Oglasi

Iran i Turska mogu postati prvaci političkog islamizma

Odnos Irana prema Turskoj pokazuje da je vanjska politika Teherana u potpunosti racionalna; razvija se na strateškoj, ne na ideološkoj osnovi.
Hassan Rouhani, Recep Tayyip Erdogan, Ali Khamenei, Turska, Iran'Trenutne geopolitičke stvarnosti dovele su Iran i Tursku do spašavanja zajedničkih ciljeva', piše autorEPA

Posjet turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana glavnome gradu Islamske Republike Iran bio je donedavno nezamisliv. Dvije nearapske zemlje Bliskoga istoka ujedno su i dva oblika pristupa islamizmu kao političkom fenomenu islamskoga svijeta.

Sunitsko Muslimansko bratstvo, koje tvori temelj političke ideologije turske vladajuće Stranke pravde i napretka (AKP), djelimice se razlikuje od iranskog šijitskog pristupa politici i državnosti. Ipak, zajedno s Katarom, Ankara i Teheran pokušavaju spasiti naslijeđe islamističke politike na širem području Bliskoga istoka i sjeverne Afrike.

Dosad nisu osobito surađivali na tom polju, ali su trenutne geopolitičke stvarnosti dovele do spašavanja zajedničkih ciljeva. Ustranu su maknute borbe za prevlasti utjecaja u cijeloj regiji.

Ta će se borba nastaviti tek kad se razriješi kurdsko pitanje. No, i tada bitku dva protivnika ne možemo promatrati kao borbu do istrebljenja jer je najveća istina da se Iran i Turska međusobno trebaju.

Oprečni interesi bez suparničkog odnosa

S obzirom na to da je zasad Turska članica NATO-a, postoji tendencija promatranja Irana iz tvrdokornog zapadnog gledišta, koje smatra Iran iracionalnim akterom, ideološkom državom koja provodi politike bez obzira na ravnotežu cijene i koristi. 

Ništa nije netočnije od tog pogleda. Upravo odnos Irana prema Turskoj pokazuje da je vanjska politika Teherana u potpunosti racionalna, te da se razvija na strateškoj, a ne na ideološkoj osnovi.

Iako Iran nudi ideološke razloge svojih vanjskopolitičkih koraka, sama je iranska diplomacija strateška. To se posebice vidi u odnosu prema Turskoj u vrijeme sirijskog građanskog rata, gdje su interesi u potpunosti oprečni, ali ipak Iran i Turska nisu razvili suparnički odnos kakav Iran ima sa Saudijskom Arabijom. 

Još su za vrijeme predsjednika Mahmuda Ahmadinežada odnosi Turske i Irana dosegli nove razine. Ahmadinežadov posjet Turskoj u kolovozu 2008. bio je prvi posjet iranskog predsjednika nekoj zemlji članici NATO-a još od Islamske revolucije.

Erdogan je tada Ahmadinežada nazvao svojim dragim bratom, što je iranski predsjednik uzvratio za vrijeme krize između Turske i Izraela zbog napada na flotilu "Mavi Marmara", koja je plovila u pomoć unesrećenima u Pojasu Gaze.

Taj je čin mnogima prijelomna točka u kojoj je Turska odlučila tražiti svoju budućnost u panislamizmu, a ne u odnosu prema Zapadu.

Podjednako Ankara nije mogla ništa dobiti od sankcija protiv Irana, a značajno je utvrditi da je turska trgovina s Iranom postepeno rasla bez obzira na sankcije. Stoga je i tursko gledište u vezi s iranskim nuklearnim pregovorima bilo vezano uz što brže skidanje sankcija kako bi se nastavila uspješna trgovačka suradnja.

To je pitanje znatno važnije za Ankaru od međusobne političke suradnje i regionalnog vodstva. Kraj sankcija ujedno je jedan od vanjskopolitičkih ciljeva AKP-a, da se iskoristi turska diplomatska težina kako bi Ankara postala jezičcem na diplomatskoj vagi u stvaranju novog regionalnog poretka.

Turski pristup susjedima, uključujući Iran, trebao je postići sigurnost kroz gospodarsku aktivnost. Stoga je Turska još 2010. pokrenula inicijative kojima bi se s mrtve točke maknulo pitanje iranskog nuklearnog programa.

Gospodarski interes pretvorio se i u politički

Turska i Brazil bile su zemlje koje su ponudile posredovanje Irana s međunarodnom zajednicom, obje sa značajnim ekonomskim interesom u Iranu. 

No, sada se taj gospodarski interes pretvorio i u politički. Dva mjeseca nakon što je načelnik oružanih snaga Irana Hosein Bageri došao u Ankaru, njegov turski kolega Hulusi Akar posjetio je Teheran, a sada je i Erdogan došao u rijedak posjet iranskoj prijestolnici.

Turski je predsjednik već potvrdio razvoj zajedničkog plana odgovora na turski referendum, a nije odbacio ni zajedničku iransko-tursku operaciju protiv kurdskih militantnih skupina. Ovakav korak ima značajne posljedice na iransko-turske odnose.

Na multilateralnoj razini kurdsko će pitanje biti ispit može li se održati iransko-tursko-ruska veza nastala u Siriji. Rusija je ostala neutralna u vezi s kurdskim referendumom. Rusija je ovime već potvrdila uzorak svoje politike na Bliskom istoku, koja se ukratko može sažeti kao diplomatski odnosi sa svima, a potpora nikome posebno.

Kremlju je poznato da se energetskim odnosom s Erbilom učvršćuje ruska prisutnost u Iraku i Kurdistanu, a istodobno ne daje snažnu potporu kurdistanskoj neovisnosti znajući unaprijed da je ona neodrživa bez kontrole nad Kirkukom.

Ruski predsjednik Vladimir Putin komentirao je samo kako Rusija razumije osjetljivost kurdskoga pitanja i da se na njihovi zahtjeve za referendumom mora odgovoriti unutar međunarodnog prava. Time Kremlj ne daje jasni stav prema referendumu, već čeka razvoj događaja.

Kakav god on bio, Putinu je poznato da je sada Rusija glavni energetski partner Erbila i u budućnosti će o Rusiji ovisiti mnogi planovi razvoja kurdistanskoga gospodarstva. Tako su i Sjedinjene Američke Države, uobičajeni bliski prijatelji Kurda, izgubile oslonac u Erbilu. 

Bilateralni koraci Ankare i Teherana mogu biti višestruki. Obje zemlje mogu nametnuti gospodarske sankcije iračkom Kurdistanu i zatvoriti granice, čime bi Erbil ostao bez ikakvih financijskih dotoka i došlo bi do neizdrživog pogoršanja već ionako teškoga stanja.

Zajednički jezik i u ideološkim pitanjima

Dalje, dvije zemlje mogu dalje tražiti zajedničke stavove u Siriji i spriječiti utjecaj Erbila na sirijske Kurde. S obzirom na to da su se Ankara i Teheran već složili o četvrtoj zoni deeskalacije u provinciji Idlib, možemo zaključiti da dolazi do pragmatičnog dogovora o kretanju prema poslijeratnom sirijskom uređenju, koje će imati utjecaj i Turske i Irana i Rusije.

Podjednaku strategiju možemo očekivati u Bagdadu. Nova suradnja s iračkom državom (uz moguće učešće i Katara) tvori sasvim novu situaciju u kojoj regionalne sile rješavaju probleme svoga susjedstva suradnjom, a ne financiranjem međusobno suprotstavljenih oružanih skupina.

Budući da Iran očito gubi potporu među iračkim šijitskim političkim snagama te da je perzijsko-arapski civilizacijski spor predmetom neslaganja na raznim razinama, Teheran je spreman na ustupke turskom partneru kako bi se razriješili problemi koje Iranci sami ne mogu popraviti.

A kad govorimo o ideološkim pitanjima, i ovdje su Iran i Turska pronašli zajednički jezik. Iako je jedna sunitska, a druga šijitska zemlja, te imaju različit pristup političkom islamizmu, odnosno podržavljivanju islama, ipak su smjerovi unutar iste islamske političke misli.

Ta je misao pod utjecajem postojanja i djelovanja izraelske države, a upravo je Izrael jedina zemlja koja je dala punu potporu kurdskoj neovisnosti. Odmah po tom zagovoru Ankara i Tel Aviv zakomplicirali su svoje odnose, pa je Erdogan čak zaprijetio prekidom službenih odnosa s Izraelom zbog kurdskih pitanja.

Prilikom susreta vrhovnog vođe Alija Hameneija i Erdogana u Teheranu ajatolah Hamenei rekao je da je kurdistanski referendum prije svega zadovoljština Izraela i Sjedinjenih Američkih Država; on smatra da strane sile, a naročito Izrael, žele odvratiti iransku i tursku pozornost od važnih regionalnih pitanja i stvoriti "novi Izrael" u Kurdistanu.

Talabanijeva staza jake federalizacije

Ova izjava preplavila je naslovnice medija u regiji. Erdogan je potvrdio da je svaka odluka donesena uz potporu Mossada neprihvatljiva.

Očuvanje cjelovitog Iraka prva je točka iransko-turskog rastućeg saveza. Smrt bivšeg iračkog predsjednika Džalala Talabanija 3. listopada zadala je još jedan udarac iračkom jedinstvu. On je bio kurdski političar koji je uvijek nastojao dovesti mir u zemlju, s dobrim odnosima i prema Irancima i prema Turcima.

Bio je zagovornik jake federalizacije Iraka, ali i ljuti protivnik Masuda Barzanija te uvučen u klanske borbe obitēljī Barzani i Talabani.

Pametno bi bilo da Ankara i Turska slijede Talabanijevu stazu jake federalizacije bez bagdadske fige u džepu, a to je moguće samo ako Iran i Turska složno pritisnu Bagdad da učini prave ustupke Erbilu, u nastojanju održavanja teritorijalnog integriteta Iraka kao jamstva neizbijanja novog i vrlo štetnog rata na Bliskom istoku.

Ako u tome uspiju, Iran i Turska postat će prvaci političkog islamizma i time dodatno posramiti arapske težnje ka panislamizmom vođenim arapskim nacijama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Agencije

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.