Istraživanje: Koliko se bojimo kriminala

Građani izražavaju sve veće nepovjerenje prema organima socijalne kontrole - osjećaju se sve nesigurnije (Pixsell)

Razgovarala: Saida Mustajbegović

Kriminolozi iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Makedonije i BiH četiri godine su radili istraživanje o osjećaju sigurnosti stanovnika Ljubljane, Zagreba, Sarajeva, Beograda, Skoplja i Prištine.

Uzorak ispitanika činila su 2.377 slučajna ispitanika iz navedenih gradova. O rezultatima istraživanja govorio je član tima istraživača i voditelj istraživanja za Bosnu i Hercegovinu prof. dr. Elmedin Muratbegović sa Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu.

  • Kako to da je strah od kriminala za istraživače i kriminologe postao važniji od samog kriminala?

Muratbegović: Većina evropskih kriminoloških autoriteta smatraju da je strah od kriminaliteta veći problem od same zvanične stope registrovanih krivičnih djela u modernim urbanim centrima.

Ovakva situacija je sasvim logična, jer i mi u Bosni i Hercegovini već deceniju slušamo zvanične izvještaje o kriminalitetu u kojima je stanje, gotovo pa hronično, „zadovoljavajuće“.


Muratbegović: U mišljenju stanovnika
postoje strukturalne razlike

S jedne strane, građani izražavaju sve veće nepovjerenje prema organima socijalne kontrole – osjećaju se sve nesigurnije. Jasno je da vlasti mogu uticati zvaničnom statistikom na stanje kriminaliteta, ali i ne mogu uticati na osjećaj sigurnosti građana.

  • Šta ste iščitali iz istraživanja – možete li navesti nekoliko konkretnih primjera i napraviti poređenje između gradova u kojima je vršeno istraživanje?

Muratbegović: Glavni gradovi u kojima je provedeno ovo istraživanje imaju veoma slične probleme, ukoliko bismo analizirali zvaničnu policijsku statistiku kriminaliteta. Međutim, u mišljenju stanovnika postoje određene strukturalne razlike. 

U Ljubljani i Zagrebu se nesigurnije osjećaju osobe ženskog spola i starije osobe, dok to u ostalim gradovima obuhvaćenim ovim istraživanjem nije slučaj.

Ono što je interesantno za ova dva grada u odnosu na ostale je i to da oni građani koji su bili žrtve nekog krivičnog djela ne osjećaju veću nesigurnost i u principu su zadovoljni radom policije i imaju značajno povjerenje u  njen rad, za razliku od Sarajeva, Beograda, Skoplja i Prištine, u kome to i nije baš tako.

Ono što je jako izraženo u kontekstu sigurnosti građana je i „želja za dobrim susjedstvom“. Naime, građani Sarajeva, Beograda, Skoplja i Prištine bolje poznaju svoje susjedstvo i više se druže sa ljudima u susjedstvu i kao takvi, manje su zabrinuti da će im se nešto loše desiti u naseljima u kojima žive.

Nedostatak socijalne kohezije – u smislu osjećaja da susjedi ne pomažu jedni drugima – značajan je faktor straha od kriminaliteta. Većina ispitanika je stava da prisutnost druželjubivih susjeda može pomoći u smanjenju tog straha.

S druge strane, stanovnici Ljubljane i Zagreba, ne poznaju dovoljno svoje susjedstvo i ne druže se baš često sa susjedima, kao što to rade ispitanici u pomenutim gradovima.

Sve su ovo banalni zaključci koji mogu samo zaintrigirati čitaoce da pročitaju integralni tekst ove studije, objavljene u časopisu Varstvoslovje koji je objavljen na engleskom jeziku.

  • Objasnite šta je taj interes povećalo u zadnjih nekoliko godina?

Muratbegović: Svijest o kriminalitetu i njegovoj zastupljenosti u društvu može dovesti do pozitivnih i negativnih posljedica. U prvom slučaju riječ je o podizanju nivoa samozaštitnih ponašanja građana radi smanjenja rizika od viktimizacije.

Negativne posljedice odnose se na pretjerivanje u samozaštitnim ponašanjima, pri čemu osjetljivije članove društva, poput žena i starijih osoba, strah od kriminaliteta može dovesti do drastičnog smanjenja svakodnevnih aktivnosti i samim time smanjenja kvalitete života.

  • Otkuda ideja da se radi studija o strahu od kriminala u glavnim gradovima bivše Jugoslavije?  Zašto je rađena komparacija?

Muratbegović: Prostor bivše Jugoslavije, kako ga Vi nazivate u ovom pitanju, je svakako puno više od historije i geostrategije. Naime, to je za nas koji živimo u tom regionu i koji govorimo jezicima kojima razumijemo jedni druge, svakako interesni prostor za ozbiljnu ekonomiju, ozbiljan sport, ozbiljno obrazovanje, pa bit ću slobodan pa reći i za „ozbiljan kriminal“.

Stoga je logično zaključiti da i ozbiljna kriminologija ide istim putem. Kao kriminolozi iz pomenutih zemalja, shvatili smo da su naša parcijalna nastojanja da proniknemo u etiologiju nekih ponašanja kriminalnih skupina analizom samo „sopstvenog tržišta“, praktično ništa ne rješavamo.

Stoga smo odlučili započeti našu saradnju od najjednostavnijih i najnotornijih tema, a to je osjećaj sigurnosti onih koji svojim novcem plaćaju organe gonjenja, a to su građani.

  • Postoji i uvriježeno mišljenje u narodu da kriminalci u regionu oduvijek i najbolje sarađuju. Šta je cilj istraživanja?

Muratbegović: Cilj istraživanja je vrlo jednostavan. Željeli smo vidjeti kako neki od značajnih faktora djeluju na osjećaj sigurnosti građana pomenutih gradova.

Ovdje smo veliku pažnju posvetili faktorima kao što su: činjenica da je neko ranije bio ili bila žrtva krivičnog djela, povjerenje spram policije i organa formalne socijalne kontrole uopšte, organizovanog ili dezorganizovanog susjedstva u kome osobe žive i sličih faktora. Svaki od navedenih faktora na različite načine djeluje na osjećaj sigurnosti građana ovih gradova.

  • Šta su rezultati pokazali u svim gradovima? Ima li gradova gdje je strah više izražen?

Muratbegović: Postojeća istraživanja većinom pokazuju obrnuto proporcionalan odnos između socio-ekonomskog statusa i straha od kriminaliteta: što je socio-ekonomski status viši, to je strah od kriminaliteta manji, i obrnuto.

U objašnjenjima takve veze obično se navodi da imućniji ljudi mogu priuštiti bolju sigurnost i da se rjeđe druže s ljudima koji ih mogu dovesti u rizične situacije. Strah od kriminaliteta u ovim gradovima može se, u smislu povezanosti, dovoditi i u vezu i s medijskom izloženosti kriminalitetu.

U tom smislu, respondenti većinom navode kako medijsko prezentiranje kriminaliteta daje okvir, odnosno emocionalnu notu građanskom stavu o kriminalitetu danas. Možemo zasigurno konstatovati da selektivni prikazi stvarnih događaja u medijima i njihovo nerealistično dramatiziranje iskrivljuju percepciju problema u javnosti i kada je kriminalitet u pitanju.

Različiti fizički i socijalni aspekti susjedstva u ovim gradovima pokazuju izrazitu povezanost sa strahom od kriminaliteta.

Nedostatak socijalne kohezije – u smislu osjećaja da susjedi ne pomažu jedni drugima – značajan je faktor straha od kriminaliteta. Većina ispitanika je stava da prisutnost druželjubivih susjeda može pomoći u smanjenju tog straha.

  • Je li bilo nekih iznenađenja?

Muratbegović: Pa, zavisi od očekivanja. U svom odgovoru bi se posesivno zadržao na jednom podatku o Sarajevu.

Postojeća istraživanja većinom pokazuju odnos u kome se bogatiji stanovnici gradova osjećaju sigurnije od onih koji čiji je socio-ekonomski status skromniji. Međutim, u Sarajevu je situacija potpuno drugačija i kuriozitet je da se bogatiji stanovnici osjećaju nesigurnije. Ovo je svakako istraživački izazov za neka naredna istraživanja.

  • Ima li zajedničkih pokazatelja? Koje su razlike po gradovima na osnovu rezultata?

Muratbegović: Zajednički pokazatelji su oni koje smo maloprije nabrojali, dodavši da su tradicionalno žene uplašenije od muškaraca, kao i u većini istraživanja ovog tipa, dok su neki pojedinačni pokazatelji sumarno dati na slijedeći način.

Veći strah u Ljubljani izražavaju oni stanovnici koji smatraju da im je susjedstvo neuredno i neorganizovano; da mogu postati svakodnevno žrtve nekog od krivičnih djela; da imaju manje mogućnosti zaštititi se.

U Zagrebu, Beogradu, Skoplju i Prištini veći strah izražavaju oni koji svoje susjedstvo vide kao socijalno slabo povezano ili otuđeno od onih koji nemaju takav stav kao i oni koji su nižeg socio-ekonomskog statusa, za razliku od stanovnika Sarajeva.

Izvor: Al Jazeera