Iran ima dvije nuklearne opcije

Sastanak zajedničke komisije JCPOA u Beču, u Austriji 28. jula 2019. (Reuters)

Kada je 14. jula 2015. Iran potpisao Zajednički sveobuhvatni plan akcije (JCPOA) sa Obaminom administracijom, svojim evropskim partnerima, Rusijom i Kinom, radikalno je kompromitovao svoj nacionalni suverenitet u zamjenu za postepeno ukidanje oslabljujućih ekonomskih sankcija nametnutih da zaustave njegov nuklearni projekat.

Ovo je bila kapitulacija nacionalnog suvereniteta nacije nad kojom vrhovni lider Ali Hosseini Khamenei ima apsolutnu teokratsku moć i autoritet. Pa ipak, upotrijebio je besmislenu frazu da opravda svoju podršku nuklearnom sporazumu, upotrijebio je izraz „narmesh-e-qahremananeh“, što na perzijskom znači „herojska fleksibilnost“.

Khamenei vodi državu kojoj nedostaje trajan institucionalni legitimitet i mora djelovati u svom najboljem interesu u moru problema gdje je smješten. Ali najbolji interesi vladajuće Islamske republike rijetko se podudaraju sa najboljim interesima iranskog naroda. Većinu vremena se oni razilaze.

Danas, kada je suočen sa neuspjehom svoje „herojske fleksibilnosti“, Khamenei predsjedava nad još jednom nesupješnom strategijom koja je u suprotnosti sa interesima iranskog naroda.

U kontekstu neprijateljske zajedljivosti i sitnih svađa između muslimanskih nacija Bliskog istoka, iranski odgovor na američko povlačenje iz JCPOA, niz jadnih, kukavičkih polumjera, izgleda kao sve više vođen klišejem i banalan, ponekad pun straha, ratoboran prema drugima i sveukupno očajan.

Jasno je da će ovakav pristup teško prisiliti Trumpovu administraciju da revidira svoju odluku o JCPOA.

Budući da je nuklearni sporazum zvanično mrtav, Iran ima dvije opcije u vezi svog nuklearnog programa: da krene ili izraelskim ili egipatskim putem.

Izraelska opcija

Iran bi mogao odabrati da slijedi izraelski primjer i razvija nuklearno oružje prkoseći međunarodnim sporazumima o denuklearizaciji. Mogao bi se povući iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja i žurno graditi nuklearni arsenal u rangu s izraelskim. Iranci imaju znanje, tehnologiju i sirove materijale. Za ono što nemaju, mogu usvojiti izraelski pristup da do tog dođu ilegalnim putem.

Kako je prije nekoliko godina izjavio urednik svjetske politike The Guardiana Julian Borger, znamo da izraelska država „krade nuklearne tajne i tajno pravi bombe od 1950-ih“.

Borger nastavlja: „Izraelski agenti, koje optužuju za kupovinu fisibilnog materijala i vrhunske tehnologije uspjeli su doći do nekih od najosjetljivijih industrijskih establišmenta u svijetu. Ovaj odvažni i nevjerovatno uspješan špijunski krug, poznat kao Lakam, hebrejski akronim za Ured za naučne veze koji zvuči bezopasno, uključivao je takve živopisne ličnosti kao što je Arnon Milchan, holivudski producent milijarder koji stoji iza hitova poput Zgodne žene, LA Povjerljivo i 12 godina ropstva, koji je konačno priznao svoju ulogu prošli mjesec.“

U ovom pogledu, Iranci bi mogli postupiti jednako kao Izraelci, krasti, varati, prikrivati i lagati na svom putu prema ogromnom nuklearnom arsenalu.

Kako Borger ističe „Zapadnjačke vlade, uključujući Veliku Britaniju i SAD, prave se da ne vide. Ali kako možemo očekivati da Iran obuzda svoje nuklearne ambicije ako Izraelci neće priznati istinu?“ Sjajno pitanje, kada bi SAD ili EU bilo dovoljno stalo da komentarišu.

Zašto bi Izrael trebao imati nuklearnu silu, a ne Iran, samo zato što je evropska bjelačka doseljenička kolonija? Nema smisla.

Veličina izraelskog nuklearnog arsenala mogla bi biti model za Iran. Međunarodni štokholmski mirovni istraživački institut (SIPRI), međunarodna organizacija za monitoring specijalizirana za nuklearno širenje, nedavno je izvijestila da Izrael ima blizu 100 nuklearnih bojevih glava.

Njegov arsenal uključuje „30 gravitacijskih bombi sposobnih da dostave nuklearno oružje borbenim avionima; dodatnih 50 bojevih glava koje mogu biti dostavljene pomoću kopnenih balističkih raketa; i nepoznat broj krstarećih raketa na nuklearni pogon koje se lansiraju s mora, krstareće rakete koje se lansiraju s mora i koje bi omogućile Izraelu pomorsku sposobnost drugog udara“.

Iran bi mogao parirati izraelskim nuklearnim sposobnostima jedan na jedan i biti uvjeren da ga neće zastrašivati i da mu neće prijetiti Izrael, SAD ili njihov klijent Saudijska Arabija. Zapravo, Izraelci su više puta govorili da je Islamska republika mnogo bliža posjedovanju nuklearne bombe nego što se prije sumnjalo.

Kako je jedan izraelski stručnjak koji se očito razumije u ove stvari nedavno napisao: „Prema satu za odbrojavanje prije JCPOA koji pretpostavlja da ne postoje tajni programi ili pomoć izvana, Iran bi sada bio godinu od tačke proboja i oko godinu i po od isporučivog nuklearnog oružja. Ali uzimajući u obzir napretke iranskog nuklearnog programa pod JCPOA, iranski proboj bi sada mogao uslijediti za četiri mjeseca, ili manje, ako nekoliko hiljada iranskih sofisticiranijih centrifuga bude stavljeno online. U ovom slučaju, iransko vrijeme do raspoloživog nuklearnog oružja moglo bi biti šest mjeseci ili manje.“

Izraelska opcija se stoga čini savršeno vjerovatnom za Iran.

Egipatska opcija

Druga opcija, ona koju bi miran i razuman svijet preferirao i predložio, je egipatska opcija. Iran bi trebao slijediti primjer Egipta i mobilizirati druge države u regiji da pokrene globalnu potragu za Bliskim istokom bez nuklearnog oružja.

Egipat je još 2015. predložio da generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon sazove regionalnu konferenciju da istraži mogućnost nametanja zabrane na oružje za masovno uništenje na Bliskom istoku.

Ko je na kraju blokirao tako sjajnu ideju? Pa naravno, Barack Obama i njegov državni sekretar John Kerry, za što im je obojici posebno zahvalio izraelski premijer Benjamin Netanyahu.

Ovaj opasan potez, zajedno sa mnogim drugim poduzetim tokom dva Obamina mandata, zgodno je gurnut pod tepih, dok liberalni mediji svoju pažnju fokusiraju na beskrajne hirove Donalda Trumpa. Historijski revizionizam čini ljude slijepim za mnogo ustaljeniji tok vašingtonskog imperijalnog stava.

Bez sumnje, nije samo SAD spriječio kreiranje Bliskog istoka bez nuklearnog oružja, Velika Britanija i Kanada su također učestvovale u nastojanju da se blokira ova inicijativa.

Dakle koji bi kredibilitet jedna od ovih država, SAD, Kanada i Velika Britanija, mogla imati u upiranju prstom u Iran? Kakva bi ogoljena vulgarnost omogućila Izraelu da nađe grešku Iranu? Molim vas recite!

Pred takvim dvostrukim izborom, Iran bi trebao zauzeti odvažan i principijelan stav pozivanja na Bliski istok bez nuklearnog oružja. Trebao bi tražiti način da garantuje svoju sigurnost i sigurnost svojih susjeda odričući se nuklearnog programa u zamjenu za zabranu na oružje za masovno uništenje u cijeloj regiji što bi trebalo uključivati Izrael.

To bi iznijelo na vidjelo izraelsko šarlatanstvo i uskratilo mu priliku da sakrije svoj nuklearni program iza svojih stalnih optužbi da Iran predstavlja egzistencijalnu prijetnju za regiju. Također bi objelodanilo nenadmašno licemjerstvo i rasizam SAD-a i Evrope, i promijenilo sami vokabular načina na koji razmišljamo o oslobađanju od ovog i svakog drugog oružja za masovno uništenje koje bogate i moćne države prodaju korumpiranim i beskorisnim vladama u arapskom i muslimanskom svijetu, sa Izraelom kao glavnom vojnom bazom djelovanja.

Svijet danas postaje sve nesigurniji, kada globalne sile uključujući SAD, Rusiju i Kinu, ne poštuju međunarodne sporazume i biraju širenje oružja za masovno uništenje nauštrb mira i saradnje. Iran i druge regionalne sile mogu biti dio rješenja predvodeći u pozivima na svijet bez nuklearnog oružja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera