Istra je nešto drugo: Tamo gdje se ne stide zvijezde petokrake

Spomenik Joakimu Rakovcu, narodnom heroju Istre (Ustupljeno Al Jazeeri)

Gledam kroz prozor svoju mladu susedu Pinu, kako užurbano hoda niz strmu motovunsku ulicu. Na njoj majica sa crvenom petokrakom, posve neuobičajenom “aplikacijom” za petnaestogodišnjeg devojčurka, tinejdžerku koja je ove jeseni stigla do gimnazijske klupe.

Žuri Pina da se nađe sa vršnjacima u istarskom gradiću Buzetu, a onda će zajedno na izlet u Gorski kotar. Naime, već mnogo godina unazad, tradicionalno, buzetski srednjoškolci u septembru, pod pokroviteljstvom Saveza antifašista, obiđu mesto Čabar, na dan obeležavanja jubileja osnivanja 43. Istarske partizanske divizije.

I ove jeseni, povodom 75. godišnjice formiranja “divizije slobode i sjedinjenja”, kako je u narodu tokom NOB-a nazvana, istarski đaci sa kolegama iz čabarske škole slušaju i uče o delu istorije svoje zemlje i bivše i negdašnje, onom koji se u školskim udžbenicima (posvuda) često preskače, a još češće lažira, relativizuje, lustrira…

Podsetila me Pina na Buzet, kako smo moja prijateljica i Jasminka i ja pre – biće, sedam ili osam godina – svedočile skoro nadnaravnom događaju, s obzirom na posledice prethodnog rata na gotovo svim prostorima bivše Jugoslavije.

Trg Josipa Broza Tita [Ustupljeno Al Jazeeri]

Pod žarkim julskim suncem, okupili se tada stari partizani, saborci, antifašisti – italijanski, slovenački, istarski. I neki novi mladi, njihovi potomci. Odjekuju širokom poljanom melodije “Bandiera rossa”, “Bella Ciao”, “ Po šumama i gorama” , “Od Vardara pa do Triglava”… Pred spomenicima antiafašistima nižu se govori mlađih ili srednjeg doba istarskih političara, pa svedočenja boračkih veterana, sećanja… Obe se vraćamo u uplakanom ćutanju zbog njihove, a pomalo i vlastite sete. Nema više moje Jasminke Kocijan da i ta, skorašnja, sećanja podelimo.

Kao i svake godine, u Pazinu, svečanom sednicom Skupštine Istarske županijske i Saveza Udruga antifašista Istarske županije u Spomen domu Sjedinjenja i slobode proslavljen Dan Istarske županije. Obeležava se povodom Pazinskih odluka iz 1943. kad je održan Sabor istarskih narodnih predstavnika, na kom je potvrđena odluka Narodno oslobodilačkih odbora (NOO) za Istru o otcepljenju Istre od Italije i sjedinjenju s Hrvatskom i Jugoslavijom.

Otvarajući sednicu, Valter Drandić, predsednik skupštine Istarske županije govori kako su obeležavanje “ 26. obljetnice Istarske županije, 76. obljetnice Pazinskih odluka, 75. obljetnice formiranja 43. Istarske divizije događaji “koji snažno uzdižu istarski ponos i podsećaju na mnoge postignute ciljeve i izvanredne ljudske i političke vrednosti generacija ljudi koji su od Istre učinili najnapredniju i najrazvijeniju o regiju”…

Broje se tako godine , decenije nižu, malo je još živih boraca NOB-a ali, nova vremena u Istri ipak – nisu pregazila stara. Otimaju se sećanja od (zlo)namernog zaborava, rastućoj ekstremnoj desnici, revanšizmu, falsifikovanju povjesti. Istrani (ili Istrijani) i danas baštine ideale antifašizma. Ne ruše se biste niti se uništavaju spomenici a unuci i praunuci se ne stide crvene zvezde petokrake Na službenom popisu gradova i gradića sa antifašističkim spomenicima – Pula, Poreč, Labin, Tićan, Pazin, Rovinj, Plovanija: Josipu Brozu Titu, istarskim narodnim herojima, borcima NOB-a poput: Joakima Rakovca, Giusepe Pina Budićina, Vladimira Gortana… Ali i neimenovanim žrtvama rata i fašizma.

U srcu Istre mestašce Žbandaj, a u njemu uređen spomenik partizanima. Obnovu predložio i na njoj poradio lokalni sveštenik, i to – tokom Domovinskog rata. Kraj Zabrežana, u okolini Pazina, meštani podigli davnih godina spomenik svojim sugrađanima koje su streljali fašisti i koji je jedinstven po tome što su na njemu uklesani i krst (križ) i petokraka. Tolerancija o kojoj se ne priča. Ona se živi i onda, i sad.

Enklava mira

Istini za volju, za vreme Domovinskog rata, ni u Istri nije bilo posve “mirno more”. U mnoge vikendice na obali, vlasnika iz Srbije, useljavale su se izbeglice sa ratnih područja u Hrvatskoj, a iz stanova dobijenih od nekadašnje jugoslovenske vojske, bilo je deložiranja porodica po odlukama centralnih vlasti – Ministarstva odbrane Republike Hrvatske. Pripadnici nekadašnje JNA sporazumno su se povukli iz Pule nakon pregovora sa lokalnim vlastima. I Istrijani su bili mobilisani za ratišta…

Ipak, i nakon previranja i nacional-šovinističkih poriva diljem države kojoj pripada, Istra je ostala mirna enklava, nenarušenog multinacionalnog duha i negovanja antifalističke tradicije. Kako je decenijama ostala primer očuvane tolerancije među ljudima, ne odricajuči se ni bliže, ni dalje istorije ? I zašto je, kad se o njoj govori, refren: “Istra je nešto drugo?”

Emil Soldatić, diplomirani politikolog iz Motovuna i bivši zastupnik Istarskog demokratskog sabora (IDS) u Saboru RH, potvrđuje da je reč “o posebnoj posebnosti”.

Jer, veli on, u Drugom svetskom ratu u Istri, uključujući i slovensko primorje, situacija je bila jasna: Na jednu stranu su stali Istrijani i Slovenci, a na drugu Italijani, oni koji su se poistovećivali sa nacijom. Ali, među partizanima je bilo i mnogo Italijana koji su sledili druge vrednosti osim nacije. Ustaša nije bilo, niti iz te ideologije proizišle nacionalne ili nacističke mržnje.

A nakon 90-te, kad je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) postala dominatna stranka u Hrvatskoj, njena se prećutna rehabilitacija NDH i uvođenje “nekih drugih vrednosti” – poput monete kune ili popularizacije pozdrava “Za dom spremni” – kosila sa duhom razumevanja istorije i antifašističke tradicije u Istri. Njeno stanovništvo to, jednostavno, nije prihvatilo, a IDS je politički artikulisao istarsku dijalektiku i (p)ostao i izraz, ali i odbrana antifašizma.

Istina i predrasude

Zove me prijateljica iz osnovne škole, htela bi da dođe iz Beograda kod mene u Motovun, ali osećam strepnju u glasu, bojazan obojen predrasudom dolaska u Hrvatsku… Hodamo Goca i ja, potom, ulicama istarskih gradova i gradića: Maršala Tita, Trg Josipa Broza, Gortanova, Milana Rakovca… Partizanskih heroja, još živućih u nazivima, spomenicima, tablama iznad drevnih zidova i zidina koji bi svašta mogli reći da mogu govoriti.

Pokazujem joj motovunske grbove sa ukupno 13 lavova, neki su sa šapom nad otvorenom, a neki nad zatvorenom knjigom, simbolizuju (iz)gradnju grada u vreme mira ili rata. Rastao je u raznim vremenima, ostajao napušten, pa danas opet diše „punim plućima“. Udahnuli mu život, kao i mnogim napuštenim gradićima u srcu Istre, ljudi iz raznih krajeva. Starosedeoci i pridošli.

Lako je zaljubiti se u Istru jer jeste drugačija, posebna, pitoma kao i ljudi koji u njoj žive.

Goca mi na odlasku kaže: “Ovakve srdačne ljude još nisam videla…“

A iz Istre se, zapravo, nikad i ne odlazi jer svako u njoj nađe i ponese sa sobom neku mrvu. I tad Istra prerasta geografiju, granice, države, prostor, tad Istra postaje – stanje duha.

Izvor: Al Jazeera