Istinski danak trgovinskog rata

Novi dan, novi napad na trgovinu. Zašto svaka rasprava – bilo o intelektualnom vlasništvu, imigraciji, šteti po okolinu ili ratnim odštetama – sada proizvodi nove prijetnje za trgovinu?

Veći dio prošlog stoljeća, SAD je upravljao i štitio trgovinski sistem zasnovan na pravilima koji je kreirao krajem Drugog svjetskog rata. Taj je sistem zahtijevao temeljni otklon od predratne okoline uzajamne sumnjičavosti između suprotstavljenih sila. SAD je podsticao svakoga da vidi kako rast i razvoj jedne države mogu koristiti svima kroz povećanu trgovinu i investicije.

Pod novom upravom, provođena su pravila da ograniče sebično ponašanje i prinudne prijetnje ekonomski moćnih. SAD se ponašao kao dobronamjerni hegemon, povremeno ošinuvši po prstima one koji se loše ponašaju. U međuvremenu, multilateralne institucije ovog sistema, posebno Međunarodni monetarni fond, pomagale su državama kojima su prijeko bila potrebna sredstva, pod uslovom da poštuju pravila.

Američka moć potjecala je iz kontrole nad glasovima u multilateralnim institucijama, direktno i kroz svoj utjecaj nad državama u G7. SAD je također imao vlastiti ogromni ekonomski mišić. Važno je, pak, to što je većina država vjerovala da SAD neće zloupotrijebiti svoju moć za unapređenje svojih nacionalnih interesa, barem ne pretjerano. A SAD je imao malo razloga da iznevjeri to povjerenje. Nijedna država nije se približila američkoj ekonomskoj produktivnosti, dok je jedini vojni rival, Sovjetski savez, bio većinom izvan globalnog sistema trgovine.

Unosna tržišta

Širenje trgovine i investicija zasnovanih na pravilima otvorilo je unosna nova tržišta za američke firme. Zato što je mogla priuštiti da bude širokogrudna, Amerika je dala nekim državama pristup svojim tržištima bez zahtijevanja istog nivoa pristupa njihovim.

Ukoliko bi kreatori politika iz novije tržišne ekonomije izrazili zabrinutost zbog potencijalnih posljedica otvorenije trgovine na neke od njihovih radnika, ekonomisti su ih brže bolje uvjeravali da će bilo koji lokalni bol biti nadjačan dugoročnim dobicima. Sve što su trebali uraditi je preraspodijeliti dobitke od trgovine na grupe koje zaostaju. Ispostavilo se da je ovo lakše reći nego učiniti. Ipak, u ovim novim demokratijama, protesti onih koji su ostavljeni da kaskaju smatrani su prihvatljivom cijenom, uzimajući u obzir sveukupne dobrobiti, i bez problema su suzbijani. Zapravo su nove tržišne ekonomije postale tako dobre u profitiranju na osnovu novih tehnologija i jeftinijeg prevoza i komunikacija da su uspjele preuzeti velike dijelove proizvodnje od industrijaliziranih država.

Opet, trgovina je utjecala na domaće radnike nejednako, ali sada su srednje obrazovani radnici u razvijenim državama, posebno u malim gradovima, nosili teret bola, dok su obrazovaniji radnici u urbanim industrijama usluga profitirali.

Za razliku od novih tržišta, gdje demokratija nije još pustila duboke korijene, nezadovoljstvo među sve većom grupom radnika u ovim državama nije se moglo ignorisati. Kreatori politika u naprednim ekonomijama su stoga reagovali na protest protiv trgovine na dva načina. Prvo su pokušali nametnuti svoje radničke i okolišne standarde na druge države kroz sporazume o trgovini i finansijama. Zatim su zagovarali daleko strožije provođenje pravila o intelektualnom vlasništvu, od kojeg je veći dio u vlasti zapadnjačkih korporacija.

Uspon Kine

Nijedan pristup nije bio posebno učinkovit u usporavanju gubitka poslova, ali je bilo potrebno nešto mnogo veće da poremeti svjetski poredak: uspon Kine. Kao Japan i istočnoazijski tigrovi, Kina je rasla na osnovu izvoza proizvodnje. Ali, za razliku od tih država, ona sada prijeti da se takmiči direktno sa Zapadom i u oblasti usluga i graničnih tehnologija.

Opirući se izvan pritiska, Kina je usvojila radne i okolišne standarde i oduzimala intelektualno vlasništvo u skladu sa svojim potrebama. Sada je dovoljno blizu tehnološkoj granici u područjima kao što su robotika i vještačka inteligencija da njeni naučnici vjerovatno mogu popuniti prazninu u slučaju da joj bude uskraćen pristup informacijama koje sada uvozi. Najalarmantnije za razvijeni svijet, kineski rastući tehnološki sektor unapređuje njenu vojnu sposobnost. A, za razliku od Sovjetskog saveza, Kina je potpuno integrisana u svjetski trgovinski sistem.

Centralna premisa trgovinskog poretka zasnovanog na pravilima – da razvoj svake države koristi drugima – sada se raspada. Napredne ekonomije otkrivaju da ih više regulatorne strukture i standardi koje su usvojili tokom svog razvoja dovode u konkurentsku slabiju poziciju u pogledu drugačije regulisanih, relativno siromašnih ali efikasnih novih tržišnih ekonomija. A ove države preziru vanjske pokušaje da im se nametnu standardi koje nisu demokratski izabrale, kao što je visoka minimalna plata ili okončanje upotrebe uglja, posebno zato što današnje bogate države nisu imale ove standarde kada su se razvijale.

Otvaranje tržišta

Jednako problematične, nove ekonomije, uključujući Kinu, odlažu otvaranje svojih domaćih tržišta prema industrijskom svijetu. Firme iz razvijenog svijeta posebno žarko žele neometan pristup atraktivnom kineskom tržištu i podstiču svoje vlade da im ga osigura.

Najproblematičnije pak, u slučaju Kine koja izaziva SAD i ekonomski i vojno, je to što stari hegemon više ne vidi rast Kine kao neublaženi blagoslov. Ima malo podstreka da dobronamjerno vodi sistem koji omogućava izranjanje strateškog rivala. Nije ni čudo što se taj sistem urušava.

Gdje idemo odavde? Kinu je moguće usporiti ali ne i zaustaviti. Umjesto tog, moćna Kina mora vidjeti vrijednost u novim pravilima, pa čak i postati čuvar ovih pravila. Da bi se to dogodilo, ona mora imati ulogu u njihovom postavljanju. U suprotnom, svijet bi se mogao rascijepiti na dva ili više jednako sumnjičavih, nepovezanih blokova, što bi zaustavilo protok ljudi, proizvodnje i finansija koji ih danas povezuju.

To ne samo da bi bilo ekonomski loše; to bi pojačalo nesporazume i mogućnost vojnog sukoba.

Vrijeme se, nažalost, ne može vratiti. Kada se jednom izgubi, povjerenje se ne može magično vratiti. Kina i SAD će, nadamo se, izbjeći otvaranje novih frontova u tehnološkom i trgovinskom ratu, dok priznaje potrebu za pregovorima. Idealno bi bilo da zaključe privremeni bilateralni pomirbeni sporazum. Onda bi se sve veće države okupile da ispregovaraju novi svjetski poredak, koji otvara prostor za više sila ili blokova umjesto za jednog hegemona, sa pravilima koji osiguravaju da se svi, bez obzira na svoj politički ili ekonomski sistem i razvoj države, ponašaju odgovorno.

Bili su potrebni Velika ekonomska kriza, svjetski rat i jedna supersila da bi svijet vidio smisao prošli put. Može li ovaj put biti drugačije?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate