Oglasi

Istanbulska konvencija - primjer političkog bezobrazluka i cinizma

Političari i stranke u regiji ostavljaju dojam da sva općedruštveno važna pitanja tretiraju isključivo na temelju vlastitog interesa.
Zlostavljanje, Nasilje, Nasilje nad ženamaTokom prošle godine u Srbiji su evidentirane 33 žrtve ženskog spolaAl Jazeera - Ilustracija

Politička ofenziva desnog krila HDZ-a i skupina s desnog političkog spektra na premijera Andreja Plenkovića, način, pozadina i motivi rasprave o Istanbulskoj konvenciji te podjele koje je rasprava izazvala u stranci i na političkoj sceni, samo je još jedan primjer, smatraju neki analitičari, u koliko velikoj mjeri mnoge hrvatske političke i razne interesne strukture funkcioniraju ne uzimajući u obzir interes građana, društva i države, neovisno što su ponekad ofenzivni element, a ponekad meta obračuna ili napada.

Jer ovo nije prvi puta da politika - i druge na nju utjecajne silnice - društveno izuzetno važne teme tretiraju iz perspektive isključivo vlastitih uskih političkih i drugih interesa, pa i s takvim argumentima.

Već dugo u Hrvatskoj političari i stranke ostavljaju dojam da bi ne samo neku lošu, nego čak i najbolju inicijativu ili situaciju stopirale utjecajne političke ili izvanpolitičke snage, koje ne bi dozvolile da njihov politički takmac provede opće pozitivnu stvar.

U posljednjoj raspravi čak se i ne radi toliko o srazu velikih političkih suparnika suprotnih svjetonazorskih pozicija, već je borba vođena - i još se vodi - na jednoj strani političkog spektra, u i oko HDZ-a.

Protiv Plenkovića i za naklonost Crkve

Po mnogima, pritisci tzv. desnog krila HDZ-a - potpomognutog civilnim udrugama bliskima Crkvi - protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, koju je Vlada uputila u Sabor, uz interpretativnu izjavu - imaju više veze sa situacijom koju su Andrejem Plenkovićem nezadovoljni stranački i drugi suparnici prepoznali kao priliku da mu oslabe poziciju, nego s tim dokumentom.

Ipak, Ivan Rimac s Pravnog fakulteta u Zagrebu ističe i da je Crkva od početka protiv dokumenta, a njezina naklonost drugi je razlog podjela.

Od Putinove Rusije do nacističkog obrasca

Sličan ciničan odnos politike prema građanima je, kaže Rimac, prisutan ne samo u Hrvatskoj, nego i u Srbiji, BiH pa čak i u Sloveniji. To je, kaže, u velikoj mjeri tipično za tranzicijske zemljes malom i relativno kratkom tradicijom demokracije i nerazvijenim mehanizme kontrole političara - nema običaja da političari podnose račun na kraju mandata, a mediji su pod tolikim pritiskom i kontrolom, bilo politike ili oglašivača, da ne mogu igrati ulogu korektora politike. Problem je u tranzicijskim zemljama, smatra, što je politička moć ultimativna jer nema ekonomske moći koja bi joj se suprotstavila.

"Ako postoji ekonomska elita i ekonomsko bogatstvo koje nije pod kontrolom politike, onda može postojati nekakav duopol koji se može otrgnuti ovom klijentelističkom modelu kakav nameću tranzicijske političke strukture. U tom smislu smo mi [Hrvatska] vrlo bliski Putinovoj Rusiji, samo što u Rusiji imate jednog, a ovdje imate duopol ili političku elitu koja sama sa sobom dobro živi, a tko će trenutno biti na vlasti i nije pretjerano važno".

U Hrvatskoj k tome građanske udruge, koje predvode aktualnu pobunu protiv Istanbulske konvencije, marginalne su, kaže, samo po stavovima, no realno su vrlo moćne jer djeluju pod patronatom Crkve. Pritom se ističu time što ne zahtijevaju da se neka tema stavi na dnevni red Sabora i demokratski raspravlja, nego ultimativno zahtijevaju da se prihvati samo jedno mišljenje - njihovo.

"To je miniranje demokracije na jedan čak ne ni perfidni, nego vrlo zastrašujući način. Praktički oni ne ostavljaju prostor da se raspravlja o nekom problemu i da se traži rješenje koje je prihvatljivo svima, već ultimativno zahtijevaju da se prihvati rješenje koje je prihvatljivo samo njima. I po tome su oni vrlo blizu nekakvom nacističkom načinu djelovanja - zastrašivanje i nametanje svojeg rješenja kao jedinog koje može biti prihvatljivo".

"Stav Crkve je ovdje izuzetno važan i praktički imamo situaciju da HDZ raspravlja ne o tome treba li zaštititi žene ili treba li prihvatiti to nijansiranje s rodnom ideologijom, nego raspravlja o tome hoće li izgubiti podršku Crkve u nekakvom narednom razdoblju kao nekakvog najjačeg klijenta s kojim dobro surađuje na obostranu korist - s jedne strane Crkva mnogo dobiva svaki put kad je HDZ na vlasti, a s druge HDZ u kampanji dobiva vrlo snažnu podršku u kojoj Crkva preko oltara šalje poruku za koga glasati", kaže Rimac.

Ovo pitanje, kaže, potvrđuje osjećaj da političke stranke vrlo rijetko ili gotovo nikad ne rade u korist građana.

"Oni će sve napraviti da u međusobnim obračunima jedne i druge strane netko pobijedi ili izgubi, ali će rijetko kada reći: 'Gledajte, ovo je sada situacija u kojoj moramo nešto napraviti za građane i ovo je nešto što je važno za građane i za život ove zemlje, a ne za nas kao strukturu koja je tu pri vlasti ili koja se izmjenjuje u obnašanju vlasti'. I to je problem koji se sada pojavljuje po ne znam koji puta".

Cinizam i bezobrazluk

U nekim situacijama, kaže, treba zanemariti stranačke razlike i misliti o tome što građani očekuju od politike.

"U ovoj situaciji HDZ raspravlja o tome je li u opasnosti da izgubi podršku Crkve i to im je jedino važno u toj konvenciji, a ne zaštita žena, smanjenje nasilja u društvu ili nešto slično. SDP raspravlja o tome treba li uopće dati podršku Plenkoviću sad kad ga njegovi ruše, bez obzira što bi time u stvari narušili usvajanje jedne vrlo važne konvencije, koja je vrlo važna za daljnju politiku borbe protiv nasilja i zlostavljanja u društvu. I jedna i druga stranka praktički misle o svojim interesima".

Stoga se slaže s dojmovima onih koji smatraju da se politika općenito sa cinizimom pa i bezobrazlukom odnosi prema građanima te da je to sve izraženije.

"Političke strukture misle da su dovoljno moćne da mogu ignorirati mišljenje javnosti. Ono što je atipično u odnosu na neko drugo razdoblje, iako je to promjenjiva stvar, da imamo sada i intenzivnu kontrolu javnih medija od strane politike, tako da i broj kritika o tome kako se političari ponašaju postaje sve manji, barem što se javnih medija tiče, a znate da nezavisni mediji imaju ograničeni doseg. I u tom segmentu je u stvari ostavljeno građanima da ne samo apstiniraju od politike, nego da uopće apstiniraju od javnog prostora jer ne žele više takvu kontaminaciju besmislicama".

Posljedica je da se ne provode reforme - svaka je problematična jer će se stranke međusobno blokirati, a niz velikih reformi zahtijeva konsenzus.

Klasić: Nema funkcioniranja ako svi ne misle isto

Manje reforme, pak, često blokiraju nepolitički akteri i to na temelju minornih tema. Primjer je, kaže, obrazovna reforma - blokirana je modernizacija ukupnog sustava znanja zato što je jedna skupina bliska Crkvi blokirala pitanje definicije tolerancije prema spolno drugačije identificiranim osobama.

"Da ne kažem prema rodnoj ideologiji. Na jednom banalnom pitanju je srušena kompletna modernizacija obrazovnog sustava koji vapi za promjenom jer zaostaje za drugim obrazovnim sustavima vrlo žestoko i urušava već od osnovne škole sve daljnje više faze obrazovanja", zaključuje Rimac.

Za povjesničara Hrvoja Klasića polemika pokazuje zabrinjavajući trend u društvu.

"A to je da i o stvarima o kojima nemamo pojma, o deklaracijama ili konvencijama koje nismo pročitali, svi se usuđujemo raspravljati i svačiji stav se smatra jednako vrijednim, dakle onoga tko je proučio i zna o čemu govori i onoga tko misli da nešto zna, a pritom nije ništa pročitao. Tako je bilo recimo kada je u pitanju bilo 'Za dom spremni', gdje svi imaju svoj stav, a nemaju pojma, nikakve argumente".

Drugi problem vezan je upravo za međupolitičke, a u ovom slučaju unutarstranačke odnose. Smatra kako se radi o nedostatku političke kulture i tradicije, odnosno društvo nije društvo dijaloga, pa toga nema ni među strankama.

Nulte godine i jednopartijski sustavi

Politički interesi i oni koji s njima idu pod ruku i dalje su u Hrvatskoj ispred interesa građana i često se opstruiraju pozitivni pomaci na korist društvu, ukoliko idu na korist i političkom protivniku. Kao suprotan primjer Klasić navodi Winstona Churchilla koji je izgubio izbore nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu.

"Kada je nakon pet godina ponovno zasjeo u fotelju, bez obzira što je pravi konzervativac, izgovorio je riječi koje ja danas ne mogu zamisliti u Hrvatskoj: "Sve najbolje što su laburisti napravili, ja ću iskoristiti i unaprijediti". Nekoliko desetljeća kasnije kada je Tony Blair došao nakon Margareth Thatcher, on je isto rekao: "Sve što je gospođa Margareth Thacher dobro napravila, mi ćemo uzeti u obzir“. Kod nas, na žalost, uvijek su nulte godine - nulte godine više nisu samo '18., '41., '45. Ili '91., nego su kod nas svaki izbori nulta godina, što je pogubno i za politički demokraciju i za društvo generalno".

Komentirajući primjere poput Josipe Rimac, koja je nedavno imenovana predsjednicom radne skupine za izmjene Zakona o sukobu interesa, iako je bila kažnjena u vezi sukoba interesa, kaže kako mu se čini da se političke elite u Hrvatskoj ponašaju neodgovornije u demokraciji nego što su se ponašale u ne-demokraciji.

"Jednostavno ih nije briga za birače, njih je briga dobiti vlast i kod nas demokracija traje onoliko sekundi koliko traje zaokruživanje na biralištu. I ako možemo govoriti, a trebamo govoriti, o tome da je od '45. do '90. godine bio jednopartijski sustav, tada smo to promijenili na način da svake četiri godine imamo novi jednopartijski sustav".

"Kod nas se svaka razlika još uvijek doživljava katastrofično i još uvijek ne možemo funkcionirati ako ne mislimo baš o svemu i baš potpuno isto. Mi ćemo se rugati Amerikancima po puno stvari, međutim unutar konzervativne ili demokratske stranke postoje velike razlike po nekakvim pitanjima, bilo da su regionalnog karaktera pa čak i svjetonazorskog, i to nikoga ne sprječava da poslanici, kongresmeni i senatori Republikanske ili Demokratske stranke glasaju protivno većini zato što se s nečim ne slažu. I to ne znači da će se raspasti Demokratska ili Republikanska stranka, to ne znači da se time ruši predsjednika, međutim kod nas očito da".

Ključni problem - ideološke razlike

Ključno je, kaže, što hrvatsko društvo i dalje ne detektira kao ključne probleme ekonomiju, razvoj, zapošljavanje, nego su to isključivo ideološke razlike.

"Sindikati, radnici ne izlaze na cestu, ne bune se. Otkako je počela situacija u Agrokoru, ne sjećam se masovnih prosvjeda radnika koji bi izašli i rekli: 'Dosta ovakve neodgovorne politike'. Ali će izaći ako bude o istospolnim brakovima ili ako bude o rodnoj ideologiji".

Sociolog Renato Matić smatra kako hrvatski političari svakodnevno dokazuju da ne znaju što rade te da ih nije briga kako građani žive.

"Izbjegavajući suočavanje sa istinskim prijetnjama budućnosti društva, od materijalnih i vrijednosnih poremećaja koje su posljedica nesmiljene pljačke, korupcijskih struktura koje nakon ulaska u EU više nitko ozbiljno ne shvaća, zatupljujućeg odgojno-obrazovnog procesa, ukupne nesposobnosti svih nas, a posebno političkih elita da shvate koju vrijednost u sebi nosi svaka osoba u smislu humanog kapitala, te konačnog zastrašujućeg rezultata svega nabrojanog, a to su odlasci iz zemlje", kaže Matić.

Ističe da su politički akteri i dalje nositelji pretežite društvene moći i ništa se bitno ne može dogoditi bez njihove volje i znanja.

"Prema tome, njihova je najveća odgovornost potpuno neupitna i ne mogu se više vaditi 'jedni' na 'druge'. Ako su 'jedni' recimo zaslužniji za nered i bezakonje, jednako je legitimno pitanje zašto 'drugi' kad su bili na pozicijama moći nisu činili ništa značajno da se taj nered raščisti, rasvijetli i sankcionira".

Legitimacija zlokobnim izvorima opasnosti

Pritom im legitimaciju za takvo ponašanje nude građani.

"Previše smo kao građani demokratski nezainteresirani za činjenicu da nam isti ljudi uporno dokazuju da žele brinuti samo svoje specijalne interese, a da ih za ništa drugo nije briga, a posebno da ih nije briga za to kako živimo. Iznad svega su licemjerne poruke: "nije to tako jednostavno", "mora proći vrijeme", "to su teške odluke" i sl. To su izgovori koji dokazuju da osoba nije dorasla odgovornosti koju je preuzela".

Stoga je, zaključuje, spoznaja da središta društvene moći - ako zanemaruju odgovornost - postaju zlokobni izvor opasnosti, demokratska i građanska dužnost, a veliki bi demokratski iskorak bio izgraditi mehanizam jasne i precizne odgovornosti nositelja javnih dužnosti.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.