Iran i atomska bomba

Piše: Mufid Memija

Trenutno, dva najaktualnija politička pitanja savremenog svijeta glase: da li će se Izrael usuditi napasti iranska nuklearna postrojenja, te kakav bi u tom slučaju bio odgovor Irana?

Izvjesno da posljednjih sedmica izraelski i američki stratezi, kao i gotovo svi štapski resursi Zapada, užurbano odmjeravaju moguće posljedice poduzimanja tzv. anticipativne odbrane od navodne iranske nuklearne bombe.

Pod eufemizmom anticipativna odbrana misli se zapravo na nešto dijametralno suprotno, na preventivni napad, u punom ubilačkom i rušilačkom značenju toga pojma.

“Kredibilne” informacije

Još od svrgavanja šaha Reze Pahlavija, a tome su prošle već 32 godine, politička kultura  Zapada percipira Islamsku Republiku Iran kao neprijateljsku državu, i pririče joj svakojake grijehe. Otprije deset godina Teheran u diplomatskom žargonu Washingtona i Tel Aviva slovi kao vrhunska kota rata protiv širenja oružja za masovno uništavanje, rata protiv terorizma i napora da se „demokratski“ preoblikuje Bliski istok. 

Međutim, šifra za dekodiranje stalno rastućeg animoziteta američke administracije prema iranskom režimu puno je prozaičnija: Teheran je uz Peking i Moskvu, jedina nacionalna metropola koja insistira na vlastitim prioritetima, neovisno o  američkim i, posredno, izraelskim interesima. Zbog toga je IRI od časa svoga osnivanja stalno pod sve strožijim trgovinskim, finansijskim i vojnim američkim i zapadnoevropskim sankcijama.

Nedavni izvještaj Međunarodne agencije UN za atomsku energiju (IAEA), sa sjedištem u Beču, ukazuje na „ozbiljnu zabrinutost“ zbog vojnog karaktera iranskog nuklearnog programa, što je, kako se navodi, utvrđeno na temelju “kredibilnih” informacija. Taj izvještaj tvrdi da je Iran „savladao ključne korake, neophodne da se napravi nuklearno oružje” i da je zbog toga „na pragu nuklearnog kluba”.

Zvanični Teheran čini se nije pretjerano impresioniran prijetnjama što horski odjekuju sa Zapada, svjestan da SAD, nakon iračkog iskustva, ne smiju sebi priuštiti još jednu internacionalnu blamažu, pokretanjem rata koji bi vjerovatno bio neizvjesniji i teži nego oni u Iraku i Afganistanu.

List New York Times je prije petnaestak dana objavio kako je direktor IAEA Jukio Amano sa sadržajem najnovijeg izvještaja upoznao Vijeće za nacionalnu sigurnost u Washingtonu, napomenuvši da je „predstavnik američke administracije odbio potvrditi da je Amano uopće bio u Bijeloj kući”.

Nastojeći procijeniti koliko je Iran odmakao u ovladavanju tehnologijom nuklearne bombe, IAEA tvrdi da je identificirana „struktura”, za koju se sumnja da predstavlja kapsulu za testiranje „uređaja za imploziju”, odnosno, isprobavanje upaljača atomskog punjenja. Ovakav zaključak izveden je na bazi obavještajnog mozaika, sačinjenog od satelitskih snimaka, raznih dokumenata, te evidencije o kupovini opreme i znanja iz Evrope i Izraela.

Prema navodima IAEA, ključni doprinos u otklanjanju posljednjih tehnoloških prepreka dao je ruski nuklearni ekspert Vjačeslav Danilenko, koji u razgovoru sa inspektorima Agencije nije poricao angažman sa Irancima, ali je odlučno tvrdio da se njegova asistencija u cijelom procesu odnosila isključivo na projekte civilnog inženjeringa.

Histerična kampanja

Osim navođenja Danilenka kao saradnika na iranskom nuklearnom programu, teza o inostranim pomagačima “potkrijepljena” je i neimenovanim stručnjacima iz Sjeverne Koreje. U istoj funkciji naveden je i “otac” pakistanske nuklearne bombe Abdul Kadir Kan, čiji su nacrti za „neutronski inicijator” (nuklearni upaljač), navodno, dospjeli u ruke Irancima.

Ovaj izvještaj, koji bi de facto mogao postati casus belli (povod za rat) protiv Irana, po mjerodavnim ocjenama ne sadrži ni jedan jedini vjerodostojan dokaz da vlada u Teheranu zaista radi na nuklearizaciji svojih oružanih snaga.

Kako Zapad motive za oružani napad ne može pronaći u međunarodnom pravu, jer ono ne zabranjuje proces obogaćivanja uranijuma, protiv Irana je intenzivirana obimna i histerična medijska i politička kampanja.

Washington je, za svaki slučaj, vladu u Teheranu zvanično imenovao većom prijetnjom i od Al Kaide. U nedostatku stvarnog razloga, i takva bi (dis)kvalifikacija mogla poslužiti kao opravdanje za eventualni udar.

Istovremeno, konzervativni premijer Binyamin Netanyahu, nekadašnji kapetan  izraelskih komandosa, nastoji senzibilizirati međunarodnu javnost predstavljanjem iranske opasnosti u hitlerovskim razmjerama, sugerirajući da je sada „godina 1938., a Iran je Njemačka“.

U patetičnom govoru u Knesetu ove sedmice, Netanyahu je upozorio da bi nuklearno naoružan Iran bio “užasna prijetnja” svijetu i “strašna, direktna opasnost po Izrael”.

Predsjednik Izraela Shimon Peres, laureat Nobelove nagrade za mir, apelira na svjetsku zajednicu da „ispuni svoju odgovornost, bez obzira da li to znači ozbiljne sankcije ili vojnu operaciju” protiv Irana…

S druge strane, zvanični Teheran se trudi da umanji tenzije, reagirajući što je moguće smirenije.

“Sjedinjene Države su na žalost izgubile mudrost i obazrivost u bavljenju međunarodnim pitanjima. One se oslanjaju samo na snagu”, izjavio je iranski ministar vanjskih poslova Ali Akbar Salehi u Bengaziju, za nedavne posjete Libiji.

Zvanični Teheran čini se nije pretjerano impresioniran prijetnjama što horski odjekuju sa Zapada, svjestan da SAD, nakon iračkog iskustva, ne smiju sebi priuštiti još jednu internacionalnu blamažu, pokretanjem rata koji bi vjerovatno bio neizvjesniji i teži nego oni u Iraku i Afganistanu.

Bitan element u takvim kalkulacijama iranskog vođstva bez sumnje predstavlja i nezanemariva snaga njegovog oružanog protivudara, koji bi, u prvom redu, bio usmjeren na vitalne izraelske ciljeve. Ulozi u toj ratnoj igri su odveć veliki da bi olahko bili stavljeni na kocku…

U ovom, do sada najzamršenijem bliskoistočnom strateškom klupku toliko je aktera, i toliko interesa, da se svaka prognoza krajnjeg ishoda čini maglovitom. Utoliko prije što ključni protagonist ove svjetske drame, Izrael, i u slučaju da po njega stvari krenu  najpovoljnijim tokom, ne bi mogao izbjeći opću osudu zbog svog odmetničkog ponašanja u odnosu na međunarodno pravo.

Frizirani podaci

Izrael, napokon, jeste jedina nuklearna sila u regionu, sa 200 do 400 nuklearnih punjenja, koja svim ostalim državama prijeti udarima čak i ako pomisle na razvoj vlastitog nuklearnog arsenala. Takvu hipokriziju malo ko je spreman danas opravdavati.

Ovu krizu je sasvim izvjesno moguće riješiti miroljubivim metodama, uvažavanjem  pravnog, demokratskog i multilateralnog autoriteta međunarodnih institucija, a ne vojnom intervencijom, koja se u slučaju rata protiv Iraka pokazala kao fikcija, režirana friziranim obavještajnim podacima.

Napokon, nije li, u našem i nuklearno prenaoružanom svijetu, kucnuo krajnji čas da  poslušamo savjet Alberta Einsteina, jednog od najumnijih ljudi uopće, koji je rekao: “Značajni problemi, sa kojima smo danas suočeni, ne mogu se riješiti na istoj razini razmišljanja, na kojoj smo bili kad smo ih stvorili” …

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera