Iran, SAD i ‘Engleski posao’
Dešavanja u posljednjoj eskalaciji situacije u Zaljevu u kojima učestvuju Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Iran sve više izgledaju kao ponavljanja iz nekog loše napisanog političkog trilera.
Maja 12., kratko nakon što su na snagu stupile sekundarne američke sankcije koje su primorale mnoge države da ponovo razmotre svoje poslove sa Iranom, četiri komercijalna broda su napadnuta kod obale Ujedinjenih Arapskih Emirata. Mjesec dana kasnije, dva tankera su napadnuta eksplozivnim sredstvima u Omanskom zaljevu. SAD i Velika Britanija odmah su optužili Iran za napade, što je Iran negirao.
Potom su 20. juna pripadnici Iranske revolucionarne garde (IRGC) oborili američku bespilotnu letjelicu koja je – kako Iran navodi, a SAD negira – ušla u iranski zračni prostor. Manje od mjesec dana kasnije, Washington je tvrdio, a Teheran negirao, kako je uništio iranski dron koji se približavao američkom nosaču aviona u Zaljevu.
U međuvremenu, 4. jula britanske snage zauzimaju iranski tanker kod Gibraltara koji je, kako je London tvrdio i Teheran negirao, nosio naftu u Siriju što je kršenje sankcija Evropske unije.
Dvije sedmice kasnije, IRGC je zaplijenio tanker pod britanskom zastavom koji je – Teheran tvrdi, London negira – prekršio međunarodna pomorska pravila.
Primjećujete li obrazac ponašanja – ne samo u sferi akcija i reakcija, već i u domenu optužbi, kontra-optužbi i negiranja? U vrijeme Trumpa, izgleda kako svi imaju pravo na vlastite tvrdnje, alternativne činjenice i ekspertna mišljenja.
Prateći uzorak, sve troje – SAD, Velika Britanija i Iran – je osuđivalo, odbacivalo, ukopavalo, umanjivalo i upozoravalo na ozbiljne posljedice, a istovremeno tvrdilo kako se rat mora izbjeći.
Iran se kladi na američku averziju ka vojnoj eskalaciji – i to može trajati sve dok predsjednik Donald Trump misli kako će osvojiti naredni mandat. Islamska Republika je iskoristila ovu priliku da se suprotstavi ljutom historijskom rivalu, pa je sa velikim ponosom i užitkom izazivala oštre kritike osude Washingtona.
No, ako provociranje Amerike zadovoljava, napadi na „staru kolonijalnu lisicu“ Britaniju su još više zadovoljavajući. Iransko neprijateljstvo i nepovjerenje prema Washingtonu staro je više decenija, ali njihovo gađenje i nepovjerenje prema Britancima datira još dalje u historiji.
Engleski Posao
Kako je bivši ministar vanjskih poslova Velike Britanije Jack Straw istakao u svojoj posljednjoj knjizi „Engleski posao“ (The English Job), britanske veze sa Iranom imaju višestoljetnu traumatičnu historiju. Ne da su samo rezultirale dubokom historijskom nepovjerenju prema britanskim blastima, već je to preraslo u uzrečicu na perzijskom – „kada stvari krenu po zlu, to je uvijek engleski posao“, što je Straw iskoristio za naslov knjige.
Ovako on sumira dva stoljeća britanskog miješanja u iranske poslove:
„Podmićivali smo i laskanjem nagovarali Iran da radi po našem tokom 19. i početkom 20. stoljeća, a ako tako nije moglo, slali smo trupe. Izvršili smo invaziju na Iran tokom Prvog svjetskog rata i pomogli tada da se izazove katastrofalna glad. U Drugom svjetskom ratu, sa Rusima, zajedno smo pet godina držali državu pod okupacijom od 1941. do 1946. godine. Svrgnuli smo šaha 1941. i postavili njegovog slabijeg, poslušnijeg sina.
„Kada je iranski Parlament vodio osmogodišnju borbu da nacionalizira veliku rafineriju BP-a i ogromnu mrežu naftnih bušotina, MI6 i CIA su odgovorili kreiranjem uspješnog udara protiv izabranog premijera Mohammada Mossadegha augusta 1953. godine. Pomogli smo podršku šahu sredinom i krajem 1970-ih čak i kada je bilo očito da gubi podršku naroda. I to na katastrofalan način.
„No, najgore je došlo 1980. godine kada je novoizabrani predsjednik Iraka Saddam Hussein odlučio, bez ikakvog opravdanja, da napadne Iran. Milioni su izgubili živote na obje strane u krvavom ratu koji je uslijedio.“ (Velika Britanija je podržavala Irak u ratu koji je oblikovao mnoge današnje iranske lidere.)
Ovo su jasna i kategorična priznanja bivšeg britanskog zvaničnika koji je tri decenije bio zastupnik, te devet godina bio ministar unutrašnjih i vanjskih poslova.
Nažalost, izgleda kako Straw objašnjava i nekada ovo opravdava kao realpolitiku, carstva rade kako carstva žele, bilo da je riječ o takmičenju sa Ruskim carstvom da se osigura zapadni put ka Indiji i drugim kolonijama na Dalekom istoku, ili je samo o borba za trgovačke monopole. On čak opravdava izraelsko posjedovanje nuklearnog oružja.
Straw također naširoko objašnjava, prilično površno i selektivno, šiitsku iransku političku historiju (na primjer, jako se poziva na sektaško pisanje iransko-američkog akademika Valija Nasra koje je puno mržnje), umjesto da analizira razmišljanje i mehanizaciju britanske vanjske politke.
On, također, jako malo govori – i daleko od toga da se za to izvinjava – o njegovoj i podršci njegove Vlade užasnoj invaziji i okupaciji Iraka 2003. godine koja je imala dalekosežne posljedice za Iran – invazija za koju je tvrdio da ju je mogao zaustaviti. A kada je riječ o majstoru „Engleskog Posla“ Tonyju Blairu, Straw ga spominje jednako koliko i Pumpkinga, psa britanskog ambasadora Dominicka Chilcotta – dvaput i to usput.
No, treba mu priznati kako ovaj bivši britanski zvaničnik ne oklijeva da kritizira pokojnog premijera Winstona Churchilla zbog njegove podrške i entuzijazma za udar u Iranu koji su 1953. potakli SAD i Velika Britanija. To radi uprkos činjenici kako je on vrhovni nacionalni heroj novoizabranog premijera Borisa Johnsona.
Churchill kao uzor
Mnogi su proteklih sedmica pohitali da usporede Johnsona sa Trumpom, uključujući i samog predsjednika SAD-a. Da, Johnson ima renome zbog prevare, populizma i ksenofobije, no on stremi poređenjima sa njegovim historijskim uzorom.
Čitajući Johnsonovu iscrpnu knjigu „Churchillov faktor: Kako je jedan čovjek napisao historiju (The Churchill Factor: How One Man Made History) može se vidjeti kako je novi premijer pokušao napraviti političku karijeru oko Churchillove ličnosti kojoj se tako duboko divi.
To je ljubavna priča, to je opsesija.
Johnson ističe Churchillovo ogromno znanje i iskustvo, hvali njegova fluidna ideološka kretanja, cijeni njegovu ljubav prema supruzi, poslu i carstvu, te obožava njegovo odlučno vodstvo tokom Drugog svjetskog rata i njegovu odbranu Evrope i demokratije, uprkos šteti nametnutoj Iranu i drugim demokratijama u nastanku. On također otvoreno opravdava njegov entuzijazam prema ratu i čak brani njegov dugogodišnji ratnohuškački rad.
Johnson, koji je pokušao dokazati kako su, suprotno marksističkoj teoriji „historijskog materijalizma“, lideri poput Churchilla uspjeli oblikovati i promijeniti tok historije svojim vizionarskim vodstvom, želi također preoblikovati modernu britansku historiju i njene odnose sa Evropom.
No, kako marksistički klišej govori: historija se prvi put ponavlja kao tragedija, a drugi put kao farsa.
Ironično, nekoliko dana nakon što je Iran zauzeo britanski tanker, Johnson je usvojio britansku inicijativu za evropsku pomorsku silu u Zaljevu, te istovremeno uspostavio „ratni kabinet“ spreman koristiti „sva neophodna sredstva“ da natjera Veliku Britaniju iz Evropske unije do kraja oktobra.
Mrzi me što moram reći premijeru Johnsonu, no 2019. nije 1939. godina, EU nije Evropa pod nacistima, Velika Britanija više nije carstvo, Trump nije Roosevelt, a on nije Churchill. Ovo posljednje je zamišljeno kao kompliment.
Johnson zaista ima priliku da njegov posao u uredu ne završi katastrofalno. On bi mogao izvesti mirniji i manje imperijalistički „Engleski posao“ bližom saradnjom sa Evropom na rješavanju krize u Zaljevu, umjesto da šalje više britanskih pomorskih razarača – potez sličan kolonijalnim vremenima. On bi mogao i diplomatski sarađivati sa međunarodnim i regionalnim akterima na suzbijanju i umirivanju agresivnih stavova Teherana. No, sve to može biti moguće samo ako prvo uspije jedinstvenu Veliku Britaniju izvuči iz Brexit zbrke koju je pomogao stvoriti.
To nije lak zadatak, no on bi mogao početi čitanjem „Engleskog posla“.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera