Iza demokratskih vrijednosti kriju se arogancija i sitni motivi

Iza mnogih političkih događaja koji se i danas slave kao ‘velike pobjede demokratskih vrijednosti’, kriju se arogancija i sitni motivi njenih ključnih aktera. Nasuprot tome, politički događaji u kojima su ulog upravo demokratske vrijednosti najvišeg ranga, najčešće se maskiraju kao marginalne konfrontacije oko banalno pragmatičnih tema.

Slučaj Katar, koji je već više od dva mjeseca top tema svjetske političke javnosti, predstavlja gotovo savršenu ilustraciju ovog drugog primjera. Sve diskusije, ocjene, komentari, na svim nivoima i iz svih izvora, svode ovaj slučaj na još jednu debatu o ulozi nekih arapskih zemalja u podršci terorizmu.

Sve je, naizgled, počelo nakon što su, krajem maja ove godine, vlasti Katara objavile da je njihov oficijalni sajt bio hakiran, kojom prilikom je prenio ‘fejk’ (dakle, izmišljene, neautentične) komentare o Iranu i Izraelu. Iz hronologije događaja koji su, uglavnom, dobro poznati svima koji prate ovaj slučaj, dovoljno je izdvojiti nekoliko karakterističnih poenti koje su uslijedile a koje opravdavaju skepticizam sadržan u riječi “naizgled“.             

Hakerski napad

Gluhe za objašnjenje katarske državne agencije o hakiranju, dakle, ignorišući i oficijalni demant sadržaja koji su hakeri prenijeli, neposredni susjedi Katara u Zalivu, ekspresno su blokirali Katarske medije i TV satelitsku mrežu Al Jazeera sa sjedištem u Dohi. Ujedno, prekinuli su diplomatske odnose sa Katarom, uveli sankcije i blokadu Katara, a ultimatum sa 13 uslova, predviđao je i hitno gašenje agencije Al Jazeera.

Da je ovakva neproporcionalna reakcija dirigirana i selektivna postalo je jasno kada su lider Liberalno Demokratske partije Tim Farron i vođa Laburista Jeremy Corbyn podnijeli zahtjev Theresi May da objavi izvještaje i o ulozi Saudijske Arabije u finansiranju terorizma.  koji je – treba li reći!? – bio glatko odbijen.    

Da je hakerski upad i pritisak na Katar koincidirao sa posjetom predsjednika SAD Donalda Trumpa region, pri čemu je borba protiv terorizma bila jedna od ključnih tema, ukazao je i Emir Katara Tamim Bin Hamad Al Thani, odbacivši optužbe o podršci terorizmu i istakavši: ”Motivi ove kampanje protiv Katara dobro su poznati a mi ćemo se boriti protiv država i organizacija koje stoje iza nje da bismo odbranili vodeću ulogu Katara u regionu i na međunarodnom planu”.

U podne 9. juna (tačno u 12:24), šef State Departmenta Rex Tillerson je dao odmjerenu izjavu pozivajući Katar da uvjeri susjedne zemlje u neosnovanost njihove zabrinutosti zbog navodne podrške terorističkim grupama, naglasivši da je “…Emir Katara prekinuo finansijsku podršku i protjerao terorističke elemente iz svoje zemlje, iako očekujemo da uradi više i da to uradi brže.”

Istovremeno, Tillerson je zatražio od Saudijske Arabije i saveznika da ukinu blokadu Katara. Nepuna tri sata kasnije, na Rise Garden press konferenciji sa predsjednikom Rumunije Klausom Iohannisom, Donald Trump je dao izjavu koja se drastično razlikovala od balansirane formulacije Tillersona, opisujući Katar kao “istorijskog finansijera terorizma na veoma visokom nivou”, opravdavajući istovremeno blokadu Katara od strane Saudijske Arabije i saveznika kao “oštru ali neophodnu akciju”.

Odustali od zatvaranja Al Jazeere

U međuvremenu, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat i Bahrein su reterirali i trinaest prvobitnih zahtjeva sveli na šest, pri čemu su odustali od nekoliko ključnih tačaka sa prve liste, kao što su: prekinuti veze sa Iranom: zatvoriti bazu i istjerati sa svoje teritorije trupe Turske, članice NATO pakta; protjerati određen broj ljudi na koje im se ukaže; platiti reparacije za (navodne) štete izazvane svojom politikom. Između ostalog, odustali su i od zahtjeva za zatvaranjem Al Jazeere. Abdallah Al-Mouallimi, Ambassador Saudijske Arabije u UN relativizirao je to odustajanje rekavši: “Ako je zatvaranje Al Jazeere jedini način da postignemo svoj cilj, onda dobro.  Ako isti cilj možemo postići bez zatvaranja Al Jazeere, i to je dobro.”

A cilj o kom je riječ jeste prihvatanje šest principa za koje Al-Mouallimi smatra “da će ih Katar prihvatiti bez problema”, podvukavši da neće biti kompromisa oko tih principa, ali da će diskusije i kompromisa biti oko dogovaranja taktike i instrumenata za implementaciju dogovorenih obaveza Katara.   

Katar je ostao čvrsto na odbrani svojih stavova, odbacivši sve mjere sa liste 13 zahtjeva koje ugrožavaju njegov suverenitet i krše međunarodno pravo.

U cijelom ovom slučaju, promaklo je da pritisci preduzeti protiv Katara, otvaraju jedno suštinsko pitanje koje predstavlja temelj pravednog i slobodnog svijeta, a koje je on the large scale, sasvim marginalizovano tokom posljednje dvije decenije. Riječ je o ravnopravnosti kao temeljnom principu na kom se bazira moderna međunarodna politika i odnosi među državama. O tome treba govoriti punim glasom, a ni šapatom se ne priča.    

Svi su ravnopravni

Princip ravnopravnosti podrazumijeva načelnu irelevantnost komparativnih razlika. Ravnopravnost je kvalitet, apsolutna veličina i kao takav  transcendira kvantitativne razlike među državama. Cjelokupni arsenal izgovora bezuspješno prezentiranih da posluže kao “argumenti“ – od hakerskog napada na vladin sajt kojim je haranga na Katar počela, a koji je evidentno krivično djelo, preko odnosa Katara sa Iranom i Omanom, do odnosa prema Muslimanskoj Braći i Hezbolahu, demonstrira nepoštovanje principa ravnopravnosti promovisanjem kvantitativne nadmoći kao ključnog kriterija!

Kuod licet Iovi non licet bovi! Što dolikuje bogovima, ne dolikuje volovima!

Ali svi ljudi su ravnopravni jer su – ljudi, i sve su države ravnopravne jer ljudi nisu ni bogovi ni volovi. Odnosi ljudi, a to znači i odnosi država, moraju biti postavljeni na potpuno ravnopravnim, to znači, recipročnim odnosima. Najveći bogataš nije više čovjek od pukog siromaha; najjači čovjek nije više čovjek od najslabijeg čovjeka; zdrav čovjek nije više  čovjek od bolesnog čovjeka; čak ni najpametniji čovjek nije više čovjek od čovjeka bez ikakvog obrazovanja!

Slijedstveno, broj stanovnika,  financijski kapital,  ekonomski potencijali, tehnološka razvijenost, vojna moć, ne čine jednu državu više državom, ne daju joj viši rang  u odnosu na bilo koju drugu državu!

Sve države svijeta zajedno, uključujući i SAD, a ne samo Bahrein, Egipat, Saudi Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati,  nisu države višeg  ranga od bilo koje druge države svijeta, pa tako ni od Katara! Kao što sve kvantitativne razlike, koliko god bile velike, ne daju nikakvo veće pravo čovjeku pojedincu, tako ne daju veće pravo ni jednoj državi u odnosu na druge države!

Temelj ravnopravnosti jeste bezuslovno poštovanje suvereniteta svake države, bez obzira na njenu veličinu, broj stanovnika potencijale i uticaj na svjetskoj političkoj, ekonomskoj ili vojnoj sceni!

Koncept mudrog lobiranja

Ipak, svjedoci smo da međunarodni odnosi danas više nisu regulisani na temeljima ravnopravnosti, nego neravnopravnosti. Principi ravnopravnosti svih naroda i država svijeta, iako formalno integrisani u korpus filozofije na kojoj su utemeljene OUN, de facto je potpuno napušten. Međunarodna politička praksa danas se zasniva na sugestijama koje je, u prilog neravnopravnosti država, eksplicite naglasio lično Vinston Čerčil, neposredno poslije osnivanja UN. U svojim Memoarima, Čerčil, između ostalog, kaže: “Ovako koncipirana (na temeljima ravnopravnosti, prim F.M.), mašinerija međunarodne vladavine lako bi mogla da ne uspije u svojim namjerama. Moja ideja je… da najveći umovi i najmoćnije države vode svijet. To znači da, ukoliko  već treba da budu zastupljene sve države, velike i male, one moraju biti gradirane. Spektakl najavljen od UN-a nije ništa drugo nego sujetna tvrdnja o jednakom uticaju i moći, koja nema veze sa istinskim činjenicama.

Potreban je proces mudrog lobiranja da bi se preuzela vlast nad svijetom. Glas države sa milion ili dva miliona stanovnika ne može da odlučuje niti da promijeni djelovanje najmoćnijih država.Male države nemaju pravo da govore u ime cijelog čovječanstva. One moraju prihvatiti svoj intimniji, niži rang. Svijet moraju voditi lideri geografski formiranih grupa najmoćnijih država.“

Kao prvo, ideja da jedna ili više država vode svijet, jeste moralno duboko ponižavajuća, a pravno diskriminirajuća! Ko drugo, ako male države nemaju pravo da govore u ime cijelog svijeta, to pravo nemaju ni velike države, to pravo nema ni jedna država! Ali to ne znači da nemaju pravo govoriti u svoje ime! Iako će se svi složiti da ni jedan čovjek ne treba prihvatiti svoj niži rang u odnosu na bilo kog drugog čovjeka u svijetu, male države su morale prihvatiti svoj niži rang kao notorni fakt. Ako i nije zaboravljen kao pojam, princip ravnopravnosti danas je sasvim napušten kao praksa u međunarodnim odnosima. 

“Slučaj Katar“ daleko prelazi okvire lokalnog ili regionalnog geostrateškog spora i kao takav je postao paradigma krize svjetske politike vođene na temeljima filozofije neravnopravnosti koja je postala vladajući modus ponašanja u svijetu. Odlučan stav Katarskog naroda i vlasti da beskompromisno brane svoj nacionalni (to znači i svoj ljudski) integritet, vraća nadu da će svijest o suštinskoj vrijednosti principa ravnopravnosti, kao najvišeg ideala ljudske zajednice i svijeta biti obnovljena i da će zamijeniti politiku hegemonizma majorizacije i neravnopravnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera