Irak kao glavno bojno polje za američko-iranski sukob

“Ovo je prekretnica”. Tako su u proteklih 10 dana mnogi analitičari opisivali ubistvo Qassema Soleimanija, zapovjednika jedinice Quds u iranskom Korpusu islamske revolucionarne garde i Abu Mahdija al-Muhandisa, zamjenika šefa proiranskih Jedinica narodne mobilizacije (PMF), koje se dogodilo 3. januara u Bagdadu.

Za mnoge, ovo ubistvo ukazuje na jasnu smjenu u konfrontaciji nižeg stepena između SAD-a i Irana koja je započela kada je Donald Trump preuzeo predsjedničku poziciju i promijenio mnoge od politika svog prethodnika, povukavši se iz nuklearnog sporazuma i ponovno namećući sankcije Teheranu.

Do sada je ova konfrontacija bila ograničena na male okršaje u Iraku i Siriji, gdje su Iran i njegovi posrednici gađali američke interese, a SAD, sa svojim najbližim saveznikom Izraelom, bi također napadao iranske pozicije, dok bi obje strane odbijale preuzeti odgovornost za ove napade.

Za mnoge posmatrače, ubistvo je signaliziralo američku namjeru da se direktno sukobi s Iranom u Iraku, na što će Iran sigurno reagovati, napadajući američke pozicije i time pokrenuvši regionalni rat.

Ali pomniji pogled na događaje prije i poslije ubistva otkriva da ovo nije prekretnica u američko-iranskim tenzijama i da su male šanse za veći sukob. Međutim, ovo ubistvo će i dalje imati negativan utjecaj na Irak, koji je postao glavno bojno polje za američko-iransku konfrontaciju, a irački protestni pokret će podnijeti teret ovoga.

Unutar američke strategije o Iranu

Događaj od 3. januara izgleda kao dramatičan odmak od ove konfrontacije nižeg stepena u pogledu prirode operacije, ali isto tako i u pogledu pratećeg političkog diskursa. Ovo je prvi put da je SAD napao iranskog zvaničnika ovog renomea. Osim toga, SAD je preuzeo odgovornost za ovu operaciju koristeći prijeteći jezik i zahtijevajući da se Iran suzdrži od napadanja američkih interesa.

Mnogi su povezali ovu promjenu sa pokušajem elemenata PMF-a da napadnu američku ambasadu u Bagdadu 31. decembra, što je probudilo bolne uspomene na napad na američku ambasadu u Teheranu 1979. i na američki konzulat u Bengaziju 2012. Međutim, meni se čini da je američka odluka da eskalira stanje prethodila ovome.

Ta se odluka može pratiti do američkog zračnog napada 29. decembra na pet baza i sjedište Kataiba Hezbollaha, jedne od najvažnijih iračkih šiitskih naoružanih frakcija odanih Iranu. Zračni napad je bio reakcija na raketni napad od 27. decembra na iračku vojnu bazu K-1 blizu Kirkuka, u kojem je ubijen američki spoljnji saradnik i povrijeđeno nekoliko američkih vojnika.

Američki zračni napad je bio razoran i uzrokovao je veliki broj žrtava. Bio je drugačiji od ranijih napada na baze PMF-a u pogledu čistog nivoa uništenja koje je prouzrokovao.

Soleimanijevo ubistvo je pokrenulo niz hitnih pitanja, posebno zbog percepcije da je signaliziralo prekretnicu za američku strategiju u vezi Irana.

Hoće li SAD nastaviti napadati proiranske oružane grupe, koje su postale temelj trenutnog iračkog režima, i na taj način pokušati rastaviti njihovu infrastrukturu? Zaista, bila je prisutna zabrinutost među mnogima od lidera ovih frakcija da bi i one mogle biti napadnute. Neki su se pribojavali da se SAD neće zaustaviti na Soleimanijevom ubistvu i da će svrgnuti cijeli politički poredak u Bagdadu, zamijenivši ga vojnim režimom.

Snažna poruka

Ili će se ovo pitanje završiti s ovim ubistvom, snažnom porukom SAD-a i bolnim udarcem za Irance, koji bi ih mogao vratiti za pregovarački sto?

Gledajući događaje od protekle sedmice, sada sa sigurnošću možemo reći da ova kriza neće eskalirati u otvoreni sukob; SAD ne želi ići dalje i suočiti se Iranom u Iraku a Teheran nije sposoban za pravu odmazdu ili pokretanje rata u toj regiji. Ograničeni iranski napad na vojnu bazu Ain al-Assad u kojoj su smještene američke čete, pokazao je iransku slabost, konfuziju i ograničene opcije.

Drugim riječima, moglo bi se ispostaviti da ono što su mnogi posmatrači smatrali prekretnicom u američko-iranskim odnosima, to zapravo nije.

Ovo je ubistvo udarac ograničene preciznosti namijenjen kao način da se odvrate budući iranski napadi. To je nastavak Trumpove strategije “maksimalnog pritiska”, a ne odstupanje od nje. Došlo je kao odgovor na iransku odluku da eskalira situaciju pogodivši bazu K-1, koja je jedno od sjedišta američkih vojnih savjetnika u Iraku; prethodni iranski napadi su izbjegli da direktno napadaju Amerikance.

Trump želi da se Iran vrati za pregovarački sto, zato je 3. januara na Twitteru napisao: “Iran nikada nije pobijedio ni u kojem ratu, ali nije izgubio ni na jednim pregovorima”. Tokom konferencije za novinare istog dana, on je također rekao da je cilj ovog napada da se zaustavi, a ne započne rat.

Imajući sve to u vidu, ovo će ubistvo i dalje imati negativan utjecaj na Irak, koji će se suočiti sa posljedicama obnovljenih tenzija. Iako nije u stanju uzvratiti istom mjerom, Iran i dalje želi iskoristiti ovaj incident kao prekretnicu u Iraku – da ponovo nacrta sfere utjecaja, uloge političkih aktera i balans moći. SAD će se, s druge strane, i dalje opirati eskalaciji dok održava svoju strategiju “maksimalnog pritiska”.

Dva scenarija: američko povlačenje ili uključivanje

S obzirom da je potpuni rat malo vjerovatan, to znači da će trenutni politički sistem u Iraku ostati netaknut. U ovom slučaju, postoje najmanje dva moguća scenarija za naredna dešavanja u ovoj državi.

U prvom scenariju, SAD će povući svoje snage iz Iraka u odgovoru na rezoluciju koju je usvojio irački Parlament 5. januara. To bi vjerovatno omogućilo šiitskim islamističkim snagama bliskim Iranu da učvrste svoju kontrolu nad Irakom.

Uprkos Trumpovim prijetnjama sankcijama protiv Iraka ukoliko odluči okončati američko vojno prisustvo na svojoj teritoriji i uprkos američkom političkom protivljenju odluci iračkog Parlamenta, izgleda da postoji podrška unutar američkog establišmenta za povlačenje iz Iraka. Takvo povlačenje neće biti samo vojno, već i političko, što je cijena koju je potrebno platiti za Soleimanijevo ubistvo.

Ovo bi uklonilo postojeću tenziju omogućivši Irancima da sačuvaju obraz uzimajući u obzir njihovu nesposobnost da odgovore na ubistvo. Amerikanci bi vjerovatno premjestili svoje snage na alternativne lokacije, kao što su kurdska regija sjevernog Iraka, odakle bi nastavili vršiti pritisak na Irance i njihove saveznike.

U ovom scenariju, Irak bi se suočio s najkritičnijim trenutkom u novijoj historiji, jer bi se našao izvan američkog patronata po prvi put od 2003.

Propali projekt demokratizacije

Irački narod se nije mnogo okoristio od američke uključenosti u Iraku u proteklih 17 godina. Tokom tog vremena, američki projekt demokratizacije je propao, korupcija je porasla, sektaštvo se proširilo, radikalne oružane grupe su se proširile i država je dovedena na ivicu građanskog rata. Sa slabom vladom u Bagdadu, Irak je postao vazal Iranu.

A ipak bi američko povlačenje sada moglo dodatno pogoršati stvar. Prisutna je bojazan da bi šiitske snage odane Iranu zatvorile državu i eliminisale njenu relativnu otvorenost ka svijetu – ili onome što je od njega ostalo – ne samo politički već i kulturno, pretvarajući Irak u iranski klon.

U drugom scenariju, SAD bi mogao odbiti da se povuče iz Iraka iz strateških razloga i nastaviti suočavati se s Iranom i njegovim saveznicima. Trump je sugerisao da bi on mogao odabrati ovaj tok akcije tokom konferencije za novinare 7. januara kada je rekao da bi američko povlačenje bilo “najgora stvar koja bi se mogla dogoditi Iraku” jer bi osnažilo iransko uporište u ovoj državi.

Ako SAD ostane, postojeći režim u Iraku će biti pod pritiskom, ne nužno da prekida veze s Iranom, ali da bar ograniči aktivnosti oružanih frakcija, posebno onih koji ciljaju američko prisustvo i interese. SAD bi u ovom slučaju okrenulo šiitske političke elite jedne protiv drugih, one koji podržavaju uklapanje u iransku regionalnu sferu utjecaja protiv onih koji se protive iranskom utjecaju i žele oblikovati regionalnu ulogu za Irak nezavisan od Irana.

Ovo nije nužno dobro za iračku demokratiju. Ipak je Trumpova administracija u više navrata pokazala da je ne zanimaju kršenja ljudskih prava ili nastojanja da se država demokratizira. Zanima je iranski utjecaj na iračku vladu i utjecaj iranskih posrednika u Iraku. Treba se prisjetiti da je SAD podržao zadržavanje Adela Abdul Mahdija na premijerskoj poziciji uprkos pozivima demonstranata da da ostavku nakon što su u nasilnom obračunavanju sa demonstrantima ubijene stotine ljudi.

Najveći izazov za iračku revoluciju

Kontinuirani protesti u Iraku nemaju za cilj da reformišu postojeći politički sistem već da preformulišu nacionalni identitet i odnos između društva i političkog poretka.

Bez obzira koji scenarij uslijedi nakon Soleimanijevog ubistva, izgleda da će se revolucionarni pokret u Iraku suočiti sa svojim najvećim izazovima i iskušenjima u narednim mjesecima.

Prije ovog ubistva, Iran je protumačio proteste kao regionalni plan da se zbaci trenutni politički sistem u Iraku, kojeg smatra jednim od svojih najbližih saveznika i temeljem regionalne osovine koju predvodi. Na isti ovaj način je Iran protumačio situaciju u Siriji i odlučio pokrenuti bitku da se odbrani režima Bashara al-Assada na račun miliona Sirijaca koji su ubijeni i rasljeni.

Vjerujem da je Iran spreman da brani režim u Iraku, u istoj mjeri u kojoj je branio Al-Assadov režim ili čak i više.

Budući da nisu u stanju osvetiti Soleimanijevo ubistvo, oružane frakcije i iranski posrednici sada će svoju srdžbu usmjeriti na one koje smatraju “američkim saveznicima”, što je uopćen termin pun predrasuda koji uključuje svo protivljenje trenutnom režimu. Ovaj narativ, kojeg koriste diktatorski režimi u regiji koji svaki protestni pokret opisuju kao stranu zavjeru, će postati još agresivniji u Iraku i bit će iskorišten kao opravdanje da se napadnu demonstranti.

U isto vrijeme, vladajuća iračka elita, koja s pravom smatra ovaj revolucionarni pokret najvećim internim izazovom s kojim se suočava, također će postati oštrija. Budući da im nedostaju vizija i volja za stvarnu reformu, vjerovatno će pojačati nastojanja da sasijeku svaku opoziciju. Ova interna dinamika će ih potaknuti da grade zatvoren autoritarni režim koji eliminiše preostale relativne slobode koje ova zemlja uživa od 2003.

Tako će se revolucionarni pokret, u kojem je ključ za spas ove države, suočiti sa još antagonizma nakon Soleimanijevog ubistva.

Suočeni s ovim neprijateljstvom, irački revolucionari moraju nastaviti odbijati pokušaje da se Irak pretvori u bojno polje na kojem regionalne sile poravnaju račune. Moramo naglasiti da ćemo kreirati vlastiti politički sistem svojim rukama bez obzira na volju stranih sila. Naša će revolucija obratiti pažnju na žrtvu stotina Iračana i nastaviti borbu za novi Irak koji je izgraditi i oblikovati njegov narod.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera