Iran od odbrane do agresije

Piše: Ali al-Abdallah

Okvirni sporazum o iranskom nuklearnom programu predstavlja izraz zadovoljstva lidera Islamske Republike Iran s onim što je država postigla na putu da osigura sigurnost svog režima i njegov dalji opstanak.

Ono što okupira Iran, još od njegovog osnivanja 1979. godine, jeste mogućnost ponavljanja državnog udara iz 1953. godine na vladu doktora Mohammada Mosaddegha. Upravo zbog toga Iran usvaja strategiju napada kao vid odbrane, vodeći se geslom: “Napad je najbolje sredstvo odbrane”. Takva strategija ima za cilj učvrstiti režim, osigurati njegov kontinuitet i spriječiti pokušaje državnog udara za koje smatra da ih Washington planira izvesti.   

Ovu strategiju, sa svim njenim manifestacijama i promjenama političkih i vojnih instrumenata, možemo pratiti još od samog početka revolucije pa sve do sada. Prvi potez na unutarnjem planu bio je slabljenje iranske vojske, čime se želio izvršiti udar na američki utjecaj. Iran veoma žurno poduzima ovaj korak s obzirom da je vojska predstavljala instrument u rukama Washingtona za obaranje vlade doktora Mosadeka.     

Pokušaji američkih komandosa da izvedu operaciju oslobađanja talaca, koja je propala zbog sudara letjelica sa trupama nad pustinjom Tabas u blizini Teherana, potvrdile su zabrinutost novog islamskog režima i njihove sumnje u američko stajalište.  

Slabljenje vojske provodilo se uz pomoć određenih mjera, poput pogubljenja 400 visoko rangiranih generala koji su prošli obuku u Sjedinjenim Američkim Državama. Zatim je formirana Revolucionarna garda (Bazdaran) prilikom čega se povelo računa o razvijanju njenih ljudskih i vojnih kapaciteta.

Teško naoružanje, kojeg su preuzeli od regularne vojske, stavlja se pod kontrolu Revolucionarne garde paralelno sa slabljenjem regularne vojske i smanjivanjem njenih brojčanih i oružanih kapaciteta. Izvršena je i okupacija američke ambasade, ili kako su je tada zvali “jazbine špijuna”, dok su uposlenici držani kao taoci 444 dana s namjerom da se Washington spriječi da poduzme korake protiv novonastalog sistema.

Pokušaji američkih komandosa da izvedu operaciju oslobađanja talaca, koja je propala zbog sudara letjelica s trupama nad pustinjom Tabas u blizini Teherana, potvrdile su zabrinutost novog islamskog režima i njihove sumnje u američko stajalište.  

‘Izvoz revolucija’

Drugi korak koji su poduzeli bio je usvajanje načela “izvoz revolucija”. U tom kontekstu sistemi susjednih država posmatrani su kao marionete Sjedinjenih Američkih Država, a samim tim su predstavljali opasnost po islamski sistem u državi. Na osnovu toga, donosi se odluka o nužnosti svrgavanja takvih sistema i potrebi njihove zamjene sa adekvatnim islamskim sistemima neprijateljski orijentiranima prema Zapadu, u najmanju ruku da nisu u suglasnosti s njima.

U tu svrhu su pokrenuta neka neriješena pitanja, kao što su pitanje imena Perzijskog zaljeva, proglašavanje Bahreina iranskim teritorijem, držanja pod okupacijom pojedinih emiratskih otoka, zatim pokretanja medijske kampanje protiv Egipta zbog sporazuma u Camp Davidu sa Izraelom, te nazivanja jedne od glavnih ulica u Teheranu po Sadatovom ubici Khalidu Islambouliju. 

Iran iznosi i svoje namjere za formiranje Snaga Qudsa koje će biti sačinjene od 20 miliona boraca kako bi se taj cilj i ostvario. 

Treći korak predstavlja usvajanje opcije suprotstavljanja Izraelu, pastorčetu Sjedinjenih Američkih Država, kao američkoj naprednoj vojnoj bazi i potencijalnom oruđu za napad na Islamsku revoluciju. Stoga se podiže parola da se potlačenom palestinskom narodu mora vratiti pravo oslobađanjem Palestine. Iran iznosi i svoje namjere za formiranje Snaga Qudsa koje će biti sačinjene od 20 miliona boraca kako bi se taj cilj i ostvario. 

Pokušaji da se revolucija izveze u susjedne zemlje, doveli su do izbijanja iračko-iranskog rata koji je trajao osam godina, a odnio je više od milion žrtava na obje strane. Ne treba ni spominjati materijalne gubitke tog rata koji se procjenjuju na 400 milijardi dolara te gubljenja prilike za razvijanje i napredak obje države.

Zatvara se i projekt formiranja Snaga Qudsa dok se prioritet stavlja na “oslobađanje” Iraka uz svrgavanje iračkog režima, držeći se parole “Palestina se oslobađa iz Bagdada”.

Stvaranje Hezbollaha

Promjene na ljestvici prioriteta, neuspjeli pokušaj oslobađanja Iraka svrgavanjem iračkog režima te zanemarivanje pitanja oslobađanja Palestine, doveli su do erozije kredibiliteta islamskog sistema ove države i njenih revolucionarnih obećanja, naročito zbog poigravanja sa ciljem oslobađanja Palestine koji je islamskoj revoluciji priskrbio simpatije Arapa i muslimana.

Zbog toga svoju pažnju usmjeravaju na libanski šiitski pokret Amal koji će upotrijebiti za okršaj s Izraelom iz Libana. Pokret je zatim podijeljen i oformljen  je “Islamski pokret Amal”. Trupe Revolucionarne garde sačinjene od 1.500 vojnika poslane su u libansku provinciju Beqaa sa zadatkom da obuče novoformirani pokret i pruže im pomoć u novcu i naoružanju. Taj pokret zatim postaje poznat kao Hezbollah.

Njegov zadatak bio je izvođenje akcija protiv izraelskih snaga u Libanu i Multinacionalnih snaga koje su tu bile prisutne nakon što je Izrael izvršio invaziju na Liban 1982. ali i zbog otmica zapadnih državljana u Libanu, koje su predstavljale sredstvo da se u što kraćem vremenskom roku odgovori na zahtjeve Hezbollaha.

Iran je radio na tome da Hezbollah pretvori u jedinu stranku otpora tako što će nacionalne libanske snage spriječiti da se sukobljavaju sa izraelskim snagama, osim ako se pridruže snagama Hezbollaha

Hezbollah je izveo otmice na desetine zapadnih državljana (oko 100 građana u 75 otmica), dok su u inostranstvu provođeni bombaški napadi, poput napada na izraelsku ambasadu 1992. godine u Buenos Airesu, glavnom gradu Argentine, zatim jevrejski centar 1994. godine, te bombaški napad na turistički autobus u Bugarskoj 2012. godine.

Iran je radio na tome da Hezbollah pretvori u jedinu stranku otpora tako što će nacionalne libanske snage spriječiti da se sukobljavaju sa izraelskim snagama, osim ako se pridruže snagama Hezbollaha, iako je Libanska komunistička partija pokrenula vojnu akciju protiv izraelskog okupatora još i prije nego što je osnovan Hezbollah, kao i da je Sirijska nacionalna socijalistička stranka izvela prvu „mučeničku“ akciju napadom Sana'e Mehaidli na izraelski konvoj u Jezzineu. Na taj način se borba protiv Izraela boji denominacijskim šitskim bojama koje pripadaju Iranu.

Američko nepriznavanje

Stav Sjedinjenih Američkih Država prema islamskom sistemu ove države ostao je i dalje isti. Amerika ga ne želi priznati, te Iran stavlja na listu država koje pomažu terorizam i kvalificira ga zajedno sa Irakom i Sjevernom Korejom kao “države odmetnike” (rogue states).

U borbi protiv Irana usvaja aktivnu strategiju sprečavanja širenja moći te radi na tome da Iran ne izađe iz iračko-iranskog rata (1980-1988) kao pobjednik, pri čemu se oslanjaju na arapsku financijsku i vojnu podršku Iraku. Pored toga, iračkom režimu pružaju se i obavještajne informacije i snimci iz satelita o pokretu i grupiranju iranskih snaga.    

Iran radi na tome da muslimane iz drugih muslimanskih denominacija preobrate u šiizam, kako bi svoju novu strategiju mogli primijeniti na njima. 

Nakon neuspjelih pokušaja izvoza revolucije i Hezbollahovog eksperimenta u ostvarivanju većih koristi, iranski režim mijenja svoju strategiju i usvaja generalno iskustvo partije za prodor u susjedne zemlje. To provodi tako što formira “džihadske” partije i organizacije kroz organiziranje pripadnika šiitskih skupina u islamskim državama, poput brigade Liga pravednih, zatim borbenih jedinica: brigada Abu Fadl ibn Abbas, Karbala i Zayd ibn Ali koje se okupljaju se pod jednim imenom “brigade iračkog Hezbollaha”. Zatim su tu Odabrana vojska i Mahdijeva vojska u Iraku. Ove snage imaju zadatak zbuniti američke snage u Iraku zbog straha da bi ih njihov laki uspjeh u ratu mogao navesti na to da svoju bitku prenesu i na iransko tlo. Tu su još i  pokret Ansar Allah u Jemenu i stranka Islamskog jedinstva u Afganistanu.

Također, Iran radi na tome da muslimane iz drugih muslimanskih denominacija preobrate u šiizam, kako bi svoju novu strategiju mogli primjeniti na njima. U tu svrhu izdvaja finansijska sredstva, koristeći veoma teško materijalno stanje tih muslimana. U tom kontekstu je i general Qassem Soleimani, komandant Snaga Qudsa i nosilac akcija Revolucionarne garde u inostranstvu, rekao: “Uspostavili smo 10 iranskih država izvan Irana”.

Iranski zvaničnici hvalili su se time da Iran kontrolira četiri arapske prijestolnice (Bejrut, Damask, Bagdad i Sana'u) Pored toga, Iran je okupiran i borbama na strani sirijskog režima kako bi spriječio njegovo obaranje od strane revolucionara. U svemu tome se ne osvrće na zahtjeve revolucije, ubijanje i razaranje koje provodi sirijski režim protiv države i naroda, uz sve refleksije njihovog destruktivnog učešća na odnose među pripadnicima islamskih sekti i okretanje muslimana jednih protiv drugih: sunita i šiita.

Otvaranje prema izvoznicima oružja

Iranski režim je shvatio, nakon što je bio prinuđen popiti čašu otrova i prihvatiti okončanje borbe s iračkim režimom bez ostvarene odlučujuće pobjede unatoč svrgavanju režima i “oslobađanju” Iraka, koliko je krhka njihova vojna situacija. Shvatio je da je neophodno raditi na razvijanja svojih vojnih kapaciteta kao i nabavci naprednog oružja kako bi se premostio tehnološki jaz sa neprijateljem i potencijalnim protivnicima, posebno s Izraelom i susjednim zemljama koje su nagomilale američko i evropsko savremeno oružje.

Tako se otvara prema Rusiji, Kini i Sjevernoj Koreji. Iz tih zemalja uvozi sofisticirano oružje i iskustvo za proizvodnju kopija njihovog oružja, naročito balističkih raketa u Iranu. Otvara prostor Revolucionarnoj gardi za pokretanje akcije koja bi imala za cilj razvijanje njihovih vojnih sposobnosti za borbu i proizvodnju oružja. To mu daje mogućnost da akumulira veliki arsenal različitog oružja, posebno balističkih raketa srednjeg i daljeg dometa, brzih bojnih brodova, razarača, podmornica i bespilotnih letjelica.

U ovom kontekstu dolazi i pitanje oživljavanja iranskog nuklearnog programa kojeg je pokrenuo svrgnuti šah pedesetih godina 20. stoljeća. Takav korak uslijedio je kao posljedica nepovjerenja u adekvatnost konvencionalnog naoružanja za odvraćanje neprijatelja i protivnika te pružanje zaštite islamskom režimu u državi.

Dogovori sa Rusijom o dovršavanju izgradnje i opremanju nuklearnih reaktora u Bushehru uslijedili su kao javno sučeljavanje tajnom nuklearnom programu koji je provođen u saradnji sa Sjevernom Korejom i nuklearnim znanstvenikom Abdul Qadeerom Khanom.

Rad na širenju nuklearnog programa provođen je u tajnosti još od 1989. godine. Iran je uspostavio više od 100 postrojenja, neka od njih su dobro zaštićena u planinskim područjima (jedan broj istraživačkih centara za vađenje prirodnog uranija, reaktori za istraživanje i stanice za obogaćivanje uranijuma).

Takva situacija potrajala je sve do momenta dok iranska opozicija nije otkrila i pustila da informacije procure izvan granica države prilikom čega su prezentirani dokazi da tu ne radi o razvoju nuklearnog programa u mirnodopske svrhe. Nakon toga počinje borba koja je imala za cilj spriječiti dalje širenje programa i nametanje zabrane Iranu za razvijanje nuklearnog oružja.  

Otkrivanje nuklearnog programa

Zapadni pritisci na Iran počinju nakon što je otkriven njihov nuklearni program. U inspekcijskom obilasku 2003. godine otkrivaju se su tragovi obogaćenog uranijuma u postrojenju Natanz. To je primoralo Iran na sporazum sa Velikom Britanijom, Njemačkom i Francuskom o zaustavljanju obogaćivanja uranijuma na određeno vrijeme dok se zauzvrat ovo pitanje neće pokretati pred Vijećem sigurnosti.

Evropsko-iranski pregovori nisu doveli do željenih rezultata zbog čega su pokrenuti pregovori 5+1 prije šest godina. 

Međutim, američki pritisci intenziviraju se nakon pružanja dokaza o vojnoj prirodi programa. Vijeće sigurnosti 2009. godine izdaje rezoluciju kojom se Iranu zabranjuje uvoz i izvoz sirovina potrebnih u procesu obogaćivanja uranijuma i izradi balističkih raketa. Posljednja je donesena 2010. godine čime se nameću sankcije na saradnju sa Revolucionarnom gardom, kao i da je američki Kongres uveo sankcije iranskoj Centralnoj banci, dok je Evropska unija nametnula ograničenja na uvoz iranske nafte i na osiguravanje iranskih tankera.  

Evropsko-iranski pregovori nisu doveli do željenih rezultata zbog čega su pokrenuti pregovori 5+1 prije šest godina. Međutim, neki značajniji uspjeh nije ostvaren, budući da ključna tačka sukoba – koja je ujedno i glavna odrednica u iranskom ponašanju: priznavanje islamskog režima i zaustavljanje napora da se to promijeni – ostaje bez rješenja.

Takva situacija je i dalje na snazi sve dok nisu pokrenuti direktni američko-iranski pregovori u Omanu, paralelno s početkom američko-iranskih bilateralnih sastanaka koje je karakterizirala atmosfera međusobnih simpatija i bliskosti. Na samom početku, američki predsjednik Barack Obama, pohvalio je historiju Irana i njegovu civilizacijsku i kulturnu ulogu, što je otvorilo put za međusobno razumijevanje i dogovor u Lausanni.

Postavlja se pitanje hoće li ovaj sporazum otkloniti zabrinutost iranskih lidera i umiriti njihove strahove kako bi se država vratila u okvire svojih granica, ili će se možda time potaknuti na činjenje još većeg zla i nasilja?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera