Izazov ekonomskoj stabilnosti Slovenije

Kreatori slovenske politike i oni koji oblikuju javno mišljenje još uvijek nisu spremni suočiti se s troškovima svoje sebične i promašene politike.

Slovenija, Ljubljana, Ljubljanska banka, Štediše
Ljubljana: Slovenska je politika, u dvadeset godina, devastirala povjerenje u svoje bankovne institucije [Wikipedia]

Piše: Davor Gjenero

Ugledni slovenski krivični pravnik, Boštjan Marija Zupaničič, sudac Europskog suda za ljudska prava, zaprepašćujuće je slovenskoj javnosti obrazloženje mišljenja o presudi povodom tužbe skupine bosansko-hercegovačkih štediša Ljubljanske banke protiv slovenske države započeo tvrdnjom da je presuda u korist štediša "pogrešan signal u pogrešnom trenutku", jer da će "presuda stvoriti dojam o tome tko je u sporu s Hrvatskom o štedišama Ljubljanske banke u pobjedničkoj poziciji, iako slučaj još nema pravosnažnoga sudskog epiloga i da se država više neće morati konstruktivno ponašati u pregovorima o tom pitanju."

Paradoksalno je, naime, da krivični pravnik, s ozbiljnim renomeom zaštitnika ljudskih prava, u sporu vezanom uz zaštitu jednoga od temeljnih ljudskih prava, prava na uživanje privatnoga vlasništva, razmišlja rezonom dnevne politike i trenutnih interesa države koja ga je predložila (ali ne i izabrala) za suca suda koji djeluje pod okriljem Vijeća Europe.

Ključni spor

Iako su štediše iz Bosne i Hercegovine uspjele postići pobjedu u pretposljednjoj etapi sudskoga spora protiv Ljubljanske banke - dobiti povoljnu prvostupanjsku presudu pred Malim vijećem Suda, u slučaju Ljubljanske banke ključni je problem spor između Slovenije i Hrvatske.

Hrvatska je 260 milijuna eura preuzela u svoj javni dug, a 160 milijuna su potraživanje onih štediša koji su ranih devedesetih više vjerovali slovenskoj banci nego hrvatskoj državi, pa nisu prenijeli svoju štednju. 

Štediše iz BiH i drugih jugoslavenskih republika imali su u toj banci depozite bitno manje u odnosu na 840 milijuna nekadašnjih njemačkih maraka depozita hrvatskih štediša. Zato je Slovenija u ovom slučaju najoštriju bitku vodila protiv Hrvatske, a pristupanje Hrvatske Europskoj uniji sada nastoji iskoristiti za konačno rješavanje ključnog problema. Preračunato današnjih 420 milijuna eura (i to bez kamata za dvadeset godina prisilnog oročenja) djelomice predstavlja potraživanje štediša-pojedinaca, a djelomice hrvatske države.

Naime, Hrvatska je 260 milijuna eura preuzela u svoj javni dug, a 160 milijuna su potraživanje onih štediša koji su ranih devedesetih više vjerovali slovenskoj banci nego hrvatskoj državi, pa nisu prenijeli svoju štednju.

Naime, u javni dug je prešao onaj dio potraživanja štediša koji su oni prenijeli uglavnom na dvije hrvatske banke: Privrednu i Zagrebačku. Posredstvom tih dviju banaka u jednogodišnjem je razdoblju država obeštetila građane i sad ona potražuje taj novac od slovenske države kao vlasnika Ljubljanske banke. Zato je Ministarstvo financija RH u razdoblju od 1995. do 2000. opunomoćilo ove dvije banke da taj novac sudskim putem istjeraju od Slovenije, Ljubljanske banke i Nove Ljubljanske banke.

Štediše, koje su vjerovale da je Ljubljanska banka više banka nego što je Hrvatska ranih devedesetih bila država, do danas nisu uspjeli utjerati gotovo ništa. Nekima su, doduše, depoziti bili isplaćeni zbog političkih intervencija u Sloveniji, a nekima je uspjelo naplatiti ponešto sudskim putem, sporovima u Sloveniji ili zapljenom imovine banke u Hrvatskoj.

Postupke hrvatskih štediša pred Međunarodnim sudom za ljudska prava Ljubljanska je banka vješto zaustavljala: isplativši s računa u Sloveniji štediše kojima je uspjelo doseći prihvaćanje njihova slučaja na strasbourškom sudu. 

Sporove u Sloveniji vlasnik banke zaustavio je operacijom prenošenja aktive Ljubljanske banke na NLB, a ostavljanja pasive u „praznoj“ banci LB, i to Ustavnim zakonom, tako da pred slovenskim sudovima tu odluku nije bilo moguće pravno osporavati. Postupke hrvatskih štediša pred Međunarodnim sudom za ljudska prava Ljubljanska je banka vješto zaustavljala: isplativši s računa u Sloveniji štediše kojima je uspjelo doseći prihvaćanje njihova slučaja na strasbourškom sudu. Onog trenutka kad su njihovi depoziti bili isplaćeni, njihova je tužba, naime, postajala bespredmetnom.

Važna borba

U završnoj fazi pristupanja Hrvatske Europskoj uniji Slovenija vodi za nju izrazito važnu borbu: ne obazire se na 160 milijuna eura prenesene štednje, nego insistira na tome da Hrvatska odustane od sporova kojima potražuje taj novac. Tvrdi da je to predmet sukcesije i da o tome valja raspravljati pred Bankom za međunarodna poravnanja (BIS) u Baselu.

Hrvatskim pregovaračima presuda strasbourškoga suda tek do neke mjere olakšava domaću situaciju: ona se odnosi na štediše koji nisu prenijeli svoje depozite i nisu kompenzirani iz javnog duga Hrvatske. Iako je Ljubljanska banka u hrvatske firme plasirala svega oko 157 milijuna eura, u svojim bilancama ona taj novac vodi ukamaćen, za razliku od neukamaćenih depozita građana.

Hrvatska je u teškoj pregovaračkoj poziciji. Europska unija očekuje od nje da postigne kompromis sa Slovenijom, jer se radi o financijskom potraživanju u kome je kompromis uvijek moguće postići. 

Tih nenaplaćenih 157 milijuna eura sada je "naraslo" na više od milijarde eura, pa u pregovorima slovenska strana tvrdi kako bi Hrvatska samo morala povući zabranu poslovanja banci (koja je na snazi tek od 2000) pa da bi banka s lakoćom isplatila štediše.

Hrvatska je u teškoj pregovaračkoj poziciji. Europska unija očekuje od nje da postigne kompromis sa Slovenijom, jer se radi o financijskom potraživanju u kome je kompromis uvijek moguće postići. Osim toga Hrvatskoj je važno pristupiti u EU 1. srpnja iduće godine, jer je uz pristupanje čeka "financijska omotnica" od oko 600 milijuna eura,  koji su vrlo "realni" i moguće ih je dobiti za projekte, za razliku od onih 260 milijuna (plus kamate) koji su ipak "virtualni" i jasno je da bi ih bilo teško naplatiti od Slovenije, čak i kad bi hrvatska pozicija bila povoljnija.

Osim toga, šest mjeseci propuštanja korištenja strukturnih fondova Unije, u zadnjim mjesecima ovog još uvijek izdašnijeg proračunskog razdoblja Unije, bio bi bitno veći gubitak od mogućega "virtualnog" gubitka u pregovorima sa Slovenijom.

Treba znati i to da presuda Europskog suda za ljudska prava još nekoliko godina neće postati pravomoćnom i izvršnom. Kad to i postane, ona neće dovesti do bankrota Slovenije, jer će se naći modalitet obročnog otplaćivanja potraživanja, kao što je uostalom Slovenija i svoje državljane obeštetila u nekoliko obroka, ali je tada imala relativno snažnu banku. Snaga banke nije samo u kapitalu, koji je pokriće njena djelovanja, nego i u povjerenju u nju.

U međuvremenu slovenska je politika, u dvadeset godina, devastirala povjerenje u svoje bankovne institucije, a Ljubljanska banka (bez obzira zvala se NLB ili LB) ostala je bankom samo po imenu. 

Iz reakcija hrvatskih policy makera na presudu Europskog suda za ljudska prava jasno je da je strah Boštjana Marije Zupančiča, slovenskoga strasbourškog suca, o tajmingu presude i opasnosti od buduće hrvatske nekooperativnosti bio promašen.

Stavljajući na vagu realnih više od 600 milijuna dobiti od članstva u Uniji, Hrvatska će se vjerojatno odreći barem dijela novca koji potražuje od Slovenije. Hrvatski kreatori politike procjenjuju da će im Slovenija, nakon pristupanja Europskoj uniji, biti važna još samo jedanput – kad Hrvatska bude pristupala schengenskoj zoni. Blokada pregovora s EU zbog razloga, koji nije povezan s acquisom, i odlaganje ratifikacije hrvatskoga pristupnog ugovora zbog uvjetovanja u financijskom sporu, na hrvatsko su slovenskoj granici izgradili visok zid nepovjerenja.

Iako se donedavno činilo da bi Hrvatska i Slovenija mogle uspostaviti savezništvo u projektima vezanima uz potporu balkanskim državama u pristupanju Europskoj uniji, nakon propasti inicijative Boruta Pahora i Jadranke Kosor pretenciozno nazvane "Brdo proces", očito je da takve suradnje neće biti. Hrvatska je pregovore s Unijom završila uz veliku pomoć zemalja Višegradske skupine (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska), svoju energetsku politiku usklađuje s tim državama, a počinje se uključivati i financijski pridruživati Višegradskom fondu u projektima pomoći zemljama Zapadnog Balkana, ali i šire - europskog susjedstva. Očito je da će u ovom prostoru Hrvatska nastupati u "rivalskoj" skupini u odnosu na Sloveniju.

Ekonomski troškovi obeštećenja štediša, do kojeg će vjerojatno doći tek za koju godinu, daleko su manji od političkih troškova koji su već danas očiti.

Pobjeda bosansko-hercegovačkih štediša nad Slovenijom i Ljubljanskom bankom u Strasbourgu suočila je Sloveniju s ozbiljnim troškovima. Ekonomski troškovi obeštećenja štediša, do kojeg će vjerojatno doći tek za koju godinu, pritom su daleko manji od političkih troškova koji su već danas očiti.

Zabrinjavajuće je, međutim, da kreatori slovenske politike i oni koji oblikuju javno mišljenje još uvijek nisu spremni suočiti se s troškovima svoje sebične i promašene politike. Suca Zupančiča više muči politički tajming nego zaštita ljudskih prava, a političari i kreatori javnog mnijenja sumnjiče Malo vijeće Europskog suda za ljudska prava kao pristrano i "projugoslavensko", a države iz kojih oštećeni štediše dolaze kao one koje nastoje prevariti i oštetiti Sloveniju.

U magarećoj klupi 

Osim "spina" o potraživanjima banke, koja navodno nadilaze njene dugove prema štedišama, govori se i o garanciji bivše savezne države za štedne depozite. Ta bi se garancija, međutim, mogla aktivirati da je Ljubljanska banka proglasila stečaj, ali to se nikad nije dogodilo, jer bi takva odluka, i nekad i danas, bacila na koljena cijelu slovensku privredu.

Odluku Makedonije i BiH (Hrvatska se nije "usudila" pridružiti tužbi) da tuže Sloveniju i naplate potraživanja cinično komentiraju tvrdnjom da su ove zemlje još daleko od članstva u EU, pa si to mogu dopustiti.

Paradoks je i to da je Slovenija danas u magarećoj klupi eurozone, da joj kreditni rejting pada i da joj proračunski deficit izmiče kontroli inače stroge i štedljive vlade Janeza Janše, prije svega, zbog Ljubljanske banke (sada NLB) i njenih loših plasmana, ali i nemogućnosti da se takva banka dokapitalizira privatnim kapitalom, pogotovo nakon što je država već izigrala jednog investitora - belgijsku  korporaciju KBC.

Pa iako je javnost u Sloveniji prepoznaje kao sukrivca za sadašnje loše ekonomsko stanje, jednako loše staro poslovanje, cijena kojega je prebačena na državljane drugih republika bivše Jugoslavije, ne doživljava se kao sporno.

U Sloveniji su uvjereni da će Hrvatska pristati da zbog pristupanja Europskoj uniji plati taj trošak, a svojevremenu odluku Makedonije i BiH (Hrvatska se nije "usudila" pridružiti tužbi) da tuže Sloveniju i naplate potraživanja cinično komentiraju tvrdnjom da su ove zemlje još daleko od članstva u EU, pa si to mogu dopustiti.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera
 

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.