Istjerivanje đavola na balkanski način

Piše: Andrej Nikolaidis

Javnost više ništa ne može iznenaditi. Zaista, ovo nije vrijeme čuda. Neprekidno smo izloženi spektaklu, kao što su onomad divlje životinje u šumama oko Černobila bile izložene radijaciji. Kada je sve spektakl, ništa nije spektakularno. Kada se po čitavi dan ibretimo, ništa više nije čudno. Kada je sve moguće, ništa nije čudo.

Tako je i vijest da je monah Srpske pravoslavne crkve Arsenije Jovanović pred vjernicima okupljenim u manastiru Ostrog pustio snimak na kojem žena vrišti tokom egzorcizma izazvala svega nekoliko podignutih obrva i novinskih komentara. Onć je, u sklopu Duhovne večeri u manastiru Ostrog, govorio na temu “Pravosljavlje, prvo i posljednje uporište čovječanstva”.

Kada se po čitavi dan ibretimo, ništa više nije čudno. Kada je sve moguće, ništa nije čudo.

Da bi potkrijepio svoje teze – premda tvrdnji kako je pravoslavlje “prvo”, pa još i “posljednje” utočište vascijelog, jelte, “čovječanstva”, pomoći nema – on je ne mobilnom telefonu reprodukovao snimak na kojem se čuje kako žena najprije laje, potom vrišti, dok neko izgovara molitve. “Mnogi sveštenici ne žele da se bave tim, iako ima ljudi koji traže pomoć. Nažalost, danas nedostaje egzorcista”, rekao je zabrinuti Jovanović.

Neke je komentatore iritiralo to što je Jovanović tokom predavanja nosio tamne naočare i, sa tim naočarima i raskošnom bradom, sve u svemu, izgledao kao dopisni član benda “ZZ Top”. Ne razumijem tu primjedbu. Crkvi ionako prebacuju da je odveć konzervativna, da pripada davno prošlom vremenu. Kad su konzervativni – ne valja, kad pokušaju da modernizuju imidž, doduše u Texas redneck style – opet ne valja. Nekima je smetalo to što je snimak pustio sa mobilnog telefona. Da li bi bilo drugačije da ga je pustio sa tableta?

Sa mitraljezom, kraj tenkova

Neki nisu bili zadovoljni činjenicom da je vijest o nesvakidašnjoj Jovanovićevoj playlisti objavio britanski tabloid Daily Mail. Kao, obruka nas Jovanović pred svijetom. Ali, nama, nakon svega, niko ne može osvjetlati obraz, a kamoli dodatno nas obrukati. Jer, naša sramota ne leži na stranicama besmislenih i besprizornih žutih novina, nego na stranicama presuda Haškog tribunala. Toj sramoti golemo je doprinijela i Jovanovićeva crkva, čiji su visoki dostojanstvenici huškali na klanje, a neki se, kao episkop Filareta, sa mitraljezom u ruci, slikali kraj tenkova i ubica u uniformama.

Egzorcizam je, kažu Jovanovićevi kritičari, relikt zatucanosti, davno prošlih vremena. Ah, ne znam baš… Jer, ako je neko fasciniran egzorcizmom, to su Amerikanci, lokomotiva sveopšteg progresa. Holivud štancuje filmove o istjerivanju đavola brzinom kojom djeca u Pakistanu štancuju patike i gadžete zapadnih “renomiranih brendova”.

Naša sramota ne leži na stranicama žutih novina, nego na stranicama presuda Haškog tribunala.

Te filmove, dakle, ima kod da pravi. A ima ko i da ih gleda: svaki od njih dospijeva u vrhove liste najpopularnijih naslova. Ako izuzmemo Fridkinovog Istjerivača đavola i još svega nekoliko izuzetaka, tanušni su to uradci. Vilijem Piter Blati, autor romana (i scenarija) po kojem je Fridkin snimio svog Istjerivača đavola, napravio je izvjesne izmjene u odnosu na navodno istinitu priču na kojoj su baziran film. Riječ je o slučaju egzorcizma u Maunt Rainieru, u Merilendu, koji su izvela tri sveštenika godine 1949. Blati je, navodno, bio u posjedu dnevnika jednog od tih sveštenika.

Filmovi o egzorcizmu, rekoh, u principu ne valjaju pet para. Pa ipak, Amerikanci hrle u bioskope – nikada im dosta borbe protiv đavola. Poduzetni kakvima ih je Bog dao, Amerikanci se nisu zadržali samo na gledanju, nego su prešli i na djelanje. To se ponekad završi tragično. U San Francisku, godine 1995, grupa pentekostalnih sveštenika usmrtila je ženu u pokušaju da istjera demona iz nje.

I egzorcizam su sekularizovali

Na Rod Ajlendu, godine 1996, čitava je porodica posmatrala kako je Mario Garcija istjerivao đavola iz tašte tako što joj je zabio dva krsta u grlo. Tragična je bila i 1997. – te godine egzorcizam nisu preživjele Korejanka koja je prihvatila hrišćanstvo u Kaliforniji te petogodišnja djevojčica iz Bronksa, koja se ugušila nakon što su je, u žaru borbe za njenu dušu, natjerali da popije smješu amonijaka i sirćeta. Godinu kasnije djevojka iz države Nju Jork plastičnom je kesom ugušila majku, uvjerena da će je tako osloboditi od demona.

Amerikanci možda prednjače, jer nisu lideri svijeta samo u demokratiji, nego i u egzorcizmu, ali ni ostatku planete istjerivanje đavola nije mrsko. Na primjer: Luk Li, protestantski sveštenik iz Koreje na službi na Novom Zelandu, godine 2001. udavio je Džoanu Li. Sud nije prihvatio njegovo objašnjenje da je izvodio egzorcizam, pa je osuđen za ubistvo.

Ideja istjerivanja zla duboko je ukorijenjena i u sekularnim društvima.

Egzorcizam ne privlači samo neuke. Salvador Dali je, navodno, od bliskog prijatelja, ekskomuniciranog sveštenika Gabrijela Marije Berardija, tražio da izvede egzorcizam nad njim. Bilo je to godine 1947. Prije smrti, godine 1984, Berardi je priču povjerio prijateljima.

Pa se mislim: ako može napredni dio čovječanstva, mogu se, vala, egzorcizma dohvatiti i naši balkanski seljaci. Napokon, ideja istjerivanja zla duboko je ukorijenjena i u sekularnim društvima. Kako je primijetio zloglasni Karl Šmit u svojoj znamenitoj definiciji, svi pregnantni pojmovi savremene političke teorije sekularizovani su teološki pojmovi. Tako smo, između ostalog, sekularizovali i egzorcizam.

Neprijatelj nikada ne spava

Jer, razumljivo je da neki od nas na svijetu vide odveć malo dobra. Ali, da ne vidiš koliko je oko nas zla? A kada čovjek ono što nije dobro vidi, ima potrebu da to ispravi. U organizovanim ljudskim zajednicama zbog toga se sprovode politike i donose pravila koja društva trebaju osloboditi od njegovih zala. To se, dakako, ne zove “istjerivanje đavola”.

U komunističkim totalitarnim režimima zli se duh istjerivao kroz unutarpartijske čistke, ili kroz borbu protiv stranog neprijatelja i njegovih agenata, domaćih izdajnika. U demokratijama se to čini kroz borbu protiv “diktatorskih režima ogrezlih u kršenje ljudskih prava” – obično je, gle čuda!, riječ o muslimanskim zemljama, koje, kakva koincidencija, leže na nafti.

Zato što je korupcija inherentna, antikorupcijska borba nikada neće biti dovršena.

Osim toga, funkciju egzorcizma preuzima antikorupcijska borba – koja je, kao i čistke u staljinizmu, permanentna. Da ponovim: ako liberalna demokratija neprekidno istrajava na borbi protiv korupcije, to je zato što je korupcija inherentna liberalnoj demokratiji – kao što je, uostalom, inherenta ljudskoj prirodi. Zato što je korupcija inherentna, antikorupcijska borba nikada neće biti dovršena. Korupcija nikada neće biti konačno pobijeđena. Baš kao ni zlo u filmovima o egzorcizmu: na kraju tih filmova zlo se obično ponovo budi, pa se borba protiv njega nastavlja.

Neprijatelj nikada ne spava, govorilo se i kod nas nekada. Mijenja se, dakle, samo ime neprijatelja. Princip borbe protiv njega uvijek je u temelju religije, društva, bilo ono “zatucano” ili “progresivno”, i države, bila ona “totalitarna” ili “otvorena”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera