Izbjegava li Erdogan Evropu igrajući na kartu Kuala Lumpura?

Očekivani samit u Kuala Lumpuru nosi velike ambicije, kako za lidere koji učestvuju na njemu tako i za njihove narode. Malezija, Indonezija, Pakistan, Katar i Iran, kao i Turska, imaju različite potencijale, bez obzira govorimo li o ekonomskom aspektu koji se ogleda u međusobnoj trgovini, mogućnosti ulaganja i obećavajućim tržištima ovih izrazito gusto naseljenih zemalja poput Indonezije, Pakistana i Irana. Također i Turske, koja zajedno s Malezijom donosi tehnologije koje će imati utjecaja na obim očekivane razmjene ako se osigura energija potrebna za pokretanje tvornica od Irana do Katara. To bi željenu uniju, ukoliko sazrije ta ideja na samitu, učinilo spremnom da ugosti veliku ekonomiju, bude li svijet željan da je prihvati.

Predsjednik Erdogan odlazi na mini islamski samit u Kuala Lumpuru, svjestan mogućnosti svakog od partnera s kojim će sjesti za sto. Prema posljednjim finansijskim i bankarskim studijama koje je provela engleska kompanija Standard Chartered, Indonezija i Turska će do 2030. godine biti na listi pet najvećih svjetskih ekonomija. Pored toga, Katar ima najveći prihod po glavi stanovnika prema izvještaju Ujedinjenih nacija objavljenom 2018. godine. Svrstan je među najveće proizvođače plina u svijetu i treći je najveći svjetski proizvođač solarne energije, dok se očekuje da će Malezija do 2021. godine biti na vrhu liste proizvođača prirodnog plina u Aziji.

Standardi Evropske unije

Kad je riječ o bruto domaćem proizvodu, svaka od ovih pet zemalja zauzima visoke pozicije među 55 najvećih zemalja svijeta (prema statističkim podacima Međunarodnog monetarnog fonda u 2018.) Turska se tako nalazi na 19., Iran na 30., Malezija 37., Pakistan 41.i Katar na 55. mjestu, dok se veličina ekonomije u pet zemalja teško može zanemariti u jednačini globalne ekonomije, uz prisustvo odvraćajuće snage koja je u stanju zaštititi ovu ekonomiju u nastajanju.

Predsjednik Erdogan je, još od prvog dana stupanja na dužnost premijera Turske, nastojao otvoriti vrata koja su bila zatvorena pred težnjama njegove zemlje da uđe u Evropsku uniju, i još uvijek to pokušava. Od 2005. godine ozbiljno je pristupio izvršavanju preporuka i standarda Evropske komisije s namjerom da ostvari taj cilj. Turska administracija smatra da posljedni izvještaj Unije iz 2018. o stanju u Turskoj ne korespondira stvarnosti, uz napomenu da izvještaj ne ocjenjuje pravilno trenutnu situaciju u zemlji i da su nepravedne kritike sadržane u njemu neprihvatljive. Njemačka, kao jedna od najvažnijih članica Unije, očajnički se protivi turskom članstvu. U proteklim mjesecima izbila su neslaganja između Turske i Francuske, zbog podrške koju je potonja pružala kurdskim terorističkim milicijama u Siriji.

Ankara nije uspjela ostvariti proboj unutar Unije u godinama koje su prethodile sklapajući partnerstva s njenim članicama, izuzev s Njemačkom i Francuskom. Zbog svega spomenutog, teško da će Turska pristupiti Evropskoj uniji. Sve to potvrđuje stav bivšeg premijera Turske Necmettina Erbakana da je Evropska unija ”kršćanski klub” koji neće prihvatiti u svoje članstvo veliku muslimansku zemlju poput Turske. Prema njegovom mišljenju, ta dijagnoza je stavila tačku na ovo pitanje. 

„Turska je sada velika sila“

Ako je izvještaj Evropske komisije od prošle godine i bio nepravedan, kako je to opisala turska administracija, nije otišao daleko od izvještaja koji su mu prethodili ranijih godina, iako je bio oštrijeg tona. To se može protumačiti u kontekstu tona koji turska administracija koristi da odgovori ”nekooperativnim” evropskim vladama, prema turskoj administraciji, vezano za mnoga pitanja koja se tiču ove zemlje, a ponekad čak i dotiču njenu nacionalnu sigurnost.

I pored toga, ko dublje analizira politike Turske koju predvodi Stranka pravde i razvoja (AKP) shvata da politički manevri Turske ne završavaju odlukom Evropske komisije ili parlamenta, čak ni u svjetlu pogoršanja odnosa sa susjednom Grčkom. Također, shvata da Turska u posljednjih nekoliko godina nastoji profitirati na svemu i na svaki mogući način, zbog čega se uključuje u sva regionalna, pa čak i međunarodna pitanja koja je zanimaju, za razliku od ranijeg turskog uređenja, prije prelaska na predsjednički sistem, kada je važio slogan ”nula problema sa susjedima”.  

Turska je sada među velikim silama i nastoji ostvariti što više zahvaljujući ulozi posredničke zemlje u međunarodnim odnosima, pa sve do uloge ozbiljnog igrača na svjetskoj sceni. Prema tome, Turska ide u Kuala Lumpur i ozbiljno se namjerava baviti zajedničkom saradnjom koja otvara mogućnosti i pruža mnogo. No, s druge strane, Turska ne odustaje od sna svoga naroda o priključenju Evropskoj uniji, što joj je umnogome koristilo da posloži stvari unutar zemlje. Možda bi se to moglo predstaviti primjerom ”mrkve” koja je pokrenula kotač u smjeru većeg razvoja i ekonomskog kvaliteta. Zahvaljujući svom strateškom položaju, Turska sada želi igrati ulogu ekonomskog, političkog i kulturnog mosta između Istoka i Zapada, što može postići preko Kuala Lumpura.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera