Oglasi

Iranac gradi mostove u zidovima opsjednutoj Americi

Kliše je posmatrati umjetnost i gradnju mostova Siaha Armajanija kao odraz stalnog egzila.
Most Hixon Whitney, koji je dizajnirao Siah Armajani, izgrađen je 1988. godine u MinneapolisuSharon Mollerus/Flikr/CC BY 2.0

Gorostasan umjetnik svoje generacije Siah (Siavash) Armajani je majstor nenadmašnog i višeslojnog izričaja, globalno priznat sa svojom karakterističnom naklonošću prema javnoj umjetnosti. Muzej Metropolitan u New Yorku trenutno ima izložbu njegovih radova, prvu veliku retrospektivu, koja prikazuje gotovo 100 njegovih izvanrednih radova. "Siah Armajani: Slijedite ovu liniju" objedinjuje spektakularno postignuće svjetski priznatog umjetnika, kojem – da je do predsjednika SAD-a Donalda Trumpa i miliona njegovih pristalica – ne bi čak ni bilo dozvoljeno da uđe u SAD, jer je rođen i odrastao u Iranu, državi s muslimanskom većinom, koja je trenutno na nišanu brzopotezne ratne mašine Trumpove administracije.

Armajanijeva naklonost prema javnoj umjetnosti naročiti je dar njegovog američkog boravka, gdje je estetski tražio način da prisvoji zemlju koja je bila domaćin tokom njegovog gotovo cijelog odraslog života. Zajedno s milionima drugih imigranata koji su blagoslovili ovu zemlju, on je slijedio civilizirajuću misiju u SAD-u – podučavajući i podižući svoju publiku do ljepših i plemenitijih percepcija njih samih.

Armajani je rođen 1939. godine u iranskoj porodici iz više srednje klase i njegov udobni rani život u Teheranu je bio u jednakoj mjeri obogaćen perzijskom poezijom i evropskom filozofijom. Tipično za njegovu generaciju i klasu, imao je cjelovit rani odgoj, u kojem je njegov svijet bio u miru i u prelijepoj harmoniji s ostatkom svijeta. Spokoj i samopouzdanje uma koje vidimo u njegovim radovima danas ukorijenjeni su u ovim iskustvima iz djetinjstva.

U 'egzilu' iako je domaći u SAD-u?

Armajani je proizvod Mossadeghove ere, kada je značajan antikolonijalni nacionalizam oslobodio iransku naftnu industriju od britanske kolonijalne zloupotrebe. Njegovi rani radovi odražavaju preokupacije generacije koja je izgubila nadu u politiku nakon državnog udara 1953. godine, predvođenog američkom Centralnom obavještajnom agencijom - CIA, i koja se privikla radeći mnogo dublje korijene estetskog prisustva u svijetu.

Nakon što su Amerikanci izveli dijabolični državni udar protiv demokratski izabranog iranskog premijera Mohammada Mossadegha i prekinuli tok demokratije u Iranu, Armajani je, kao i mnogi drugi mladi iz njegove generacije, došao u SAD – što je bio izvor jada za njegovu domovinu. Zašto mi, iranska djeca CIA-inog udara u našoj domovini, dolazimo u SAD? Kakva je to privlačnost prema državi koja je zadala finalni udarac našoj slobodi? Zašto ne biramo Indiju, Meksiko, Kinu? Dolazimo li ovdje da pronađemo slobodu i utjehu od terora koji je američka imperijalna politika počinila u našoj domovini, ili smo naprosto privučeni u epicentar, trbuh ove zvijeri, jedino mjesto na kojem možemo prihvatiti ono što nam se desilo? Neki od nas su upotrijebili taj strah u svom naučnom radu. Za Armajanija on je postao estetička fiksacija na gradnju mostova.

To je sada kliše smatrati Armajanijev umjetnički rad konstelacijom stvaralaštva koje označava njegov "egzil". U literaturi koja prati izložbu u Metropolitanu čitamo: "Ova izložba gleda kroz Armajanijeve oči dok razvija estetiku egzila i postavlja pitanje koja bi uloga javne umjetnosti u Americi mogla biti danas." U ovoj rečenici je prisutna kontradikcija. Kako Armajani može i dalje biti u "egzilu" ako je njegova umjetnost u SAD-u tako odrešito javna? Ako je njegova umjetnost javna, što jeste, on mora biti domaći u toj javnosti.

Armajani sada ima 80 godina, od čega je 60 godina proveo u SAD-u. Je li on zaista još u egzilu? Kada Iranac – ili Arap, Indijac, Kinez... – prestaje biti u egzilu ili dijasporac i postane "Amerikanac"? Mogu li bijelci, također, biti u egzilu, ili ovaj egzilski uslov proganja samo ljude tamnije puti do njihovog američkog groba? Šta je skriveno u naizgled nevinoj i neuočljivoj crtici u nazivu Amerikanac iranskog porijekla (ili bilo koji drugi Amerikanac s predznakom), što destabilizira bilo kakvo pravo da se bude puni "Amerikanac"?

U nemilosrdnom centru imperije

Ogromna i proširena mreža mostova, vidikovaca, vrtova i soba za čitanje koje je Armajani izgradio u SAD-u i u Evropi polaže pravo na ove zemlje i stavlja upitnik na taj "egzilski" uslov u koji ga se stalno smješta. Ove zemlje bi bile mnogo osiromašene bez njegove umjetnosti. Niz vodećih iranskih umjetnika, pored Armajanija – kao što su Nicky Nodjoumi, Manoucher Yektai, Ardeshir Mohassess, Monir Shahroudy Farmanfarmaian, Shirin Neshat i brojni drugi – izgradio je značajan dio svog imena i reputacije upravo ovdje, u SAD-u. Njihov rad kompromitira samu ideju "egzila" ili "dijaspore".

Armajani je neumoran i nestrpljiv u svojoj umjetnosti, prelazi iz oblasti u oblast, od tekstova i slika do arhitektonike uspomena i pripadanja. Retorika i figure "egzila" sistematski otuđuju njega i druge umjetnike poput njega, ne samo od države koju je zvao domom veći dio svog odraslog života, već, još tragičnije, od njegovih umjetničkih djela. Kako njegov znameniti rad Most povrh stabla (1970) pokazuje, navođenje izvorne američke nauke gradnje mostova i tehnologije da se zauzme javni prostor dovodi do razumijevanja Armajanijevog rada. On ne samo da boravi na tom mostu; on ga čini domaćim.

Armajanijeva moralna i maštovita fiksacija na mostove – kao što se vidi u ovom i drugim radovima, kao što su Fibonačijev most otkrića (1968), Most ograničenja #2 (1973), govori više o njegovom prostornom osjećaju defamilijarizacije osobe u javnom životu. Ova estetska defamilijarizacija najmoćniji je način na koji umjetnik može učiniti da se stranci osjećaju odomaćeno u svojoj usvojenoj domovini. Armajanijeva umjetnost je autobiografija imigranta koji se osjeća odomaćeno u državi u kojoj ksenofobni impuls bjelačke nadmoći želi dosljedno otuđiti druge kako bi polagao pravo na dragocjeni pejzaž koji se još aktivno sjeća svojih domicilnih nacija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.