Iran usvojio izraelsku ratnu doktrinu: Rat na neprijateljskoj teritoriji

Premda su to mnogi očekivali, američki predsjednik Donald Trump šokirao je svijet, a naročito njegove evropske saveznike, kad je objavio da se SAD povlači iz Zajedničkog sveobuhvatnog plana djelovanja (JCPOA), poznatijeg kao Iranski nuklearni sporazum.

Trump je poručio da neće samo vratiti “najveći stepen ekonomskih sankcija” Iranu već i zaprijetio velikim političkim i ekonomskim reperkusijama svim državama i kompanijama koje nastave investirati ili poslovati s tom državom.

Odluka je šokirala i Iran, naročito administraciju iranskog predsjednika Hassana Rouhanija, koja se nadala da će dogovori s američkim i evropskim kompanijama, teški više milijardi dolara, biti uzeti u obzir kad “poslovno orijentisani” Trump donese odluku o nuklearnom sporazumu.

Iako je udar američke odluke bio razoran za Rouhanijevu administraciju i iako je zaprijećeno odmazdom, dosad se on nije odlučio povući iz sporazuma iz 2015. godine.

No, s obzirom na to da JCPOA bez SAD-a više ne zadovoljava glavne ciljeve Irana za održanje tog sporazuma, možda on u njemu neće ostati još dugo.

Zašto je ostao?

Žestoke sankcije koje je 2012. nametnula Obamina administracija, na čijem su se udaru našli naftni sektor i bankarski sistem, odigrale su ključnu ulogu u primoravanju Irana da napusti svoj nuklearni program. Iran je očajno želio ukidanje sankcija, ali to nije bio njegov jedini motiv da pristane na sporazum.

Od revolucije iz 1979. prvi prioritet Irana bio je osiguranje preživljavanja režima, a SAD je tražio promjene režima u državi od talačke krize novembra te godine – ili tako barem Iran misli. Politika je ta trajala 1980-ih, kad je Reaganova administracija podržala Irak u osmogodišnjem ratu protiv Irana, te tokom perioda nakon Hladnog rata, uračunavši i Zakon o sankcijama Iranu iz 1996, koji je usvojila Clintonova administracija. Protiviranske politike kulminirale su za vrijeme Georgea Busha mlađeg nakon njegovog govora o “osovinama zla” 2002. godine.

Kad je na vlast došla Obamina administracija, Iran je nastojao koristiti svoj nuklearni program kao sredstvo trgovanja kako bi privukao Zapad za pregovarački sto. To je bio prvi korak ka priznanju. Zaključenjem nuklearnog sporazuma 2015. Iran se nadao da je SAD prihvatio njegov režim i odustao od svih pokušaja da ga potkopa. Američko povlačenje iz sporazuma znači da se vratila i priča o režimskim promjenama.

Sporazum i regionalni interesi

Drugi prioritet Irana za dobijanje sporazuma 2015. bila je zaštita njegovih regionalnih utjecaja i održavanje sredstava da se ti utjecaji brane. Stoga je Teheran bio spreman predati svoje nuklearne ambicije u zamjenu za američko priznanje njegove regionalne uloge.

Američka invazija na Irak otvorila je prostor za Iran da uspostavi novo područje utjecaja, naizmjenično nazvano Šiitski polumjesec, Perzijski luk, pa čak i “novo Safavidsko carstvo”. To je pomoglo Iranu da ispuni ciljeve kojima je dugo težio, a ključni među njima bilo je sprečavanje novog nastanka snažnog Iraka, koji bi zaprijetio njegovoj regionalnoj hegemoniji.

Od stvaranja modernog Bliskog istoka nakon Prvog svjetskog rata Irak je djelovao kao uporište protiv širenja iranskog utjecaja, a nakon Iranske revolucije 1979. suzbio je njegov revolucionarni projekt.

Po završetku Iransko-iračkog rata 1988. Iran je usvojio izraelsku ratnu doktrinu premještanja sukoba na neprijateljske teritorije i bez borbi na vlastitom tlu. Iran tvrdi da je umiješan u sukobe širom Bliskog istoka – u Iraku, Siriji, Jemenu i Libanu – kako bi se zaštitio. Regionalno širenje ovdje djeluje i kao odbrambena, ali i kao napadačka strategija.

U takvoj slici stanja u regiji Sirija je ključna za iransku viziju geopolitičkog širenja. Iranu treba Sirija kako bi držao Irak pod kontrolom. Iranskom utjecaju u Iraku može doći prijetnja samo iz Sirije, a tu lekciju Teheran je naučio 2014. kad je grupa Islamska država Irak i Levant (ISIL ili ISIS) marširala od Raqqe do Mosula. Osim toga, Damask daje Iranu životno važan pogled u izraelsko-palestinski sukob. Može koristiti i Siriju i Liban kao polaznu tačku na Izrael ako ga pomisli napasti.

Sirija je važna i zbog ekonomskih razloga. U 2011. Iran je s Damaskom i Bagdadom dogovorio projekt izgradnje plinovoda za transport prirodnog plina iz Irana iz plinskog polja Južni Pars / Sjeverna kupola do Evrope preko Iraka, Sirije i libanskih luka na Sredozemlju.

Američko povlačenje iz Iraka 2011. učinilo je taj projekt izvodljivim, a Iran je tako postao glavna sila. A nuklearni sporazum 2015. prešutno je odobrio iranski utjecaj širom regije.

Zašto se povući?

Propast nuklearnog sporazuma znači da SAD više neće tolerisati utjecaj Irana u regiji i radit će na njegovom ukidanju. Trenutno, Washington pokušava izgraditi pakt s regionalnim saveznicima (Saudijska Arabija, UAE, Egipat) kako bi spriječio Iran da popuni vakuum u moći ako se SAD odluči povući s istoka Sirije.

Izrael također djeluje kao blokada iranskog utjecaja u Siriji. Broj izraelskih napada na iranske mete i vojne baze u Siriji dramatično je povećan proteklih mjeseci. Izrael vjeruje da je JCPOA bio štit za Iran i njegova propast znači da ima zeleno svjetlo SAD-a da napadne iranska uporišta u Siriji i drugdje.

Otkad je JCPOA propao, SAD forsira nove pregovore o sporazumu, koji će uključiti i iranski program balističkih projektila. S obzirom na njegove slabe konvencionalne snage, balistički projektili glavna su zastrašujuća sila Teherana protiv SAD-a i njegovih regionalnih saveznika.

Ako bi bio napadnut, Iran planira pogoditi vitalne instalacije u Saudijskoj Arabiji i drugim državama GCC-a, kao što su rafinerije nafte, hidroelektrane i sistemi za desalinizaciju vode. Ako bi ostao bez tih raketa, Iran i njegova vojska bili bi bez zuba.

U tom smislu povlačenje SAD-a iz JCPOA znači da se Iran vratio na prvu stepenicu, gdje su u pitanju sami opstanak režima i njegovih regionalnih ambicija.

Stoga ne postoji nikakav dobar razlog da on ostane u sporazumu. Samo je pitanje vremena prije nego što ga Rouhanijeva administracija napusti s obzirom na to da nade da on opstane samo zbog ekonomskih razloga također nestaju.

Na kraju priče naivno je očekivati da će evropske države mnogo razmišljati gdje su im ekonomski interesi: u SAD-u ili u Iranu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera