Oglasi

INTERVJU: Balkan je isti i 20 godina 'Prije kiše'

Najpoznatiji makedonski režiser Milčo Mančevski govori šta se promijenilo u Makedoniji i regiji od filma 'Prije kiše'.
Ne živi se od historije, poručio je MančevskiDaniel Evrosimoski

Razgovarao: Daniel Evrosimoski

Ovi dani u Makedoniji su posvećeni režiseru Milču Mančevskom. On će četiri dana (7.-10. maja) biti zajedno sa publikom na projekciji njegova četiri filma („Prije kiše“, „Prašina“, „Sjenke“ i „Majke“), stručnoj raspravi o njima i promociji monografije u njegovu čast.

Retrospektivu organiziraju njegove filmske kolege kao priznanje njegovog umjetničkog djela i doprinosu u stimuliranju cijele grane makedonske umjetnosti.

Mančevski već 30 godina živi u New Yorku i „religiozno“ se fokusira umjetnošću koju stvara. Ostavlja drugima da procjene da li je dobio zasluženo mjesto u makedonskoj kulturi, gdje se, kako kaže, nalazi na crnoj listi.   

Prošlo je 20 godina od premijere filmskog remek-djela „Prije kiše“ koji je osvojio Zlatni lav u Veneciji i koji ostaje jedini makedonski film nominiran za Oscara. New York Times ga je svrstao u hiljadu najboljih filmova svih vremena. Film o ljubavi i nasilju – i o neprekidnom krugu ponavljanja zla. Film koji počinje sa crvenim paradajzom, a završava sa krvavim ranama. Film koji je svjetski pročuo i Mančevskog i Makedoniju.   

  • Dvadeset godina nakon „Prije kiše“ da li krug još nije pravilan, kao što glasi moto filma?

- Da, nije okrugli. Sve ostaje isto. A nadamo se promjenama nabolje, kao što priliči. Film ne govori o jednom konkretnom društvenom, istorijskom ili političkom momentu, već govori o ljudima, a ljudi su uvijek i svugdje isti. Imaju iste radosti, tuge, ljubavi i film govori o shvatanju filozofije i tokova vremena. U tom pogledu tih dvadeset godina su jedan treptaj oka, ne znače ništa. Inače u načinu kako živimo stvari su se promijenile, neke nabolje, a neke na gore. Ali, to je uvijek tako.

  • Sa „Prije kiše“ na neki način predvidjeli ste makedonski konflikt u 2001. godini. Koliko su ljudi naučili iz prošlosti, koliko se ponavljaju istorija, konflikti, tragedije u onom beskrajnom krugu koji prikazujete u filmu? Da li se još ljudi više mrze nego što se vole?

- Ja bih htio da vidim neke ozbiljne dokumentarce koji bi se bavili faktima oko toga šta se dešavalo u Makedoniji zadnjih 20 godina. Ja dosad nisam pročitao istorijsko istraživanje koje će nam reći šta se desilo 2001. To dosad nisam vidio. Mislim da bi bilo korisno za sve nas, prvo da to bude istraženo, a poslije i objektivno ispričano. „Prije kiše“ nije takvo djelo, to je igrani film i ne bavi se faktima. Danas možda vidim u vazduhu više napetosti, više agresivnosti među ljudima. Tu ne govorim o etničkim grupama ili klasama, nego među ljudima. Smatram da ima više napetosti u tome kako se odnosimo jedni prema drugima. Da ono malo opuštenosti koja je postojala prije više godina kao da nestaje. Šteta je što se to dešava. Htio bi da vidim malo više misaonost u odnosu jedan prema drugom, malo više saučešća prema bližnjem svom. Mi želimo da kažemo za sebe da smo topao narod, ali mislim da tu malo patimo od iluzije, da laskamo sebi.

  • Aleksandar Kirkov (Rade Šerbedžija) u jednoj sceni izgovara: „Mir je izuzetak, rat je pravilo“. Je li ova replika danas realnost?

- Ljudi strašno puno ratuju. I to je jedina sorta koja ratuje i kad nije u pitanju preživljavanje ili prehranjivanje. Mislim da nije postojao period u istoriji kada negdje u svijetu nije bilo rata. Od Drugog svjetskog rata, kada je bio Hladni rat ili topao mir, po broju je bilo više ratova nego prije. U tom pogledu mir je izuzetak, a ne pravilo. Tamo gdje ima mir, objektivno danas pojedinac je zaštićeniji nego ranije. Ne može proizvoljno da se ubije čovjek. To je smisao te replike.    

  • Kako ocjenjujete kvalitet makedonske i ex-Yu kinematografije?

- Da budem iskren, ja ne poznajem dovoljno dobro te kinematografije. Ima puno makedonskih i ex-Yu filmova koje nisam vidio, tako da ne mogu da procijenim. U svakom slučaju nije lako dolaziti iz male sredine i da se taj film probije i drugo – kriteriji u onome što radiš moraju biti svjetski. Pod time ne podrazumijevam ulizivanje svjetskim „taste-makerima“, festivale, kritičare, distributere, već objektivno tvoj film da bude kreativni pandan nečega što izlazi iz Danske, Irana, Rumunije ili Turske.

  • U vašim filmovima često koristite likove koji posmatraju sa strane. Kako ova regija izgleda u očima stranca? Razumiju li identitetske, psihološke fenomene Balkanca?

- Ljudi su svugdje isti. Male su razlike. Kad neko posmatra sa strane, pitanje je vremena kada će da prevaziđe one male razlike i počne da shvata suštinu ljudi koje posmatra i sa kojima razgovara. Ja imam autsajdere koji posmatraju ljude, koji su meni glavni likovi, i to nisu samo Makedonci i stranci, već i ljudi sa sela i ljudi iz grada. Zato što je film  u principu voajerska umjetnost, a i zato što sam ja svuda autsajder. Stranci nas ne doživljavaju nikako. Makedonija nije dio razmišljanja jednog Njujorčanina, ona nije na mapi mentalnog ili drugačijeg poimanja tamošnjih ljudi. Oni nas doživljavaju onako kako mi doživljavamo neku malu zemlju sa kojom nemamo nikakvog kontakta.

  • Da li ćemo vidjeti vaš film o makedonskoj sadašnjosti?

- Zadnji film „Majke“ je bio film u kojem sam se najviše bavio time kakve su stvari u Makedoniji danas. Meni su uvijek  najvažniji priča, ljudi, umjetnost, osjećaj, poruka. Znači, ne bavim se slikanjem sadašnjice. Ali kad se zadovolje svi  drugi zahtjevi, riješio sam da u filmu „Majke“ ima oslikavanje kako se živi u Makedoniji, a i bilo gdje u svijetu, na početku 21-og vijeka. Novih materijala ima uvijek. To je pitanje međuljudskih odnosa. Ja ne tražim velike istorijske trenutke, mene zanimaju mali ljudski odnosi. E sada, ti odnosi se ponekad dešavaju u trenutku velikih istorijskih promjena – kao u „Prije kiše“ ili filmu „Prašina“. Uzori su mi Kieslowski, Bergman i novi rumunski autori.

  • Zašto niste imali veći uspjeh u Hollywoodu?

- U Europi umjetnost je na vlasti, a u Hollywoodu je novac. Ja sam to zaključio na licu mjesta, riješio sam da to nije mjesto za mene, zato što mi je važnija umjetnost od novca. Neko drugi bi možda mogao da se nagodi da njegovo djelo prođe neoštećeno kroz holivudski sistem, ili mu ne bi smetalo ako ga sistem ošteti. Za mene je to prevelika cijena. Puno važnije mi je djelo nego plasman, da li će to pogledati milioni i koliko para ću zaraditi, ja ili film. U trenutku kad sam shvatio da će novac diktirati djelo, zaključio sam da tamo neću da radim. Ja ne dozvoljavam da mi novac, nečija sujeta ili političke potrebe diktiraju umjetničko djelo, pa sam zato i danas na crnoj listi u mojoj domovini.

  • Uvijek ste stajali van politike, ali politika nije uvijek stajala vama po strani. Kako ste doživljavali periode kad su vas kritikovali da ste prikazivali Makedoniju u najgorem svijetlu, pa do toga da ste radili za vladinu propagandu?

- Sa jedne strane nije prijatno kad vam loši, zlonamjerni i korumpirani ljudi prljaju ime. Sa druge strane kad shvatiš da su loši, zlonamjerni i korumpirani- odbijaš im na glupost i postaje ti apsolutno svejedno. Ja sam vjerovatno jedini čovjek kome su i ljevica i desnica ponudili ministarsku poziciju. Kojeg su i ljevica i desnica  pljuvali u svojim medijima i u Sobranju. I to više govori o njima nego o meni. Ja radim za umjetnička djela i moji sugovornici i moji poslodavci su ljudi koji pripadaju ovoj kulturi, znači građani Republike Makedonije.

Da li će me neki privremeni političar ili neki njegov plaćen glasnogovornik za njegove dnevne potrebe danas pljuvati, a sutra hvaliti, meni je svejedno, a i navikao sam, komično je sve to. Ono što se odnosi na predstavljanje Makedonije u svijetu, za to govore fakti, govore djela. Milioni ljudi prvi put su čuli tu riječ preko mojih filmova. U ovom današnjem savremenom svijetu, čuli su za zemlju koja radi neko vrhunsko djelo. Ako neko ima kompleks inferiornosti da li će vidjeti siromašno selo ili siromašni autobus na ekranu, to je njegov problem koji ne treba da liječi u bioskopu. Ja nisam ni psihijatar ni plastični hirurg, ja sam samo režiser.

  • U filmu „Majke“ ste prikazali kako dokumentarci na ovim prostorima nekad izgledaju nevjerovatnije nego izmišljene ili poluistinite priče. Kako se može živjeti u takvoj svakodnevnici? 

- Ne znam. Teško je. Kako da se živi i kako da se umre, kao što kaže jedan od glavnih likova – replika iz realnog života. Ali to je bio i cilj i namjera - kako istina, u jednoj Makedoniji, ali i u cijelom svijetu, može da bude i često je nevjerovatnija i šokantnija nego ona koju mi možemo smisliti u prozi, drami ili igranom filmu. Ono što je meni bilo važno u tom dokumentarnom djelu je da se dobije osjećaj kako je da se živi u jednom Kičevu, u jednom malom gradu i koliko se strašne i nevjerovatne stvari dešavaju iza zatvorenih vrata. I kako - što više znaš, to manje znaš o faktima, ali znaš više o osjećanju kako je da se tamo živi.

To je bio cilj ovog strašno otvorenog filma koji postavlja pitanja, tjera na dijalog i razmišljanje, ali u nijednom trenutku ne nameće odgovore. Htio bih da vidim dokumentarce i istraživanja zasnovana na faktima, a ne na mišljenju i osjećajnjima. Antropološka istraživanja koja se ne bi bavila samo bakama iz napuštenih sela, nego 14-godišnjacima u jednom velikom gradu. Ima puno više događaja u ovoj našoj zajednici nego što je registrirano i naučno obrađeno.

  • U filmu „Sjenke“ likovi su bili opsjednuti duhovima prošlosti. Da li je Makedonija pronašla svoje „kosti“, svoje korijene, ili se izgubila na tom putu?

- Churchill je, ako se ne varam, rekao da Balkan proizvodi više istorije nego što može da probavi. Od istorije se ne živi. Važno je da znaš odakle si, da si ponosan na to gdje ti je mjesto, ali puno važnije je da si ponosan na to šta radiš u trenutku i šta gradiš za buduće generacije. Mi gradimo i prošlost i lažnu prošlost, što je reakcionarno – a mislili smo da je to završilo komunizmom. I to se dešava. Ali mislim da zdravom, odraslom, integriranom čovjeku iz 21. vijeka, prošlost ne može da bude ni približno toliko važna kao sadašnjost i budućnost.

  • Vrijeme je sparno. Biće kiše?

- Ne znam, nisam prorok da znam da li će se desiti nešto krupno. Ja bih htio da vidim jednu prosperitetniju, jasniju Makedoniju. Po pitanju međuljudskih odnosa, odnosa prema sebi – kako se vidimo u ogledalu, na odnose prema prošlosti, prema susjedima, i široj europskoj zajednici. To me puno više zanima nego ove rasprave kao bake na česmi kojima svjedočimo duge godine i koje samo eskaliraju. Da li će to biti rezultat neke kiše, ne znam. Ali, htio bih tako da se razvijaju stvari.      

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.