Italijanski lockdown u očima stranih reportera

Više od 70 fotografija, djela stranih reportera bilježe prizore praznih italijanskih gradova, trgova, ulica tokom korona krize (EPA)

Više od 70 fotografija, dela stranih reportera, beleže prizore praznih italijanskih gradova, trgova, ulica, slike dirljive solidarnosti ili bunta, kao i fotografije rađanja jednog novog života na balkonima i krovovima zgrada. Ova izložba otvorena je u Kapitolskim muzejima u Rimu do 1. novembra.

Sve je spremno za dolazak premijera. Prostorije su dezinfikovane, a fotografije su izložene duž hodnika i u dve različite sale, kako bi se ipak garantovala distanca među prisutnima i imao jasniji pogled na izložene fotografije. Kraj je septembra, a prvi jesenji dani upozorili su nas na strogo poštovanje mera, posebno u zatvorenim prostorijama. Ipak, premijer ne dolazi tako često u sedište stranih novinara u Rimu, čak mislim da aktuelni nije nikada ni bio. Tako da je sve po protokolu.

Odštampali smo simpatične maske sa našim logom, to jest kolaž različitih medija, a za koje rade ili sarađuju novinari koji su članovi Udruženja stranih novinara u Italiji. Nisam nikada izbrojala koliko logotipa dnevnih novina, televizijskih kuća, radio stanica, nedeljnika i drugih medija ima, zapravo, na ovom kolažu. Znam da naši članovi dolaze iz više od 70 različitih zemalja, tako da ih ima sigurno par stotina, s obzirom da danas strani dopisnici sarađuju sa više medija istovremeno. Dogovorili smo se da na dan prezentacije izložbe stavimo svi nove maske, da nekako budemo prepoznatljivi.

Giuseppe Conte, italijanski premijer, stigao je na vreme. Kažu da nikada ne kasni. Kolega reporter američke NBC mreže upozorava me da je ispred ulaznih vrata našeg sedišta u Rimu, velelepne zgrade koja se nalazi na par koraka od fontane Trevi. Sprema se da uđe, dok mu Elena, dopisnica za nacionalni rumunski radio, daje našu masku te ga moli da zameni postojeću.

Roma, 13 aprile 2020. Žena se sunča na krovu neke zgrade tokom karantina

Posmatram svoju fotografiju, to jest jedan od frejmova nekog od mog televizijskog uključenja tokom lockdowna. Šminka mi je malo razmazana, čini mi se. Mada ni druge kolege na ovim fotografijama ne izgledaju bolje. Uglavnom su u pitanju umorna lica. Pored fotografija fotoreportera, napravljenih tokom karantina, više od 70 fotografija naših kolega, među kojima su dopisnici najvećih svetskih agencija, poput AFP-a, AP-a ili Rojtersa, deo ove izložbe su takođe i same naše fotografije dok izveštavamo, snimamo, fotografišemo, intervjuišemo…

Od zatvaranja gradova do obnavljanja života

“Lockdown Italija, viđena očima novinara Udruženja stranih novinara/Stampa Estera”, naslov je izložbe, odnosne zbirke fotografija, a kroz koje se putuje kroz italijanske prazne gradove, napuštene trgove, puste ulice, kroz Italiju, zemlju na koju nismo navikli da je viđamo u takvom izdanju, a koja je bila prva evropska zemlja teško pogođena korona virusom.

Amalfi, 6 mart 2020. Tri stanovnika grada Amalfi drže distancu na na trgu Piazza del Duomo

Tu su i fotografije bolničkih soba, iscrpljenog i umornog medicinskog osoblja, crkvenih kapela prepunih mrtvačkim sanducima. Zatim upečatljiva fotografija pape Franje na praznom kišnom Trgu svetog Petra nakon što je uputio blogoslov u svom tradicionalnom obraćanju “Urbi et orbi”, meksičkog fotoreportera Pabla Esparze, dopisnika dnevnog lista El Heraldo de Mexico.

A jedna od njegovih fotografija časne sestre dok se moli sa maskom na licu i zaštitnim rukavicama, ostavila je poseban utisak na premijera Contea, koji se vidim, dugo zadržava pred istom.

Osim potresnih fotografija italijanske realnosti sa početka marta ove godine, ova izložba beleži i slike dirljive solidarnosti, zatim fotografije bunta, na kojima su uslikane viševekovne statue sa maskama na licima, ili scene rađanja nekog novog života, na balkonima i terasama, krovovima…

Vatikan, 27 mart 2020. Papa Francesco po kiši hoda sam na trgu Svetog Petra

Zaista lepa izložba, mislim u sebi, dok posmatram italijanskog premijera kako zastaje pred određenim fotografijama, vidno uzbuđen. Njegova ekspresija lica, iako je polovina pokrivena maskom, pokazuje različit tok emocija, od tuge do radosti. Ne priča mnogo, a njegove oči jasno pokazuju da izložba ostavlja jak utisak na njega.

Zemlji koja je dala primer svijetu

Kada je Trisha Thomas, predsednica sedišta u Rimu i dopisnica agencije  Associated Press, prvi put predložila ideju da se napravi ova izložba, neki od naših kolega nisu podržali istu, smatrajući da još uvek nije vreme za tako nešto, s obzirom da pandemija nije gotova.

Međutim, Trisha je bila uporna u svojoj zamisli, smatrajući da bi upravo početak drugog talasa korona virusom, koji se očekivao na jesen, bio odličan trenutak za otvaranje izložbe. Tako se i dogodilo.

“Važnost i objektivnost izveštavanja stranih novinara, u trenutku dok su se građani Italije suočavali sa krizom bez presedana, jesu upravo ove fotografije, koje danas vidite ovde”, ističe Thomas u svom govoru, a koji je pripremila specijalno za premijera.

Dok ona govori, stojeći na dozvoljenoj udaljenosti od premijera, on glavom potvrđuje svaku njenu reč. Mi ostali, novinari, članovi udruženja, a koji smo prisutni ovom svečanom događaju, doduše mali broj nas, s obzirom da nas je ukupno više od 500, takođe potvrdno klimamo glavom.

Rim, 18 april 2020. Na trgu Novana, jedna djevojčica koristi svoje dragocjeno vrijeme [dozvoljeno vrijeme za izlazak sa djecom] kako bi se provozala trotinetom.

Svečani trenutak se završava potpisivanjem zahvalnice premijera, u kojoj navodi da naša svedočanstva tokom pandemije jesu zapravo svetlost na kraju tunela, svetlost u mraku koji se tada širio Italijom.

Aplauz je snažan, a nakon čestitki i pohvala, Conte želi da se upozna sa svima nama. Moja kolegenica Esma Cakir, novinarka turske agencije DHA, pokušava da se rukuje sa premijerom. On se izvinjava, podsećajući je da je to već odavno zabranjeno. Ona se smeje, ima divah osmeh.

Strani novinari, objektiv Italije

Klanjam se premijeru. I on meni, takođe. Iako ovakav pozdrav nije prirodan Italijanima, s obzirom da su oni narod koji se grli i ljubi u svakoj prilici, već smo na njega navikli. A u ovakvim zvaničnim situacijama ga i praktikujemo, iako mnogi od nas vrlo nerado. Ipak, ovaj pozdrav mi je draži od pozdravljanja laktovima. Mada nisam ni pomislila da se sa premijerom pozdravim laktom.

Pita me odakle sam, dok me kolega Maarten Van Aalderen, dopisnik holandskog De Telegrafa, predstavlja kao ženu sa Balkana, od nedavno predsednicu našeg sedišta u Milanu. Ne znam odakle mu ta ideja o ženi sa Balkana, ali verovatno nije mogao da se seti iz koje zemlje tačno dolazim. A i Balkan nije baš tako važan, s obzirom da je većina novinara iz zapadnoevropskih zemalja, Amerike, dok manji broj nas iz ostalih zemalja.

Osmehujem se i kažem da mi je drago što imam čast za ovakvim poznanstvom, i to u ovoj posebnoj prilici. Znala sam i ranije da je naša organizacija dosta uticajna u Italiji, važno je zapravo šta internacionalna štampa piše i misli o ovoj mediteranskoj zemlji. To je oduvek bilo u fokusu italijanske javnosti i politike, i pre više od sto godina, kada je isto osnovano, a i danas, kada predstavlja najveće ovakvo udruženje na svetu.

Prisećam se, takođe, da sam nešto slično rekla i 5. marta, kada sam izabrana za predsednicu sedišta udruženja u Milanu. U šali sam tada istakla da je ovo prvi put da upravo žena iz Istočne Evrope, odnosno sa Balkana, izabrana na toj poziciji i da sam ponosna zbog toga. A kako je Balkan, teritorija poznata po svojim konfliktima te ratovima, nisam sigurna šta će moje predsedavanje doneti. Šalila sam se, naravno, a posle samo tri dana proglašena je globalna pandemija.

Ne verujem u slučajnosti, ali sam se dugo vremena pitala – kako je moguće da baš sada budem na takvoj funkciji, tokom perioda u kojem se činilo da se svet raspada. Znala sam jedino da je u takvim vanrednim situacijama novinarski posao važan, a posebno onih novinara koju su se na početku pandemije našli upravo u Italiji. Našla sam se među njima.

Rim, 11 mart 2020. Karabinjer kontroliše auomobile na trgu Venecija

Tokom dva meseca karantina, kao udruženje organizovali smo oko stotinu online konferencija sa političarima, doktorima, virolozima, sociolozima i drugim ekspertima, a kako bi što realnije imali sliku onogo što se zaista dešava. Samim tim, postali smo i izvor informacija za medijske kuće u inostranstvu sa kojima sarađujemo.

Snagu ove izložbe shvatila sam u trenutku saznanja da će ista biti otvorena u Kapitolskim muzejima u Rimu, jednim od najvažnijih umetničkih institucija iz 18. veka, a smeštenu na čuvenom trgu Piazza del Campidioglio, koji je projektovao Michelangelo Buonarroti.

A kada je izložba otvorena u ovom muzeju, tada je prisustvovao i predsednik Italije Sergio Mattarella. On je zaista retko gde prisutan. Baš nekako samo u važnim i vanrednim situacijama. Pa tako sada mogu da tvrdim da je ova izložba važna, a i vanredna. A posle Rima, seli se u Milano te u Bergamo, gradu simbolu ove epidemije, a zatim i u svet.

Izvor: Al Jazeera