Istinska pravda i suočavanje s prošlošću

Piše: Sefer Tahiri

Dok na Kosovu atmosfera vrije nakon odluke o osnivanju posebnog suda za Kosovo, koji će se baviti vojnim djelima tijekom 1999. godine na Kosovu, iz Beograda je stigla vijest koja se može protumačiti na dva načina.

Osnovni sud u Beogradu presudio je da prihvaća odgovornost za članove Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) koji su počinili torturu i nezakonito lišavanje slobode, što pokazuje da na Balkanu propuhuju neki novi vjetrovi. To što je bilo nezamislivo u ratu 1999. godine, sada je realnost. Srbija prihvata platiti za greške policije, a Kosovo da uspostavi poseban sud za ratne zločine.

Iako se ne može usporediti sa formiranjem Specijalnog suda, procesuiranje vojnih zločina pripadnika srpske policije i vojske tokom rata na Kosovu podstiče važne moralne imperative jer se priznaje da su institucije Srbije izvršile zlodjela, iako je jasna tendencija za minimiziranje odgovornosti srpske države ka Albancima sa Kosova.

No, ova odluka u ovom važnom trenutku, kada se debatira o vojnoj pravdi, veoma je važna i za političku elitu Kosova kako bi opravdali otpor ka Beogradu, a ne može biti amnestija ili činjenica za relativizaciju ratnih zločina na Kosovu prema Albancima, ali i prema Srbima, ako je imalo djela koja su u suprotnosti sa vojnim humanitarnim pravom.

Iako ratni zločini nemaju svoju cijenu koja se može odrediti, ostaje gorka činjenica da je sud u Beogradu, zbog mučenja i lišavanja sa slobode, odlučio obeštetiti porodice sa 1.000 do 3.000 eura. Niti tri miliona eura ne mogu nadoknaditi torture nad Albancima iz Glogovca, posebno zbog činjenice da su ih policajci ostavili dva dana bez vode.

Radi se o malim iznosima, što nije stvarna odšteta, već simbolična i više moralna satisfakcija. Može to biti i dovoljan dokaz da bi se slučaj iznio pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, koji definitivno u skladu sa činjenicama treba donijeti odluku koja će sankcionirati državu Srbiju, a time bi se kaznila i politika nepravde ka žrtvama, koje su bili u velikom broju na Kosovu.

Odluka govori za sebe

To je činjenica koju sa pravom notira i Fond za humanitarno pravo u Beogradu. Iako je financijska suma mala, sudska odluka govori sama za sebe. Prekršena su osnovna ljudska prava. Iako sudski procesi i odluke koje se donose imaju za cilj da dokažu međunarodnoj javnosti da se srpsko društvo i vlast zalažu da se zadovolji pravda, ipak se ne može postaviti znak jednakosti između srpskog i kosovskog odnosa ka žrtvama rata.

Iako uz puno dvoumljenja, debata, kontradikcija i sa jednim glasanjem protiv u Skupštini Kosova, ipak je kosovsko društvo, a posebno politička elita, smoglo snage donijeti zakon o osnivanju Specijalnog suda.

Ova institucija može donijeti puno teških odluka, a pored toga, ona je potrebna i da bi se napravio restart u razvoju kosovske države. Odluka je vrijedna poštovanja, hrabra i nadasve humana, jer su kosovski lideri bivše članove Oslobodilačke vojske Kosova napravili dostupnim pravosudnim organima i odlučivanju o eventualnim zlodjelima.

Posebno se treba istaknuti uloga Demokratske partije Kosova i njenog lidera Hashima Thacija, koji su svjesno postali glasnogovornici i promotori ovog suda. Svakako, to je bilo u cilju da bi budućnost Kosova bila svjetlija i da bi se trasirao euroatlantski put zemlje koji bi bio ugrožen da su kosovski zastupnici glasali protiv Specijalnog suda.

S druge strane, mislim da je svjetlo u tunelu, da bi se stvorio jedan kohezivan i harmoničniji Balkan i da bi se krenulo ka pomirenju između Albanaca i Srba, glas nekoliko intelektualaca u Srbiji koji ne šute pred istinom, već govore hrabro i bez etnocentrizma. A, na Balkanu, malo je onih koji govore jezikom u kojem nema govora etnocentričnosti. Čelnike Fonda za humanitarno pravo smatram upravo takvima. Oni su se usudili tužiti državu i tražiti odštetu za žrtve, koje su Albanci, a to nisu baš popularne mjere kojima bi neko aplaudirao u Beogradu. Naprotiv!

Bez obzira na to što su Albanci na Kosovu tokom rata bili žrtve, u žaru rasprave o Specijalnom sudu, mali, veoma mali broj intelektualaca je bio za njegovo formiranje. Većina intelektualne elite na Kosovu govori ono što narod želi slušati.

Patriota i izdajnik

Svi su govorili unisono da je rat bio pravedan, da su se Albanci borili kako bi se odbranili od agresora, da nisu napadali, da su bili ugroženi humanizam i civilizacijske vrijednosti, dok su se na prste mogli pobrojati oni koji su jasno i glasno govorili da je potrebno raščistiti sa prošlošću. Neki su pokušali koristiti argument da je Haški tribunal završio svoj posao oko rata na Kosovu i da nema potrebe ponovno tragati za pravdom.

Prema posljednjim najavama, to neće imati utjecaja na ingerencije Specijalnog suda, odnosno mogu se otvarati i procesi koji su bili dio rada Haškog suda.

Na Kosovu ne postoji kritična javnost i vrlo je lako da, ako imate nekonvencionalne ideje, vas proglase izdajnikom. Pokojni čelnik Demokratske stranke Albanaca u Makedoniji, Arben Xhaferi, s pravom je rekao: „Na Balkanu možeš zaspati kao patriota, a probuditi se kao izdajnik“.

U Srbiji, Kosovu, Makedoniji i svakoj zemlji koja je bila pogođena sukobima, treba uslijediti razdoblje konačnog pomirenja, obnove povjerenja i procesa koji bi trebali potpomoći suočavanju s prošlošću. Potrebno je sazrijevanje društava, svijesti i savjesnosti da Balkan kao „bure baruta“ nije u koristi bilo koje nacije ili države.

Ovaj proces, naravno, težak je i svakako da će pravedne sudske odluke dati svoj doprinos njegovom pospješivanju.

Ali, sudeći po faktu da je sudstvo u državama u kojima je demokratija u razvoju još pod političkim diktatom, odluka suda u Beogradu je samo mali korak u procesu suočavanja sa prošlošću. Bez gledanja na prošlost očima istine, svijetle budućnosti ne može biti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera