Istinu o ratovima oblikuju kriminalizirani režimski tabloidi

Kreiranje istine u tabloidnim medijima identično je od Miloševićevog vremena do danas (Arhiva)

Revizionistički pogled na zbivanja iz perioda ratnih ‘90-ih i odbijanje krivice za razaranje Jugoslavije nije ništa novo i neobično za Srbiju i sve vladajuće političke garniture u protekle tri decenije učestvovale su u procesu negiranja istine. No, kad su takvi stavovi iz sfere političke demagogije prešli u masovne medije na način da ih akademska zajednica promovira kao jedini vid istine bilo je neophodno postaviti pitanje u kojem se smjeru kreće savremeno srbijansko društvo.

Govoreći nedavno za Al Jazeeru, književnik Filip David kao jedan od najvećih problema savremene Srbije prepoznao je monopol na istinu, koji su uz pomoć vlasti stekli tabloidni mediji. I baš su takvi mediji mjesto s kojeg se plasiraju revizionističke ideje i neistine, a najčešća meta njihovih komentara jesu događaji iz ratova vođenih na prostoru bivše Jugoslavije. Zabrinjava što su se u širenje te “propagandne istine” uključili i mnogi etablirani i cijenjeni intelektualci i akademski radnici.

Akademska zajednica u Srbiji nije monolitna, jasan je beogradski historičar Milivoj Bešlin, koji kaže da je pluralnost prirodna stvar i da u Srbiji postoji nekoliko različitih i veoma suprotstavljenih struja koje se bave interpretacijom historijskih zbivanja. Jasan je i u tvrdnji da je veoma očito koja je interpretativna strategija sagledavanja prošlosti najzastupljenija u srbijanskom društvu.

Strategija ignorisanja zločina

“To je ta nacionalistička tendencija, koja i uživa podršku političkog i medijskog mejnstrima, tako da, kada država stoji iza vas, onda je tu opstanak zagarantovan. Zato bih ja tu postavio pitanje, kada je reč o tim revizionističkim interpretacijama ratova ‘90-ih, koje su, zapravo, samo nastavak ratne propagande iz doba Miloševića, da li je reč o revizionizmu države ili istoriografije? Ništa tu ovi današnji nacionalisti novo nisu izmislili, samo su se nadovezali na državnu propagandu iz ‘90-ih. Njihovi motivi nisu naučni, kao što njihov metod nema nikakve veze sa naukom. To je puka propaganda nacionalističke ideologije, sa ciljevima koji su ideološki ciljevi nacionalističkog velikodržavlja. Ta pseudonauka je samo u funkciji velikosrpskog projekta i služi mu na jedan podanički i nedostojan način. Žilijen Benda bi rekao da je to čista izdaja intelektualaca.”

Da fenomen historijskog revizionizma nije samo površni medijski egzibicionizam jasno je svima koji strukturalno prate događanja u Srbiji proteklih decenija. Negiranje zločina i nemogućnost objektivnog sagledavanja historijskih događaja najveći je problem savremenog srbijanskog društva, pojašnjava historičar Srđan Milošević, koji ne dvoji da nacionalizam, koji je buknuo ‘90-ih, još ima respektabilnu društvenu snagu.

“U Srbiji postoji strategija ignorisanja zločinačke prirode nacionalizma, koji je eruptivnom snagom izbio na površinu tokom 1990-ih da više nikada sasvim ne izgubi svoju destruktivnu snagu. On sasvim sprečava da se narativ o ratovima u činjeničnom i interpretativnom smislu dovede do kakve-takve objektivnosti. To nije samo problem srpske strane, ali je na toj strani prisutan u najvećoj meri i predstavlja najveće odstupanje od tragične prošle stvarnosti.”

Taj odnos prema ratovima iz ‘90-ih dvojako se doživljava u srbijanskom društvu, kaže Milošević. Na jednom nivou negiraju se zločini koje je počinila srpska strana, a na drugom se prečesto spominju srpske žrtve u proteklim ratovima. Najočitiji primjer onoga što se događa na prvom nivou svakako je odnos koji srbijansko društvo ima prema genocidu počinjenom u Srebrenici.

“Iz tog razloga iz Srbije najpre mora doći i katarza, ma koliko to mehanički izgledalo. U Srbiji svi vole da se pozivaju na više nego sporne pravne, istorijske, političke, antropološke interpretacije rata i raspada Jugoslavije, najčešće bez ikakvog stvarnog utemeljenja. Odnos prema genocidu u Srebrenici samo je najočigledniji primer. Među onima koji se protive kvalifikaciji koju je definisao i objasnio sud u Hagu nisam stekao utisak da ima mnogo onih koji su makar pročitali konvenciju o sprečavanju genocida, a da ne spominjem presude. Ali zato svi znaju da nije genocid! To je bedno na intelektualnom nivou, da ne otvaramo pitanje moralnosti.”

‘Srbi uvijek najveće žrtve’

Na drugom nivou, pojašnjava Milošević, neupitna je istina za veliki dio srbijanske javnosti spoznaja da su “uvek i svuda najveće žrtve bili Srbi”, ali kad se treba govoriti o žrtvama drugih i zločinima koje je počinila “srpska strana”, onda se često koriste eufemizmi i sintagme koje namjerno “zamagljuju” pravu prirodu stvari.

“Kada je reč o odnosu prema žrtvama, niko u Srbiji ne dovodi u pitanje narativ da su uvek i svuda najveće žrtve bili Srbi, ali kad je reč o učiniocima najstrašnijih zločina, onda se prave nevešti – ‘zločinci nemaju naciju’! Itekako imaju, naročito onda kada su zločini etnički motivisani. Kod srpskih elita, kad je reč o definisanju nacionalnog identiteta, postoji jedan suštinski problem: nesporno velika, strašna stradanja srpskog naroda, naročito u 20. veku, ali i ranije, pretvorena su u bitan element identiteta, najčešće uz brojna preterivanja. Svaki nacionalni narativ uključuje dimenziju žrtve, ali nije u svakom narativu ta dimenzija tako snažna identitetska komponenta. A to onda u političkoj upotrebi – jer nacionalni identiteti zato najviše i služe – legitimiše neosetljivost na stradanje i patnje drugih.”

Uspostavljanje istinitog narativa o događajima iz ‘90-ih komplikovan je proces, kaže Bešlin, jer veliki dio akademske zajednice nema interesa da traga za odgovorima na mnoga teška pitanja. Javnost je, s druge strane, zatrovana narativom tabloidnih medija i sasvim sretna živi u tom “mjehuru neznanja”.

“Nacionalistički deo akademske zajednice živi u svom ideološkom ‘mehuru’, njih ne zanima šta se stvarno dogodilo tokom ratova ‘90-ih. Oni samo žele da budu advokati te zločinačke ideologije i da joj služe na najgori mogući način, nadajući se da će se ciljevi te ideologije ostvariti u praksi. Nadaju se da će oni danas postići ciljeve olovkom koje njihovi heroji nisu postigli kamom. Što se tiče šire javnosti, ona je do neslućenih razmera zatrovana tom propagandom tabloida i skandaloznih i fašistoidnih ‘pričaonica’ po kriminalnim režimskim televizijama u Beogradu. Javnost niti zna niti želi da zna istinu. Uljuljkuje se u toj propagandi, koja traje 24 sata, sedam dana u nedelji, sa tih nekoliko kriminalnih televizija koje imaju nacionalnu pokrivenost u Srbiji. Sve to skupa će Srbiju samo više da udaljava od ostatka regiona i Evrope.”

Iako je medijski i javni prostor Srbije “zatrovan nacionalističkom propagandom”, mnogo je onih koji istinu žele nametnuti kao obavezan društveni okvir. I proces tog grubog otrežnjenja tek se treba dogoditi, kaže Bešlin.

“Postoje istoričari koji nisu podlegli pogubnom zračenju te toksične nacionalističke propagande i oni se i dalje drže naučnih metoda i imaju nekakav racionalni i kritički pristup i imate onu nacionalističku struju, koja ima podršku države, institucija, režimskih medija (a u Srbiji drugi mediji gotovo i ne postoje). Podele između tih suprotstaveljnih tendencija su i etičke i metodološke prirode. Rat istoričara u Srbiji između nauke i propagande, sukob koji će doneti pobedu naučnog metoda, tek nas čeka. Slične bitke u razvijenim društvima i istoriografijama istoričari su dobili još u 19. veku.”

Izvor: Al Jazeera