Irak prepušten na milost i nemilost Iranu

Piše: Fares al-Khatab

Tokom rata koji je vođen između dva susjeda – Republike Irak i Islamske Republike Iran (1980-88) – veliki broj iračkih oficira i vojnika dospio je u iranske zatvore. Al-Khomeini je tada, u ideologiziranom sektaškom povezivanju, prvi upotrijebio termin “pokajnici”, nazvavši tako pojedine zatvorenike iz redova iračke vojske.

Bio je to pokušaj da se oživi uloga grupa koje su se pojavile 65. godine po hidžri, na čijem se čelu nalazio Sulayman bin Sard Khuzai. Ove grupe su na sebe preuzele obavezu “osvete” svima onima koji su na Kerbeli izdali imama Huseina bin Alija, Bog s njim bio zadovoljan. Zadatak pozivanja i regrutiranja iračkih zatvorenika u redove brigade “pokajnika” povjeren je Vrhovnom Vijeću islamske revolucije, kojeg je u to vrijeme u Iranu predvodio Mohammed al-Hakim Bakir.

Ove grupe su na sebe preuzele obavezu ‘osvete’ svima onima koji su na Kerbeli izdali imama Huseina bin Alija.

Zbog provođenja politike mrkve i štapa, pojedini irački vojnici popuštaju pred pozivom za priključenje “pokajnicima”, vođeni nadom da će na taj način izbjeći strašna mučenja koja su vršena nad njima. Neki od njih su, također, bili izlagani sistematskom sektaškom ispiranju mozga od Iranaca i Iračana, sve u cilju pripremanja za borbu protiv svojih sunarodnjaka kroz različite vojne formacije, počevši od brigade Badr 9, koja se zatim razvila u formacije nazvane Korpus Badr. Naravno, spomenute formacije nalazile su se pod rukovodstvom i nadzorom iranske Revolucionarne garde.

Ono što je “pokajnike” požurivalo da se što prije priklone ispoljavanju svog sektaškog uvjerenja najteži su oblici torture koje su rafidije vršile nad njima kako bi ih prisilili da pristupe jedinicama Badra. Izlagani su različitim vrstama fizičkog i psihičkog ugnjetavanja, pored toga da im je bilo uskraćeno i najosnovnije što čovjeku treba te da su namjerno ponižavani, lišavani svih prava i izgladnjivani.

Nisu se htjeli vratiti u Irak

Nakon što se Vrhovno Vijeće islamske revolucije i iranska Revolucionarna garda uvjere u to da je misija ispiranja mozga uspješno provedena kod onih koji su pristupili redovima “pokajnika”, pred njih se postavlja posljednji ispit lojalnosti, prije negoli budu bačeni u borbu protiv svojih sunarodnjaka. Tako su im povjeravali probne misije, poput mučenja iračkih zarobljenika, nadziranja ćelija sa zatvorenicima i kopanje rovova za iransku vojsku na prvim linijama fronta s Irakom.

Pouzdane informacije o ulozi “pokajnika” tokom Iračko-iranskog rata govore da su oni i nakon završetka sukcesivne vojne obuke u kampu Varamin, nedaleko od Teherana, učestvovali u operacijama Haji Omaran, Halabja, Al-Faw i Taj te operacijama protiv mudžahedinskih snaga formiranih unutar iranske teritorije nakon što je okončana borba između Bagdada i Teherana.

“Pokajnici” su dijelili vrlo kohezivan osjećaj s iranskim društvom, ženili su se iranskim ženama i u potpunosti se uklapali u iransku društvenu i vjersku životnu sredinu. Zbog toga nisu pristajali na povratak u svoju zemlju nakon što je rat završen. Smatrali su, i još smatraju, Iran izvorom svoje vjere koja ih je vodila kroz borbu, kao i izvorom svoje religijske inspiracije. Stoga su, kao sastavni dio Korpusa Badr (formacija koja ih okuplja), učestvovali u akcijama pljačkanja Iraka, pored toga da su imali veoma značajnu ulogu u dešavanjima iz 1991. godine na jugu Iraka.

Neki od ‘pokajnika’ ubacuju se u državne vojne i civilne institucije, dok se drugi raspoređuju kroz određene milicijske snage.

Nakon američke okupacije 2003. godine – također se ponose i da su u tome odigrali ključnu ulogu – organiziranje djelovanja “pokajnika” privodi se kraju, u skladu sa zahtjevima faze koja slijedi i pripremama terena za širenje nove iranske dominacije u Iraku. Neki od “pokajnika” ubacuju se u državne vojne i civilne institucije, dok se drugi raspoređuju kroz određene milicijske snage. Zadatke koji im se povjeravaju izvršavaju u tajnost, unutar agende dobro poznate svakom Iračaninu.

Situacija u Iraku i ciljevi Islamske Republike jasno ističu konfliktnu situaciju i snažan otpor iračkog naroda iranskom projektu još od 2003. godine pa sve do sada. Uprkos ogromnom broju ubistava, gdje je na hiljade Iračana izgubilo živote, i uprkos tome da su milioni ljudi raseljeni i prognani sa svojih ognjišta, dok se broj uhapšenih zapravo i ne zna, iračke nacionalne snage još predstavljaju nacionalnu i demografsku prepreku koja stoji na putu ovog projekta.

Jedna od metoda za koju mnogi nisu znali, bilo to unutar ili izvan granica Iraka, zapravo je metoda regrutiranja zatvorenika (kojih ima na hiljade) s ciljem da se od njih načine “pokajnici”, koji bi se ponovo vratili i infiltrirali u društvo te formirali jezgru ideološke i sigurnosne promjene. To bi na kraju rezultiralo krhkim i nestabilnim stanjem u regiji, koja i dalje predstavlja kamen spoticanja i stalno prijeti otkrivanju iranske ekspanzije u Iraku. 

Posebne privilegije i nagrade

S čime se sve suočavaju zatvorenici u Iraku potpuna je nepoznanica humanitarnim, medijskim i organizacijama za ljudska prava, kako na lokalnom, tako i na međunarodnom nivou. No, može se sa sigurnošću reći da su ti uvjeti usko povezani sa sistematskim mučenjima, veoma složenim psihološkim ratom, uz najgore oblike ljudskog ponižavanja i straha od neizvjesne sudbine. Ovakve vrste pritisaka počinju biti praćene i posjetama vjerskih predstavnika.

Oni se pojavljuju sa zadatkom da održe predavanja čiji će fokus biti na pojašnjavanju “ispravne doktrine i lojalnosti ehli-bejtu (izraz za užu porodicu poslanika Muhammeda). Uz stalno ponavljanje takve prakse, zatvorski čuvari i vjerski predavači pripremaju zatvorenike na to da će im biti osiguran poseban tretman ukoliko promijene svoje vjersko uvjerenje, priklone se njihovom pravcu i pokaju se za zabludu u kojoj su bili.

Irak je u potpunosti ostavljen na milost i nemilost Iranu, koji ima glavnu riječ u svemu onome što se dešava u susjednoj zemlji.

Zatvorenici pojedinih iračkih zatvora nalaze se pred dva izbora, nastavak njihove agonije i neizvjesna sudbina ili odbacivanje svog vjerskog usmjerenja i izjave da nemaju ništa, pored toga što im se dijele knjige sa sektaškim sadržajem, prepune mržnje i zlobe, kao jedna od metoda ispiranja mozga. Neki od zatvorenika koji su izašli na slobodu prenose kako pojedinci, koji se odazovu i prepuste metodama ispiranja mozga i promjene njihovog vjerskog identiteta i privrženosti, dobivaju posebne privilegije i nagrade od svojih kolega, što nas u potpunosti podsjeća na iransko iskustvo za vrijeme rata s Irakom.

Šutnja islamskog i arapskog javnog mnijenja o onome što se dešava u Iraku predstavlja kompleksan zločin. Kao prvo, to je zločin protiv Iračana, a zatim zločin protiv muslimana na bilo kojem mjestu. Ova država je u potpunosti ostavljena na milost i nemilost Iranu, koji ima glavnu riječ u svemu onome što se dešava u njoj. To bi upravo i mogao biti uzrok za izvoz “novih pokajnika” – koje je veoma teško razotkriti – i u druge države, kako bi se stabilnost tih država i postojanost njihove doktrine nakon nekog vremena pretvorila u fatamorganu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera