Oglasi

Ivaniš: Nije svugdje u Hrvatskoj lako nositi srpsko ime i prezime

Predsjednik Udruge hrvatsko-srpskog prijateljstva kaže da Hrvatska treba srpskoj manjini osigurati ostvarivanje svih prava, a oni je trebaju prihvatiti kao svoju.
Nikola IvanišIvaniš: U nekim krajevima Hrvatske nije lako biti Srbin, ali situacija se popravljaNel Pavletić/Pixsell

Nikola Ivaniš, riječki liječnik, zamjenik gradonačelnika Rijeke i predsjednik Udruženja hrvatsko-srpskog prijateljstva, dobitnik je ovogodišnje nagrade Srpskog narodnog vijeća (SNV) u Hrvatskoj "Svetozar Pribičević" za unaprijeđenje hrvatsko-srpskih odnosa.

Udruženje je, kaže, nastalo 2013. godine nakon što su razgovori između brojnih poznanika i prijatelja doveli do zaključka da je razina odnosa pripadnika hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj, kako kaže, katastrofalno niska.

Stoga se okupila skupina od blizu 100 osoba koje su odlučile dati svoje ime i prezime, sliku i svoj background kako bi poručili da je njihova želja i dužnost učiniti više na uspostavljanju boljih odnosa i obnavljanju povezanosti između dvaju naroda i država i što prije stave na stranu sve negativnosti i njihove posljedice zbog svega što se događalo kroz povijest i otvore nove stranice suradnje i suživota na svim razinama.

Nikola Ivaniš za Al Jazeeru govori o trenutačnoj razini odnosa, problema srpske zajednice u Hrvatskoj na svakodnevnoj razini, tretmanu tog pitanja na razinama odlučivanja te smjera u kojem se ti odnosi kreću i kako su i hrvatska većina i srpska manjina shvatile i preuzele svoje odgovornosti za poboljšanje stanja.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

  • Često je pitanje srpske manjine u Hrvatskoj na razne načine tematizirano u hrvatskoj javnosti, od političkih do ideoloških i drugih pitanja. No, kakvo je stanje 'na terenu', na razini svakodnevice?

- Mi smo u društvu hrvatsko-srpskog prijateljstva od osnivanja pred šest i pol godina odlučni da nastojimo izbjeći politiziranje društva. Dakle, ovo društvo udruga građana, nismo stranka i zaista maksimalno izbjegavamo ideološka i politička pitanja. Međutim, ne možemo izbjeći činjenicu da je srpski narod s obzirom na okolnosti koje su se dešavale prije svega između 1990., 1991. i 1995. se u Hrvatskoj našao u ogromnim problemima. Oni ljudi koji su srpske narodnosti, koji su ostali živjeti u Hrvatskoj, nastavili su živjeti i biti građani Hrvatske, ali nažalost vrlo često se sredina, javnost prema njima ponaša kao da su oni vinovnici pobune, dizanja i poticanja građanskog rata u Hrvatskoj i da trebaju snositi posljedice za to.

Moram kazati da mi smatramo da naši građani srpske narodnosti koji žive u Hrvatskoj, koji su se odlučili za to da je Hrvatska njihova domovina, moraju biti ravnopravni kao što smo to vi i ja, moraju imati sva ljudska, građanska I ukupna prava i, naravno, ne smiju ničime biti diskriminirani. Nažalost, vrlo često, u mnogim situacijama može se slobodno reći da nije lako biti Srbin u Hrvatskoj, barem ne u nekim krajevima i područjima nije lako sa srpskim imenom i prezimenom konkurirati za radno mjesto, posebno u javnom sektoru, općinskoj, gradskoj i državnoj upravi. Tu problema ima 'na terenu' još uvijek dosta, a činjenica je da je to vrlo često, odnosno gotovo uvijek, apsolutno neopravdano.

I zbog toga se direktno i jasno zalažemo za to da naši sugrađani srpske narodnosti moraju ostvarivati ama baš sva jednaka prava kao i pripadnici hrvatskog naroda ili pripadnici bilo koje druge od 20-ak manjina koje žive u Hrvatskoj. Oko toga ne može biti nikakve dileme i kada to bude tako, onda ćemo moći reći da smo demokratsko građansko društvo. Dok to ne bude tako, mi ćemo nažalost biti na neki način retardirano građansko društvo koje s podozrenjem gleda na jedan dio svojih pripadnika. To se ipak u Hrvatskoj, rekao bih čak i dosta ozbiljnim tempom, popravlja. Sigurno je i da državne institucije ulažu dosta velike napore, neovisno o tome tko je na vlasti, u to da se te stvari popravljaju.

  • Da li i u kojoj mjeri politička i ideološka razina i vezana uz prošla događanja determinira probleme na svakodnevnoj razini?

- Puno, zaista puno i to ne samo u posljednjih 30 godina, nego i prije toga. Naravno da mi znamo da je 1918. Hrvatska ušla u Kraljevinu [SHS], da je ušla s određenim da namjerama, da znamo da se očekivanja nisu ispunila, da je iza toga slijedilo sve što je slijedilo, da je slijedila 1941.-1945. gdje je počinjeno s obje strane puno toga, da je ove godine velika obljetnica, 75 godina pobjede antifašizma nad fašizmom u Europi pa i na našim prostorima, da smo bez obzira na te pozitivne tekovine opet 90-ih uletjeli u probleme u kojima je s obje strane učinjeno puno toga lošega.

Naravno da ja kao predsjednik Udruženja ne mogu kazati ništa drugo osim toga da definitivno znam i mislim da je pobuna 1991. u Hrvatskoj bila velika pogreška, sa čime je ona bila potencirana, što je nju poguralo, gdje su se našli porivi da se to učini, ali naravno da je to bilo apsurdno jer vjerovati u to da se neke zamišljene granice mogu pomaknuti, da će netko teritorije pripajati od jedne države drugoj, to je sve skupa bilo apsurdno I iznimno iracionalno. Naravno, narodi koji su u tome sudjelovali platili su to krvavo I s obje strane počinjeno je puno toga na što nijedan narod ne može biti ponosan.

Ali što sad možemo mi učiniti? Možemo li zatvoriti oči da živimo jedni s drugima, jedni pored drugih - tu mislim na države - i možemo li zatvoriti oči da smo svi u suštini, bez obzira na sve što sam prije kazao, vrlo bliski?

  • S jedne strane se deklarativno uvijek poziva na multikulturalnost, uključivost, toleranciju, suživot, poštivanje različitosti i slično... No, s druge, koliko su u Hrvatskoj prisutni ili barem glasni oni koji ni deklarativno ne pozivaju na spomenute ciljeve i vrijednosti?

- Mi imamo s obje strane, i s hrvatske i srpske, radikale koji negiraju bilo kakvu mogućnost suživota, važnost ili potrebu za multikulturalnošću. To su radikali i mi s njima ne možemo razgovarati. S druge strane, jedan dio javnosti I političke scene zagovara multikulturalnost, ali je vrlo vjerojatno da podrazumijeva u stvari jedan manji nivo multikulturalnosti negoli što je to primjereno modernom europskom društvu. I naravno postoji jedan velik broj pripadnika i jednog i drugog naroda koji se zalažu za punu multikulturalnost, toleranciju i razvijanje dobrih odnosa.

Problem dnevnopolitičkih potreba

  • Na kome je odgovornost za poboljšanje stanja i što može učiniti većinski narod i njegovi pripadnici kao pojedinci?

- Ja sam sudionik političkih zbivanja u Hrvatskoj svih ovih godina, 12 godina sam bio saborski zastupnik i reći ću prije svega iz pozicije čovjeka koji pripada u RH većinskom narodu. Kao Hrvat sam godinama odlazio i odlazim na domjenak SNV-a u povodu pravoslavnog Božića iskazati poštovanje onima koji su u manjini znači da se poštiva njihove običaje i vjeru. To je ono što većina treba i može činiti.

Bez obzira na sudske procese i na ukupnu životnu poziciju bivšeg premijera [Ive] Sanadera, moram kazati da sam bio u Hrvatskom novinarskom domu na pravoslavni Badnjak kada je s većim dijelom vlade na taj domjenak došao i jednostavno rekao "Hristos se rodi" i čestitao pravoslavnim vjernicima u Hrvatskoj pravoslavni Božić. To je bio velik čin koji je ozbiljno deblokirao odnose između Hrvata i Srba, to je bilo jednostavno rečeno i bio je poziv na normalne odnose. Tako moramo raditi.

Osobno mislim da je i premijer [Andrej] Plenković čovjek koji apsolutno zagovara normalizaciju i razvoj normalnih odnosa, međutim unutarnjopolitičke prilike prečesto traže da se naši vodeći političari moraju opredjeljivati prema dnevnopolitičkim potrebama, što je loše.

Sasvim je jasno da će pozivi na razvoj tolerancije, multikulturalnosti, pravih građanskih društava na prostoru jugoistočne Europe jačati jer će jačati utjecaj EU-a iliti kulture Europe na ovim prostorima. Prema tome, tu definitivno treba biti optimist. Istakao bih jednu činjenicu - vrlo često nam se učini da su radikali brojni I da se pozivanje na netoleranciju čuje više negoli pozivanje na toleranciju. Ja bih kazao da u stvari je glasna manjina ta koja je netolerantna, a da je šutljiva većina ta koja u stvari želi i multikulturalnost i normalan suživot.

  • Prošle godine bilo više napada na pripadnike srpske manjine u Hrvatskoj, a često su napadači bile mlade osobe. Na koji način pristupiti tom problemu radikalizma kod mladih?

- Prije svega moramo kazati da 20 ili 25 godina naše osnovno školstvo i škole podučavaju stvari koje nisu točne i koje su u stvari krive. Na sceni je u ovih 20-ak godina bila revizija povijesti, negativci su prikazivani kao pozitivci i obrnuto. Došlo je do instrumentalizacije dijela mlade generacije koji su prepušteni u ‘ralje’ radikalne desnice I to ima velike posljedice na hrvatsku političku scenu. Ja mislim da je period gdje se to dešavalo svoju kulminaciju prošao I da je ukupni odgovor demokratskog društva, kada se govori o antifašizmu, o značenju partizanskog pokreta, istini o holokaustu, kada se govori o tome tko je prodavao dijelove Hrvatske, a tko ih je vratio matici Hrvatskoj i onda Jugoslaviji, da te istine 'probijaju'. Isto tako što probija istina o tome da je potpuno bezrazložno srušeno, ne znam, 1.000 spomenika antifašizmu i partizanskom pokretu, zahvaljujući kojem ovakva Hrvatska postoji takva kakva je.

Jer da nije bilo partizanskog pokreta i hrvatskih partizana, ne bi bilo feredalne Hrvatske u Jugoslaviji i ne bi bilo ove države, ne bi bilo AVNOJ-evskih granica itd. Dakle, povijesna istina se pokušala falsificirati, kod dijela mladih to je uspjelo i danas imamo dio mladih koji su zatrovani. Međutim, kad kažete da je prošle godine bilo puno incidenata, bilo ih je i oni su strašni, ali ipak je ograničeno pojavljivanje i mislim da kad je u pitanju ta problematika Ministarstvo unutarnjih poslova ipak dosta ozbiljno pristupa tom problemu i evidentira sve te pojedince i grupe koje djeluju s tih pozicija, prije svega u navijačkim skupinama. I mislim da je sasvim jasno da je ta underground desna militaristička scena pomalo već evidentirana i zna se tko je tu tko i da će u sektoru unutarnjih poslova to staviti pod kontrolu.

  • Na koji način negativne pojave u odnosima Srba i Hrvata u Hrvatskoj utječu na ukupnu atmosferu u društvu, odnose između Srbije i Hrvatske i kako može pomoći srpska manjina da se stvari poboljšaju?

- Naravno da ti odnosi djeluju vrlo negativno na odnose u društvu. Odgovornost za rješavanje tih problema ima većinski narod, ali je sigurno da i manjinska zajednica, u ovom dijelu srpski narod, mora bezrezervnim prihvaćanjem institucija hrvatske države i ukupne simbolike u ovoj državi, postaviti se na način da se jednostavno može reći da srpska zajednica zna i smatra da je Hrvatska njihova država u kojoj trebaju i žele ostvarivati sva prava. To treba jasno deklarirati. Zbog toga sam sa silnim odobravanjem gledao kampanju koja se povodom zadnjih izbora dešavala, plakati na dva pisma, sa ćirilicom i latinicom na kojima se kaže: Ja sam Srbin rođen u Hrvatskoj. To je nešto što je sigurno ponuda: Mi prihvaćamo ovu državu kao svoju, ali u toj svojoj Hrvatskoj moramo biti ravnopravni. To je jedan interaktivan proces, mi se tu moramo sresti.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.