Ivo Goldstein: Šamarčina iz Austrije hrvatskoj desnici

Ivo Goldstein
Ivo Goldstein ističe da Ustav kaže kako je Hrvatska u svojim ustavnim temeljima bazirana na antifašizmu, što je povijesna realnost (Goran Kova?i? / Pixsell)

Nakon zabrane ustaških simbola u Austriji i visokih kazni predviđenih za njihovo isticanje, Katolička crkva austrijske pokrajine Koruške, u kojoj se nalazi Bleiburg – mjesto spornih komemoracija hrvatskim žrtvama partizanskih snaga na kraju Drugog svjetskog rata, koje su neki mediji u Austriji prozvali najvećim nacističkim okupljanjem u Europi – uručila je Hrvatskoj biskupskoj konferenciji – HBK “odbijenicu” za misu na ovogodišnjoj komemoraciji.

HBK je reagirala priopćenjem, u kojem je izrazila neslaganje i ogorčenje odlukom, održavaju se razgovori i konzultacije što dalje u vezi te komemoracije, kojoj je pokrovitelj Hrvatski sabor.

Predsjednik Sabora Gordan Jandroković iz vladajuće Hrvatske demokratske zajednice podržao je izjavu HBK-a, kao i HDZ-a. Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, koja je nedavno izjavila da treba razlikovati kompromitiran i neprihvatljiv ustaški pozdrav “Za dom – spremni” od istog pokliča nekih hrvatskih postrojbi u Domovinskom ratu, izrazila je žaljenje zbog zabrane.

Hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, kako su prenijeli mediji, bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović iz Neovisnih za Hrvatsku optužio je da stoji iza ove zabrane, a HDZ uzvratio kontraoptužbama da upravo Hasanbegović i “njemu slični”, svojim ideološkim sektaštvom, ekstremizmom i produbljivanjem podjela u društvu, pridonose tome da se hrvatskim biskupima onemogući služenje mise i “rigidnim ljevičarima” te daju verbalno streljivo za tvrdnje o “zloupotrebi pijeteta” ili “političkoj instrumentalizaciji” komemoracije.

Zašto ne komemoracija bez Crkve?
  • Kažete da ne vidite razlog zašto komemoracija u Bleiburgu ne bi mogla biti državna manifestacija, koja se može organizirati bez prisutnosti Crkve… Možete li to pojasniti?

– Vrlo jednostavan presedan, kojem sam osobno nazočio, vojno je hodočašće u Lourdesu, gdje je vojni vikar francuske vojske Luc Ravel predvodio misu na kraju tog hodočašća, a kao vojna osoba imao je dvije komemoracije – jednu misu za poginule u ratovima koju je služio u crkvi u Lourdesu, a dan ranije komemoraciju na jednom od trgova u Lourdesu, gdje je bio u vojnoj uniformi i govorio kao državni dužnosnik. Na ovoj drugoj nije bilo nikakvih vjerskih obilježja, Ravel je bio u vojnoj uniformi, uopće nije spominjao vjeru, nego je govorio o poginulima u ratovima uopće, ne samo Francuzima, i to komemorirao.

Zašto se na Bleiburgu ne može organizirati takva državna manifestacija, gdje državni dužnosnici ne bi plakali za svima tamo pobijenima, jer tu je bilo i koljača i zločinaca, nego bi jasno rekli: ‘Znamo da je ovdje bilo zločinaca, mi za njima ne žalimo, nego žalimo za nevinima.’ To je neka forma koja bi bila prihvatljiva i bez prisustva Crkve. To je moguće napraviti, međutim, hrvatska vlast se zapetljala u svim tim revizionističkim kučinama, s jedne strane, zapetljala se i u lošem ‘braku’ s Crkvom, gdje se isprepliću crkvene i laičke ovlasti jednih i drugih vlasti i rezultat je čitava ova papazjanija. Pri čemu je najgore da nam je ‘pljusketinu’ po drugi puta odvalila jedna od austrijskih institucija i da nas ta Austrija i privodi nekoj disciplini, odnosno pokušava privesti europskom načinu ponašanja. Za mene kao hrvatskog građanina to je posebno bolna činjenica, jer pokazuje koliko smo civilizacijski niže od Austrije.

Hrvatski povjesničar Ivo Goldstein, autor knjige Jasenovac, za Al Jazeeru komentira odluku koruške Crkve, reakcije vladajućih i HBK-a, odnos vlasti i Crkve u Hrvatskoj prema Bleiburgu i Jasenovcu te poruci koja je odlukom upućena političkim i crkvenim vlastima te desnici u Hrvatskoj. 

  • Kako komentirate priopćenje HBK-a zbog odluke Katoličke crkve u Koruškoj o zabrani mise na komemoraciji u Bleiburgu?

– Koruška Katolička crkva je u svom priopćenju poentirala bit problema, manje-više je sve rekla, samo ono što je rekla treba razumjeti. Kažu da je misa na polju pored Bleiburga – barem prema hrvatskom prijevodu – postala dio manifestacije koja se politički instrumentalizira i dio je političko-nacionalnog rituala koji služi selektivnom doživljavanju i tumačenju povijesti. Dakle, ako se želi razumjeti ono što je koruška Katolička crkva rekla, ne radi se samo kao što se zadnjih dana s desnice ili tkozvane umjerene desnice čuje: “Pa mi smo se dosljedno zalagali da se na polju kod Bleiburga ne pojavljuju ustaške kape, ustaška znakovlja i sve ono što je bilo dio tog rituala.”

I u tome je, naravno, bio problem, ali ne samo u tome, i to, ja bih rekao, nije ključni dio problema oko Bleiburga i te komemoracije u proteklih nekoliko godina – problem je u tome da se selektivno doživljava i tumači povijest. U proteklim godinama i visoki državni dužnosnici su u tome sudjelovali. Vrlo često se događalo, da sad ne spominjem imena, da su oni upotrebljavali termin “Hrvatska vojska”, koja je navodno došla do Bleiburga. To nije bila “Hrvatska vojska” – to je bila ustaško-domobranska vojska, odnosno – kako se onda službeno zvala – to je bio HOS, ili Hrvatske oružane snage, koje su bile dio vojske Nezavisne Države Hrvatske – NDH, kvislinške tvorevine, zločinačko mišljene države, i koja ni po današnjem hrvatskom Ustavu nije Hrvatska vojska.

Hrvatska vojska 1945. godine su bili hrvatski partizani, barem tako govori hrvatski Ustav, jer on kaže u preambuli da je današnja Hrvatska stvorena na odlukama ZAVNOH-a iz 1943. godine, usuprot proglašenju NDH-a 1941. godine. To je slovo Ustava, i nije to samo pitanje Ustava ili političke korektnosti, nego je to realno tako – ta vojska je četiri godine ratovala na strani povijesnog zla, počinila je niz zločina i kao takva je došla na Bleiburg. To se vrlo često zaboravlja, ili uopće ne spominje.

  • Njihova zamjerka je da se ovime onemogućuje komemoriranje žrtvama, a da je upravo to jedina želja i namjera…

– Druga stvar, koja se vrlo često u tim revizionističkim percepcijama povijesti, nakaradnim i posve izokrenutim pojavljuje, tvrdnja je da su tamo stradali samo nevini. To, jednostavno, nije istina, nego prijesna laž. Čak se u nekim nedavnim izjavama govori o presumpciji nevinosti u stilu: ‘Ljudi su bez suda pobijeni.’ Po toj logici, recimo, i Adolf Hitler je isto tako nevin, baš kao i Slobodan Milošević. Kad bismo generalno prihvaćali tu presumpciju nevinosti, uopće ne bismo mogli razumjeti Drugi svjetski rat, ni ratove na prostoru bivše Jugoslavije. Druga dimenzija problema koja se isto tako tu pojavljuje jest da se govori da i oni koji su stigli do sudova, da su to bili montirani procesi i da nije bilo u skladu sa suvremenim standardima sudovanja.

To je činjenica, međutim, ni Nuernberški sud za ratne zločine, koji je sudio nacističke zločince i jedan dobar dio njih osudio na smrt, nije uredovao po današnjim standardima sudovanja – recimo, ti ljudi nisu imali pravo na žalbu, prvostupanjska odluka se odmah provodila bez drugog stupnja. Prema tome, sad bi netko mogao ustvrditi kako ti nacistički glavešine nisu imali pravedno suđenje i da sve to treba negirati i relativizirati. No, to ne ide i ne može tako ići. Radi se o jednostavnoj činjenici da je na Bleiburgu i dalje na ‘Križnom putu’ stradao jedan broj nevinih, koji nisu trebali stradati – za mnogo njih, ako su i bili nešto krivi, smrtna kazna vjerojatno nije bila adekvatna, nego apsolutno prestroga. Međutim, stradao je i dio ljudi koji bi po svim kriterijima i na svakom sudu zaslužili najstrožu kaznu. To je nešto što treba reći i akceptirati.

Recimo, vrlo konkretno, značajan broj zločinaca iz Jasenovca ubijen je ili nestao na ‘Križnom putu’, ili je doveden pred sudove uglavnom u Zagreb i tu osuđen na smrt. Evo nekoliko imena – Miroslav Filipović-Majstorović, Ivica Matković, Josip Mataija, Tihomir Kordić, Marko Pavlović, Marija Buždon-Slomić, Mirko Slišković-Slomić, Dragutin Pudić-Paraliza, Ante Zrinušić, Josip Šantić… Oni bi na svakom poštenom suđenju dobili najtežu kaznu, jer su po zapisima mnogih suvremenika i svjedoka – kako ustaša, tako i zatočenika, potom po podacima iz različitih dokumenata ustaške i njemačke provenijencije – nedvojbeno bili krivi i odgovorni za niz masovnih zločina.

  • U HBK-u su ogorčeni odlukom koruške Katoličke crkve, no koliko su i kako s druge strane zapaženi u vezi komemoracija u Jasenovcu?

– Ne mogu komentirati činjenicu da se oni ne slažu s izjavom koruške Katoličke crkve, to je unutarcrkvena stvar. Činjenica, pak, da se predstavnici Katoličke crkve pojavljuju tek zadnjih godina u Jasenovcu, i to na vrlo niskoj razini, govori, zapravo, o pravoj poziciji Katoličke crkve, o tome kako je ona, što se Drugog svjetskog rata tiče, izabrala stranu. I, manje-više, uzdržao bih se od bilo kakvog komentara. Ona se jasno svrstala i čak je u svom priopćenju navela da oni na Bleiburgu žele komemorirati nevine – pri čemu pretpostavljam da uopće ne misle da su neki ljudi koji su tamo stradali uopće počinili nešto loše.

S druge strane, neće doći u Jasenovac, gdje su deseci tisuća ljudi stradali, pri čemu bih volio da ta ekipa samo posluša i prihvati ono što su rekli crkveni velikodostojnici tijekom Drugog svjetskog rata, počev od nadbiskupa [Alojzija] Stepinca do, recimo, jasenovačkog župnika Jure Paršića i mnogih drugih crkvenih dostojanstvenika koji su govorili ne samo o Jasenovcu, nego i o drugim ustaškim zločinima – poput mostarskog biskupa Alojzija Mišića. Samo da njih poslušaju i prihvate kao takva ta njihova jaka, otvorena, uvjerljiva svjedočenja. Ta selektivnost u poziciji Katoličke crkve je meni neshvatljiva i bolna.

Inicijative trebaju slijediti djela
  • Znači li nedavna inicijativa požeškog biskupa Antuna Škvorčevića za molitvenim skupom biskupa, rabina, episkopa i muftije u Jasenovcu da se stvari ipak počinju mijenjati, a dijalog osnaživati? Tu je i odlučna osuda Holokausta od zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića…

– Pozdravljam i inicijativu biskupa Škvorčevića i izjavu povodom holokausta nadbiskupa Bozanića. Radi se o dobrim najavama, međutim, iza njih moraju slijediti konkretna djela. Što se tiče Škvorčevićeve inicijative, to može biti jedno molitveno događanje, gdje će biti predstavnici različitih vjerskih zajednica, i da, to je dobro. Međutim, to nije komemoracija za žrtve. Jasenovačka komemoracija je državna komemoracija, gdje mogu sudjelovati predstavnici različitih vjerskih zajednica, održati molitve, ali govorimo prvenstveno o državnoj manifestaciji. Nisam preveliki optimist, da ove godine možda ipak neće biti dvije, ili možda čak tri različite komemoracije. Tu je problem i Uskrs, koji ‘pada’ u te dane, ima čitav niz problema i rekao bih da gotovo da nema šansi da bude jedinstvena komemoracija. Ali, to nije odgovornost, a još manje krivnja, bilo Srba, antifašista, židovskih zajednica ili nekih drugih, nego isključivo Vlade.

Što se tiče govora nadbiskupa Bozanića, rekao sam da trebaju slijediti djela, da se prekine s različitim vrstama revizionističkih aktivnosti u krilu Crkve, da se prestanu u crkvenim prostorima organizirati različite promocije revizionističkih publikacija. To se nije dogodilo – i dalje se događaju takve promocije, što je užasno, uvredljivo. I s takvom Crkvom, koja dopušta takve laži o Jasenovcu i uopće o ustaštvu, ne vidim na koji način se može civilizirano razgovarati.

Recimo, biskup Mišić je svjedočio o ustaškim zločinima u Hercegovini u ljeto 1941. godine: “Ljude se hvatalo ko zvjerinje. Klalo, ubijalo – žive u ponor bacalo. Ženske, majke s djecom, odrasle djevojke, djecu žensku i mušku bacali su u jame… U Ljubinju samo u jednu jamu je bačeno 700 šizmatika. Od Mostara i Čapljine odvezla je željeznica šest punih vagona žena, majka i djevojaka, djece ispod 10 godina do stanice Šurmanci, gdje su izvagonirani, odvedeni u brda, žive matere s djecom bacali su u duboke propunte. U selima župe Klepci ubijeno je 3.700 šizmatika. Jadnici, bili su mirni. Dalje ne nabrajam. U samom Mostaru na stotine ih se vezalo, odvodilo izvan grada pa ko živine ubijalo.”

  • Poruka je stigla iz države u čijoj je vlasti Slobodarska partija Austrije – FPO, stranka po ideologiji i stavovima bliska krajnjoj hrvatskoj desnici, pa ipak su u Austriji zabranjeni ustaški simboli i misa u Bleiburgu… Kakva je to poruka hrvatskom državnom vrhu s obzirom na njegov, po mnogima, ‘mlak’ odnos prema elementima u društvu koji evociraju i prizivaju ‘duhove’ iz kompromitiranog, problematičnog dijela hrvatske povijesti?

– Vlada bi trebala poštivati Ustav i zakon. Ustav kaže da je Hrvatska u svojim ustavnim temeljima bazirana na antifašizmu – to nije samo pitanje političke korektnosti, to je i povijesna realnost. Tvrdim da su od 1943. godine, pogotovo od jeseni 1943. godine, Hrvati i katolici većinski bili za antifašistički pokret. Sve govori u tom smjeru – broj boraca, regije koje su bile otvoreno antifašističke, ne samo Dalmacija, Hrvatsko primorje, Gorski kotar, Istra, nego i Žumberak, Hrvatsko zagorje, dakle i u unutrašnjosti su čitave regije većinski bile na antifašističkoj strani. To je povijesna činjenica. Drugo, nije mi jasno zašto hrvatska Vlada i vlasti uopće komentiraju unutarcrkvene stvari – mi smo laička zemlja, Crkva je odvojena od države, a država ima pravo ili se može potruditi organizirati komemoraciju na Bleiburgu bez prisutnosti Crkve. Zašto ne?

  • Moraju li nam takve poruke i lekcije stalno dolaziti izvana da napokon shvatimo u koju ‘ladicu’ povijesti spadaju NDH, ustaška ideologija i simbolika?

– Šamarčine dobivamo izvana, ali ova vlast, čini mi se, na te šamarčine ne reagira. Zato što je de facto sama sebi dovoljna i ima svoje glasačko tijelo unutar države koje podržava tu revizionističku politiku. To je, na neki način, vezana trgovina, zakon spojenih posuda, u kojoj jedna zatvorena, samodovoljna politika nalazi svoje adekvatno biračko tijelo. Hrvatska se ne želi, barem kada gledamo našu vlast i njezino biračko tijelo, suočiti s izazovima današnjice, ne želi biti otvoreno društvo, otvorena država, otvorena prema drugome i drugačijem – ono što, zapravo, jest preduvjet da dobro funkcioniramo kao narod među narodima.

  • Je li poruka iz Koruške prilika ovoj HDZ-ovoj vlasti i HBK-u da raščiste s kompromitirajućim elementima i na tim komemoracijama i sličnim pojavama u društvu zbog čijih relativiziranja, primjerice, židovska zajednica i predstavnici Srba u Hrvatskoj, nisu sudjelovali na službenim komemoracijama u Jasenovcu proteklih godina?

– Na žalost, ne mogu biti optimist, jer ne vidim da se nešto bitno pokreće. Vlasti se vrte u krugu. Ova priča je zapravo rezultat potpunog nesnalaženja, ideološkog i političkog lutanja svih proteklih godina i to dolazi na naplatu. Nema se tu što drugo reći.

  • U kakvoj se situaciji sada nalaze i HBK i HDZ, Hasanbegović i ‘njemu slični’? Često se ranije vezano uz kritike komemoracije na Bleiburgu iz tih krugova prozivalo snage suprotnog ideološkog predzanaka, no ovaj puta reakcija dolazi iz posve drugačije sredine i države…

– Ako bismo racionalno, s argumentima govorili, ako bi hrvatska javnost i javnost u regiji imala malo dulje sjećanje od 24 sata ili plus-minus koji dan, onda bi se vidjelo da su toj desnici i krajnjoj desnici izbijeni svi aduti iz ruke. Ovakva manifestacija u Bleiburgu, komemoracija koja de facto ide za relativizacijom zločinačkog karaktera ustaškog režima, apsolutno se kosi sa standardima razvijenih, liberalno-demokratskih zemalja u pogledu suočavanju s prošlošću i kulture sjećanja. Takva relativizacija zločinačkog karaktera ustaškog režima je nespojiva s liberalno-demokratskim ustrojem Hrvatske kao članice Europske unije, NATO-a i onoga što bi u teoriji trebali biti standardi današnjeg hrvatskog društva.

Izvor: Al Jazeera