Iran posrće pod težinom vlastitih dogmi

Poslije masovnih nemira, pitanje je da li Khamenei i Rouhani imaju izbora osim reformi, piše autor (EPA)

Iranski Vrhovni vođa Seyyed Ali Khamenei latio se oprobane recepture i za najveće nemire u zemlji proteklih godina optužio “neprijatelje Irana”, dok odmereniji predsednik Hassan Rouhani ima razumevanja za ljude na ulicama, nezadovoljne što je politička elita nacionalnu ekonomiju stavila u službu sopstvenih interesa. Prvi govori o “sabotaži” spolja, bez potrebe da identifikuje o kome se radi – pošto se neprijatelji znaju, drugi priznaje da je veliki broj demonstrirao zbog sve težeg života, socijalnih nepravdi, opadajućeg standarda, nezaposlenosti, korupcije, profiterstva na crnim tržištima i nedostatka sloboda.

Prvi smatra da se radi o pretnji Islamskoj Republici, drugi u protestima prepoznaje priliku da se hronični problemi utvrde i reše. Prvi pokazuje da je silom spreman da brani sistem, drugi podržava kažnjavanje “male grupe” izgrednika, ali uviđa da narod “ne traži hleba i vode, već više slobode”. Od ishoda sučeljenih vizija konzervativnog velikog ajatolaha, koji je nedodirljivi autoritet vlasti i umereno reformističkog predsednika zavisi budućnost Islamske Republike, mada dimenzije raskoraka ne treba preceniti. Dva simbola političko-klerikalnog establišmenta zemlje može da ujedini činjenica što su ravnopravno na meti ljudi koji veruju da su zaslužili da im bude mnogo bolje.

Rouhani bi proteste mogao da iskoristi da popravi stanje ljudskih prava i pogura liberalniju agendu. Umereno krilo moglo bi da pokaže snagu reformi sistema koji se protivi otvaranju prema svetu, reformama i ljudskim pravima. Konzervativci već počinju da ukazuju na slabosti svog glavnog rivala u nameri da neutrališu predsednikov autoritet. Najnoviji talas nemira po više iranskih gradova počeo je spontano i ubrzo poprimio karakter nezabeležen poslednjih godina: od cepanje postera ajatolaha Khameneija do provokativnog bacanja hidžaba pred snagama reda, čime su i žene želele da izraze sopstveni bunt.

Kuda idu ‘silne’ milijarde dolara

“Poslednjih dana nereda neprijatelji Irana su ujedinili sva sredstva koja imaju, uključujući novac, oružje, političke i bezbednosne aparate kako bi stvorili probleme i naudili sistemu Islamske Republike”, poručivao je ajatolah Khamenei. Predsednik Rouhani govorio je drugim jezikom, pokazivao dozu razumevanja, iako se pridružio onima koji su upozoravali da se vlast neće ustručavati da udari na demonstrante koji krše zakon. Predsednik smatra da su demonstracije prilika da se identifikuju problemi i za njih nađu rešenja. “Čini se da protesti predstavljaju pretnju, ali oni su u stvari prilika da vidimo gde su problemi”, poručio je Rouhani iranskim poslanicima. “Ne vode sve demonstrante strani elementi. Veliki broj njih su ljudi koji su izašli na ulice zbog svojih problema.” “Nisu svi izašli zbog ekonomskih nedaća”, nastavio je predsednik, još jednom se suprotstavljajući ocenama Vrhovnog vođe: “Jedan od zahteva naroda je otvorenija atmosfera. Treba da slušamo ove glasove i pretvorimo ih u priliku, da vidimo šta su problemi i kako ih rešiti.”

Počelo je tako što je otkriveno da su u predlogu novog budžeta od 104 milijarde dolara milijarde namenjene konzervativnim organizacijama, vojsci, Islamskoj revolucionarnoj gardi ili verskim fondacijama. Armija je dobila 11 milijardi dolara – povećanje od 20 odsto. Povećan je budžet predstavnika Vrhovnog vođe po univerzitetima, a institut kojim upravlja krajnje konzervativni šiitski imam Mohammad Taghi Meshbah-Yazdi prima osam puta više novca nego pre jedne decenije. Tako se, u vreme kada budžet predlaže ukidanje novčanih subvencija milionima Iranaca, povećanje cene benzina i privatizaciju državnih škola, u vreme dok se bogata Iranka sa severa Teherana na Instagramu hvali da mesečno troši 3.000 dolara za kućne mezimce, desilo nešto što u Iranu nije viđeno gotovo 40 godina od revolucije.

Pobunili su se duboko frustrirani ljudi iz sela i malih gradova, koji su svojim konzervativizmom i odbojnošću prema promenama predstavljali uporište moći tvrdih ajatolaha. Mobilni telefoni učinili su svoje. Telegram, socijalna mreža koju koristi 40 miliona ljudi – polovina stanovnika zemlje – usijao se od ljutitih komentara. Prvi protesti buknuli su u istočnom gradu Mashadu, drugom najvećem u zemlji. “Smrt diktatoru”, “Smrt Khameneiju”… uzvikivali su demonstranti poklič koji se u Iranu nikada nije čuo od 1989. godine, kada je ajatolah nasledio Khomeinija i izabran za Vrhovnog vođu. Nisu štedeli ni Rouhanija, što je barem znak da su se demonstracije odvijale van političkog konteksta.

Nedodirljiva klasa šiitskih imama

Javno negodovanje zbog teške ekonomske situacije zahvatilo je odmah i druge gradove, iako je režim odmah blokirao društvene mreže i platforme. Konzervativno krilo oslonilo se na represiju. Najmanje 22 osobe su ubijene, iako se u prvim izveštajima iranskih medija o poginulim ne navodi ko ih je ubio. Ajatolah Khamenei izgleda da nije naučio lekciju iz vremena krvavih nereda posle izbora 2009. godine, kada je u danima “Zelenog pokreta” na ulice Teherana izašlo tri miliona ljudi. Tada je urbana srednja klasa zahtevala više sloboda. Danas okosnicu demonstranata čine mladi po manjim sredinama, nezadovoljni postojećim standardom života. Novi element u odnosu na 2009. godinu su optužbe za korupciju dosad nedodirljive klase “ruhanija”, šiitskih imama, koji su na vlasti u Iranu sve vreme od Islamske revolucije 1979. godine.

Uzbunilo se najmanje 40 gradova širom zemlje. Zbog visoke doze neizvesnosti, Iranska revolucionarna garda raspoređena je u tri provincije, iako je ranije brigadni general Ramazan Sharif procenio da nema potrebe da se interveniše. Usledila su i masovna hapšenja. Šef iranskog sudstva Sadeq Larijani naredio je tužiocima da demonstrante “oštro kazne”. Onima koji pred sudom budu optuženi za Moharebah, rat protiv Allaha, preti smrtna kazna, potvrdio je za agenciju Tasnim predsednik Revolucionarnog suda u Teheranu Mousa Ghazanfarabadi. Drugi će biti optuženi za ugrožavanje nacionalne bezbednosti, za uništavanje javne imovine i za učešće na mitinzima, koji su ilegalni, jer nisu imali dozvolu policije.

Lokalni protesti su deo iranske stvarnosti, redovno zbog ekonomskih problema, kao što su neisplaćene zarade ili teški uslovi na poslu. Slogani protiv Rouhanija nisu retkost, jer nije uspeo da ispuni izborna obećanja. Iranska Vlada je inflaciju, koja je 2013. godine iznosila 35 odsto, svela na samo devet procenata prošle godine, obezbedila je trgovinski suficit od 30 milijardi dolara, sklopila unosne poslove sa Rusijom, Kinom i Pakistanom i trgovinu sa Evropskom unijom udvostručila na 10 milijardi dolara. Rouhani, međutim, nije uspeo da dočeka da novac oslobođen posle ukidanja sankcija nakon iranskog nuklearnog sporazuma i ulaska stranih investicija u zemlju stigne do sve nestrpljivijeg stanovništva. Iran se, po cenu milijardi dolara, nametnuo kao regionalna sila na Bliskom istoku, što je utvrdilo međunarodni položaj zemlje, ali i to je plaćeno iz džepova običnih Iranaca. Nisu dobili poslove i više zarade, posebno blizu 40 odsto nezaposlenih mladih ljudi, koji čine 60 procenata od 80 miliona stanovnika.

Kratkovida politika twitter predsjednika

Dok je ajatolah Khamenei govori o “sabotaži” spolja, sekretar Vrhovnog saveta nacionalne bezbednosti Ali Shamkhani identifikovao je osumnjičene: SAD, Britanija i Saudijska Arabija. I, naravno, “cionisti”. Glavni urednik teheranskog lista Kayhan Hossein Shariatmadari tvrdi da su Izrael, SAD i Velika Britanija odgovorni za “teške uslove života” u Iranu i da stoje iza zavere protiv Irana i islama. Teheran podseća da je američki državni sekretar Rex Tillerson govorio da će SAD tražiti promenu režima, da je saudijski prestolonaslednik, princ Mohammad bin Salman, “obećavao da će doneti nemire na ulice Irana”, kako piše Tehran Times. Pominju se i teroristi iz organizacije Mujahedin-e Khalq.

Kako prozvani reaguju? Američki predsednik Donald Trump – koji je, odustajanjem od nuklearnog sporazuma Irana sa svetom, već dao vetar u leđa konzervativcima u Teheranu – podržava demonstrante. “Vreme za promene”, poručuje “velikom iranskom narodu” twiter predsednik, pokušavajući da ih uveri da je sav novac koji je prethodni predsednik Barack Obama “budalasto dao” otišao za terorizam, iranski angažman u ratovima po Bliskom istoku i u džepove korumpirane vlasti. Iranci su tvrdi i ponosni. Ne žele američku podršku, koja je “dvolična i oportunistička”, “jevtina i bezvredna”, uzvratio je na “zapaljive” Trumpove twittove predstavnik za štampu Ministarstva inostranih poslova Bahram Qassemi.

Trump, isti taj koji je, nespremnošću da ukine neke sankcije i uvođenjem novih zabrana, sprečio da više stranog novca uđe u Iran, sada Irancima otkriva istine zbog kojih su oni, pre njegovih poruka solidarnosti, izašli na ulice. Omogućio je i Rouhaniju da deo odgovornosti za sadašnje stanje prebaci na sadašnju američku administraciju. Kakva Trumpova kratkovidost! Protestovati u Iranu ne znači po automatizmu podržavati Zapad, posebno ne Ameriku. U Vašingtonu to ne razumeju. Misle da će, ako ohrabruju Irance da koriste virtuelne mreže koje omogućavaju enkriptovanu vezu između kompjutera, demonstranti biti očarani. Neće. Trump samo dodatno podstiče konzervativce u Teheranu koji proteste isključivo tumače u okvirima teorije spoljne zavere, koji zatvaraju oči pred autentičnim zahtevima nezadovoljnih Iranaca. Podstiče i homogenizaciju nacije koja se uvek okuplja u protivljenju SAD-u i Izraelu, od nedavno i Saudijskoj Arabiji.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu uzvratio je da su optužbe “ne samo lažne, već i smešne”, a onda, poput Trumpa, podržao demonstrante i njihove zahteve za slobodom i pravdom. Demonstracije su tako poslužile kao prilika da Teheran očita lekciju Rijadu: “Iran je demokratska zemlja, u kojoj ljudi mogu da izađu na ulice i protestuju protiv politike svoje vlade, a takve scene ne mogu da se vide u arapskim zemljama Zaliva”, ponosno se citira pisanje arapskog vebsajta Al-Ray al-Youm.

Daleko je ‘početak kraja’ režima

U Vašingtonu ponavljaju istu grešku koju su učinili i tokom protesta 2009. godine. Opčinjeni željom da vide leđa ajatolasima, mnogi na Zapadu su okršaje tumačili kao “početak kraja” režima. Zatvarali su oči pred činjenicom da lideri opozicije nisu nameravali da ruše sistem, već da ga poprave, kao što ni demonstranti ne osporavaju temeljne vrednosti Islamske revolucije, već žele ekonomski boljitak i nešto više sloboda. Rouhani jeste obećavao otvaranje prema spoljnom svetu, privlačenje stranih investitora i ekonomski oporavak, ali ne i preveliku liberalizaciju. Popularni reformisti ne menjaju sistem, oni bi samo da ga reformišu. Isto važi i za ogromnu većinu Iranaca. Potvrđuje se da ima mnogo nezadovoljnih, ali oni nisu za rušenje Islamske Republike. Mnogi sa kojima sam nedavno pričao u Teheranu ne očekuju ništa više nego da se sistem popravi, da se uskladi sa obećanjima o pravdi i slobodama, kojima ih je zasipao prvi vođa Revolucije, ajatolah Khomeini.

Iran će morati da odgovori na zahteve rastućeg broja nezadovoljnih ljudi. Nešto očigledno ne funkcioniše u zemlji koja je jedinstven hibrid teokratije i republike. Predsednik će morati da troši više vladinog novca na otvaranje novih radnih mesta, obuzdavanje inflacije i suzbijanje korupcije. Sve to zahteva političke promene i – podršku Vrhovnog vođe. Obezbediti posao i svesti korupciju u razumne okvire biće lakše nego suočiti se sa neizbežnim političkim reformama autoritarnog sistema čiji vrhovi imaju dve različite vizije razvoja. Problem sa demonstracijama je da one u startu ništa ne kažu o njihovom budućem razvoju. Za sada nisu razbijene, uprkos mrtvima, ranjenima, uhapšenima, suzavcu i pretnjom oštrih kazni. Da li će trajati i podsetiti na šokantne demonstracije 2009. godine, od kojih se zemlja još nije oporavila?

Iranski lideri moraće da shvate da indoktrinirana nacija može da se uruši pod težinom sopstvenih političkih ili ekonomskih dogmi, koje su u sve većem raskoraku sa rastućim očekivanjima javnosti. Posle masovnih nemira, pitanje je da li i Khamenei i Rouhani imaju bilo kakav drugi izbor sem reformi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera