u ranim 20-ima kada je počeo rat u Siriji (Al Jazeera)

Jednom sedmično Hassan Akkad ima noćne more da je zatočen u Siriji i da ne može otići.

“Moja sretna sjećanja iz Sirije izbrisana su noćnim morama. Tužno je da sada moja podsvijest to šalje u mozak”, kaže za Al Jazeeru posredstvom Skypea. 

Ta sretna sjećanja uključuju izlete u Latakiju, roštilje u Ghouti, prirodu koja okružuje Damask, okupljanja s prijateljima, zezanja, večere s rodbinom, njegovim djedom i bakom.

Rođen u Damasku, ovaj 32-godišnjak bio je u ranim 20-ima kada je rat počeo. 

Kada su antivladini protesti preplavili ulice, Akkad, tada nastavnik engleskog u srednjoj školi, izašao je da snimi ta okupljanja. Dvaput je bio u pritvoru, po dvije sedmice.

“Prvi put u zatvoru je bilo najgore, tada su me mučili. Još imam ožiljak na ručnom zglobu, bio je zgnječen tako da imam titanijsku šipku u ruci.”

Drugi put stavljen je u samicu. Kad je izašao, bilo mu je zabranjeno raditi i izgubio je posao nastavnika.

Snimak s opasnog putovanja

Iako nije htio otići, nije se osjećao sigurno. Pobjegao je i prvo bio na Bliskom istoku. U septembru 2015, nakon 87 dana putovanja po Evropi, stigao je u London.

Snimio je svoje opasno putovanje, uključujući trenutak kada su se svi s njegovog čamca, zajedno s djecom, umalo utopili. Njegova snimka dio je dokumentarne serije Egzodus: Naš put prema Evropi, koja je dobila BAFTA nagradu, priznanje Britanske akademije za filmsku i televizijsku umjetnost.

U Engleskoj su ga dočekali ljubazno. Porodice u Brixtonu i Hitchinu primile su ga u svoj dom.

Posljednjih pet godina radio je u filmskoj i televizijskoj produkciji te za organizaciju Choose Love, koja pomaže izbjeglicama.

Međutim, prije dva mjeseca njegova karijera krenula je sasvim drugim putem. Sada radi kao čistač u londonskoj bolnici Whipps Cross, jednoj od zdravstvenih ustanova s najviše pacijenata, i to na odjelu s pacijentima koji su oboljeli od COVID-a 19.

“Nije to milostinja. To je minimalac, ali sam ipak plaćen. Nemam dug koji moram isplatiti. Želim pomoći svojim susjedima, osoblju i pacijentima.”

Na prvoj liniji fronta

Za to mjesto prijavio se kada je na internetu potražio koji su radnici najpotrebniji za prvu liniju borbe protiv korona virusa. 

“To me odvelo na sajt gdje sam vidio da pet bolnica hitno traži čistače. Nisam se predomišljao. Jedino me zanimalo hoću li imati zaštitnu opremu.”

Prije toga je dostavljao namirnice ljudima koji su bili u samoizolaciji i volontirao na britanskim farmama pokrenutim iz straha da će nestati hrane.

“Danas smo imali deset pacijenata umjesto 18. No, mislim da je još rano da se mjere ukidaju. Svi se boje drugog vala”, kaže Akkad.

Približno 35.000 ljudi preminulo je od COVID-a 19 u Velikoj Britaniji, a zaraženo ih je više od 240.000. 

Osam sati dnevno, noseći rukavice, dvije maske i plastično odijelo, Akkad čisti toalete i briše podove, odnosi smeće u posebne deponije te dezinficira sve površine.

“Prve sedmice bio sam prilično šokiran. Drugačije je kada to gledate na televiziji i kad vidite uživo. Vidite kako pacijenti umiru, svake sedmice.”

Najteži dio pandemije

Nekoliko pacijenata i najmanje jedan doktor u njegovoj bolnici preminuli su od posljedica zaraze korona virusom. 

Pokušavajući suzdržati suze, Akkad se prisjeća: “Svjedočio sam kako se pacijenti pozdravljaju sa svojim voljenima posredstvom Skypea. To je jedna od najtežih stvari koju sam doživio. Pacijenti nisu svjesni da umiru, a njihove porodice jesu, jer su im ljekari to rekli kako bi ih nazvali i oprostili se. Mi smo pored tih pacijenata, ali da umru bez svojih voljenih – to je vrlo teško gledati.”

“Mislim da je to za mene najteži dio pandemije – gledati ljude kako umiru sami.”

Izvor: Al Jazeera