Islamofobija na američkim predsjedničkim izborima

Kada je 2008. pobijedio Barack Obama, mnogi su se u SAD-u nadali da će to značiti povlačenje politika Bushove administracije koje su kriminalizirale živote muslimana. Pa ipak, dva Obamina mandata su malo napravila na polju osporavanja najrazornijih oblika američke islamofobije: ratovanja, nadziranja i imigracione politike. Sasvim suprotno, tokom njegovog mandata islamofobija se znatno proširila.

Obama je obnovio i proširio američki Patriotski zakon. On je klasificirao muslimanske civile ubijene u američkim napadima kao „neprijateljske borce“. A njegova inicijativa suprotstavljanja nasilnom ekstremizmu funkcionisala je kao oblik suptilnog nadziranja života običnih muslimana.

U svom kreiranju „liste za odstrel“ i propisu koji je dozvolio neograničeni vojni pritvor američkih državljana osumnjičenih za terorizam, Obama nije samo naslijedio islamofobiju iz Bushove ere, on ju je proaktivno proširio.

Dvanaest godina kasnije, od američkih birača se opet traži da se suprotstave otvoreno islamofobičnoj republikanskoj administraciji. Ali to povlači za sobom pitanje: šta će pobjeda za demokratske kandidate Joea Bidena i Kamalu Harris značiti za američku islamofobiju?

Rat: osnove američke islamofobije

Islamofobija se često pogrešno definiše kao antimuslimanski fanatizam. Ali bolja definicija islamofobije bila bi da je to sistemski rasizam, tj. da nije pitanje individualnih stavova.

Stoga su, maltreitranje ili negativno predstavljanje muslimana simptomi islamofobije koja je, u svojoj srži, ukorijenjena u praksama države.

Kada se ovako definiše, onda nije bitno da li Obama organizuje ramazansku večeru ili da li Hillary Clinton da muslimanu glavnu govorničku poziciju na Demokratskoj nacionalnoj konvenciji. Nije važno da li George W. Bush motiviše Amerikance da vole svoje muslimanske komšije. U podržavanju najnečuvenijih aspekata gradnje američke imperije, američka politička elita ostaje neporecivo islamofobna.

Kada se ovako definiše, postaje evidentno: obje strane na glasačkom listiću predsjedničkih izbora 2020. obećavaju neporecivo produženje američke islamofobije.

Antimuslimanski sentiment u SAD-u znači bjanko ček za američko ratovanje. Kako je stručnjakinja za medije Deepa Kumar istakla, „strah od islamskog terorizma je proizveden da podmaže točkove imperije“.

SAD je iskoristio priliku na osnovu antimuslimanskog sentimenta nakon 11. septembra i terorističkih napada da opravda svoju invaziju na Irak iz 2003. U oslikavanju cijelog muslimanskog svijeta kao krivca, nije bilo bitno na koju većinsku muslimansku zemlju je izvršena invazija kao odmazda – nije da su na neku trebali izvršiti invaziju.

SAD je bio tako posvećen povezivanju Iraka sa 11. septembrom, da je jedan zatvor u Iraku nazvao po šefu vatrogasaca koji je poginuo u napadima 11. septembra. Ministarstvo odbrane je čak imenovalo bombu, bačenu na irački narod 2003, po čovjeku koji je poginuo 11. septembra.

Ne iznenađuje da je taj trik upalio: u studiji o Amerikancima rođenim nakon 11. septembra koju sam radila za novu knjigu, svaki peti ispitanik je vjerovao da je pokojni irački lider Saddam Hussein bio odgovoran za napade.

Establišment Demokratske stranke je bio revnostan učesnik u uništenju Iraka. Na Demokratskoj nacionalnoj konvenciji 2016. govorio je Khizr Khan, koji se pozivao na smrt svog sina, američkog vojnika u Iraku, i da opravda svoju podršku za Hillary Clinton i da zauzme stav protiv otvorene islamofobije Donalda Trumpa.

Kritičarima rata u Iraku, pozivanje na učesšće muslimana u antimuslimanskom ratu da ospore Trumpovu islamofobiju, bio je perverzni čin političkog igrokaza Demokrata. Stoga nas nije iznenadilo kada su se na Demokratskoj nacionalnoj konvenciji 2020. ponovo pojavile pristalice rata u Iraku. Na njihovom čelu je stajao Biden, čije se razorno učešće u Iraku proteže unazad puno prije Bushove invazije 2003.

Bidenov izbor za potpredsjednicu, Kamala Harris, pokazala se kao vatrena saveznica vojske. Ona je glasala protiv čak umjerenog reza gargantuanskog vojnog budžeta usred ekonomske krize zbog COVID-a 19. Harrisin prisan odnos sa ratobornim Centrom za novu američku sigurnost obećava obnovljeno sponzorstvo američkog militarizma čiji je sirovi materijal antimuslimanski sentiment.

Osnova svake borbe protiv islamofobije je antiimperijalizam, za koju američka izborna politika nema milosti, nevezano za stranačku pripadnost. Trenutni izborni ciklus ne radi mnogo na obaranju ove nelagodne činjenice.

Izrael i američka islamofobija

Američka nepokolebljiva, dvostranačka podrška za Izrael ostaje trajni simbol američke islamofobije. Da budemo jasni, izraelski sistem doseljeničkog kolonijalizma ne može biti sveden na jevrejski animozitet ili antimuslimansko nasilje. Pa ipak, jedno od ključnih oružja u izraelskom arsenalu, pored doslovnog arsenala oružja koje finansira SAD, je islamofobija.

Razmotrite, naprimjer, reklamu iz 2012. koja se pojavila u mnogim američkim gradovima, pozivajući ljude da podrže „civilizirani“ Izrael nad „barbarskim“ džihadistima. Ili činjenicu da su najotvoreniji američki islamofobi često i najglasnije pristalice izraelskog militarizma.

U 2014. je uz američku podršku, Izrael pokrenuo napad na Gazu nazvan Zaštitni rub. Nakon što je dao zeleno svjetlo za ovaj napad, Obama je ugostio ramazansku večeru za muslimanske američke lidere. Brojne muslimanske i arapske lobističke grupe pozvale su na bojkot ovog događaja, osudivši ga kao trik da se odvrati pažnja od američke državne podrške za nasilje počinjeno protiv Palestinaca.

Pod Trumpovom vlašću se američka podrška za Izrael nastavila nesmetano. Tokom njegovog prvog mandata dao je punu podršku desničarskoj vladi Benjamina Netanyahua i njegovim potezima da pripoji Zapadnu obalu. Ranije je Trumpovo priznanje Jerusalema kao glavnog grada Izraela pokazalo dugogodišnji američki nemar spram palestinskog postojanja.

Demokratski listić 2020. nudi malo u pogledu protivljenja njegovom naslijeđu. Harris je kazala da će njena podrška za Izrael biti bezuslovna. Bidenova politička historija sugeriše isto to. Ako ovo nije dovoljan dokaz trajnog antipalestinskog sentimenta na demokratskom listiću za 2020, na prošlomjesečnom Demokratskom nacionalnom komitetu pokret BDS je otvoreno prekoren.

Predsjednički izbori dosljedno prisiljavaju birače da ratificiraju američku podršku za Izrael. „Svaki put, baš svaki put se neki aspekt palestinske slobode mora kompromitovati. Nikada stav kandidata. Nikada inherentni konzervativizam sistema. Nikada kontinuirani marš doseljeničke kolonizacije. Mi volontiramo da nas osvoji doseljenički osjećaj zdravog razuma“, piše palestinsko-američki naučnik Steven Salaita.

Hindutva i američko-indijski savez

Trumpov savez sa indijskim premijerom Narendrom Modijem poziva na očigledne paralele između ove dvije države, posebno u vezi njihovih otvorenih politika islamofobije. Ovo je najočiglednije bilo tokom Trumpove posjete Indiji u februaru, tokom koje je sektaško nasilje na ulicama New Delhija otkrilo ružnu stvarnost hinduističke nadmoći u Indiji. Ako Trump pobijedi, desničarski savez između ove dvije nacije će cvjetati.

Sa dvorasnom Harris kao svojom kandidatkinjom, Biden je pozvao Amerikance porijeklom iz južne Azije koji drže do indetiteta da glasaju za njega. Nedugo nakon što je objavljena njena nominacija, muslimanski američki pisac Wajahat Ali je na Twitteru napisao „imat ćemo u Bijeloj kući nekoga ko zna šta su mirch (vrsta čili papričice) i masala (mješavina začina)“, a komičar  Hari Kondabolu je na sličnom fonu rekao „činjenica da je demokratska kandidatkinja za potpredsjednicu crnkinja i Indijka čija su oba roditelja imigranti znak je napretka. To ne znači da je ona moj preferirani kandidat ili neko čije postupke kao tužiteljice podržavam. Ovo je način da priznam i cijenim da je ovo značajan trenutak za mnogo ljudi.“

Pa ipak, malo tog ukazuje na to da će Harrisin dvorasni identiet biti znak progresa. Zapravo, Biden na predsjedničkoj poziciji će vjerovatno značiti nastavak podrške iz Trumpove ere za Modijev etnonacionalistički projekat Hindutve, ideologije koja je bila pogubna za muslimane i Indijce pripadnike ugnjetavanih kasti.

Ovo je postalo jasno kada je Biden u primarnoj kampanji izabrao Amita Janija, glasnog pristalicu desničarske etnonacionalističke indijske vlade, kao azijsko-američkog koordinatora za pacifičke otoke. U posebno okrutnom zaokretu to je uključivalo i muslimanska pitanja. Nedavno je član Modijeve ultradesničarkse stranke BJP rekao „naravno da smo sretni što se neko ko je indijskog porijekla takmiči za drugu po redu najvišu poziciju u SAD-u.“

Mnogi se brinu da Demokratska stranka instrumentalizira Harrisin južnoazijski identitet kao paravan za njihovu prećutnu podršku za Modijevu ideologiju Hindutve.

Malo se za šta ima glasati

Izgleda neizbježno: američki muslimani će mahom podržati Bidena i Harris. Isti sentiment protiv Trumpa koji je ispunio aerodrome demonstrantima nakon „zabrane ulaska muslimanima“ 2017. će pokrenuti ove birače. Ipak, oni neće glasati za poništenje islamofobije, već za kozmetičke promjene na njoj.

Bez obzira na rezultate predsjedničkih izbora 2020, islamofobija će ostati zakon zemlje.

U svakom izbornom krugu, Amerikance ohrabruju da vide suprotnosti umjesto podudaranja, da se fiksiraju na nevažne sukobe između dvije velike stranke umjesto na ogromna podudaranja među njima. Ipak, može se postaviti pitanje: koji su korijeni iz Obamine ere doveli do tog da djeca migranata budu zadržana u kavezima na granici? Koji su zakon podržale Demokrate od prije nekoliko decenija, a poslužio je kao osnova za Trumpovu incijativu za gradnju pograničnog zida? Šta će Bidenov obećani porast federalnih sredstava za nadziranje značiti za američke muslimane, sa crnim muslimanima koji nose najveći teret?

Možda bismo zapravo trebali vjerovati Bidenu na riječ, „da se pod njegovom vlašću ništa neće suštinski promijeniti“.

Ovog novembra, kao i 2016, američki birači dobijaju desničarski listić: izrazito anticrnački, za rat i protiv radnika. Strategija Demokratske stranke koja se dodvorava desnici ima dugu historiju: Bill Clinton je dobio dio republikanskih glasova, prvo, pogubivši crnca sa mentalnim oobljenjem 1992, i potom, igrajući na kartu anticrnačkih izraza i pustošenjem američkog programa socijalne države 1996. Pa ipak, to što je dobro svirao saksofon bilo je dovoljno da ga smatraju antirasistom. Danas Harris ima puno bolje pokriće: dvorasni crni i smeđi identitet.

Za one koje frustrira ova bezizlazna situacija, ovaj trenutak ih poziva da djeluju izvan izbornog sistema. On traži od Amerikanaca da grade snažne radničke pokrete, koje će i Republikanci i Demokrate pokušati pokopati; da se organizuju kolektivno i militantno protiv duga, rata i klimatskog razaranja, koje obje stranke promoviraju. A, ako su proslave „mircha i masale“ na Twitteru ikakv pokazatelj, vrijeme je da se odlučno odbije trajna upotrebna smeđe kože da se zataška islamofobija.

Amerikanci mogu odabrati da ostanu neimpresionirani pokušajima da se uvede raznolikost u vladu imperijalista i umjesto tog ustanu protiv aparata vojne i policijske dominacije koji se stalno širi. Možemo odabrati da odbijemo odgovore da odaberemo manje zlo ili da podržimo „bilo koju funkcionalnu odraslu osobu“. Umjesto tog, vrijeme je da se sjetimo da svaki izborni krug traži od iskrenih, pažljivih Amerikanaca da ostave svoju ljutnju po strani i ratificiraju sistem koji im ne služi. Vrijeme je da se jednom pažnja drži na najpodmuklijim i najtrajnijim elementima američkog političkog sistema.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera