‘Interpolovična’ pobjeda u sjeni carina i evropskih diktata

Prigodno je bilo što su Aleksandar Vučić i Ivica Dačić nastupili u ulogama 'dobrog' i 'lošeg' policajca (EPA)

Top-informacija da Kosovo nije na Generalnoj skupštini Interpola u Dubaiju primljeno u ovu policijsku organizaciju prigodno je odstrujala u srpsku javnost. Još dok se vest u nejasnoj i skarabudženoj formi pomaljala, u “vrućim medijima” iskrsla je direktno prenošena konferencija za novinare sa predsednikom Aleksandrom Vučićem i ministrom spoljnim Ivicom Dačićem da to saopšte. I, naravno, komentarišu. Prigodno je bilo što su sasvim u duhu “policajstva” samog događaja – svakako međusobno dogovoreno, smatra ozbiljni analitičarski svet u Beogradu – nastupili u ulogama dobrog (A. V.) i lošeg (I. D.) policajca. To te forma komentara prikladna baš takvim ulogama ispali su vrednije od same “blagovesti”.

Takođe, za čitavu ovu stvar nije od manje važnosti bila ni činjenica da je pobedonosnoj konferenciji uopšte “pripušten” Dačić kad se zna da predsednik po pravilu takva činodejstvija svakodnevno i svakosatno sam obavlja. Izuzetak je napravljen i u “roku trajanja” ove “presice” – sam Vučić je zamolio da mu se ne postavljaju pitanja, lišavajući se omiljene zabave komentarisanja svega i svačega u produžetku. Takođe je priznao da bi mu ovoga puta obilnija poslastica grđenja protivnika zagorčala neizmernu radost zbog velike pobede. Naravno, čestitao je i preporučio i građanima Srbije te Srbima u dijaspori da budu radosni. Pošto su vlasti sve učinile da oni ne budu više zbog Kosova u Interpolu – “interpolovični”.

“Srbija je osnažila svoju poziciju, ali ne smemo da budemo euforični. Ovo je uspeh jedne prkosne i ponosne zemlje, koja svoju budućnost mora da zasniva na racionalnom pristupu, koja mora da teži kompromisu, ekonomskom napretku i koja nikoga ne sme da ponižava niti nipodaštava – ni Prištinu, ni druge”, dovoljna će biti ilustracija osnovnog tona Vučić-Dačić konferencije. Dovoljna čak i za razumevanje njegove stišavajuće reakcije na neukusne i nediplomatske ocene spoljnog ministra, koji je dozvolio sebi da se poigrava prezimenom austrijskog kancelara, što je “sa [predesdnikom Kosova Hašimom] Tačijem unapred slavio pobedu”. Uz naglašavanje i da govori protivno Vučiću, rekavši da je ovo debakl Kosova, a da su “oni” već u Interpolu, jer su “svi” na njegovim poternicama.

Ispoštovano je međunarodno pravo

A da u smenjivanju “policajaca” za govornicom ima dogovora možda potvrđuje što je i pomiriteljski Vučić dozvolio sebi da apostrofira Paragvaj kao “Vuka Brankovića”, a “lično je slušao” kako Dačić pola sata ubeđuje Paragvajce da ne obrukaju Srbiju na “interpolovičnom” Kosovu. Glasanje Rusije za dnevni red nije svrstano u paragvajski koš. Vučić je Dačića “pokrio” rečima da Kosovo nije doživelo debakl, da moli Prištinu i svetske faktore da to tako ne dožive, da ih takođe moli da ukinu taksu… Interpolski problem jasan je od ranije. Glasanja je potvrdilo samo jedno, nipošto nevažno – pozitivan efekat je u tome što je ispoštovano međunarodno pravo, koje kaže da u Interpol ne mogu zemlje koje nisu članice Organizacije Ujedinjneih nacija. Sve ostalo je ovakva ili onakva manipulacija sa svih strana i iz najrazličitijih interesa.

“Policijska Srbija” se mesecima pozivala na visoke profesionalne kriterijume što krase Interpol, ali istovremeno podozrevajući da će se prijemom Kosova od tih profi-standarda odustati, da će se tamo Interpol – kosovizirati. Takvo licemerje važi i za famoznu politizaciju prijema – dok je lobiranje kosovskoj strani uzimano za zlo, višemesečna političko-diplomatska ofanziva da što veći broj zemalja glasa protiv ocenjuje se kao kvalitetna i patriotska akcija. Uprkos tome što je iscrpljivala ljudske i materijalne resurse, svakako potrebnije na drugim stranama. Povrh toga, takve akcije i jedne i druge strane nipošto ne doprinose atmosferi normalizacije odnosa i kompromisima na koje se obe zaklinju.

Zloupotreba poternica takođe je navođena kao argument protiv. To, uz tendencijsko smanjivanje uloge UNMIK-a koji sada posreduje u interpolskim poslovima između dveju policija, zaista može biti problem i sredstvo ucena pojedinih nedokazano optuženih ljudi, ali opet – na obe strane. Pritom, se međutim, prenebregava postojanje mehanizama (oficiri za vezu) da se “ucenjivački spiskovi” prečiste. Takva mogućnost ustupa mesto navodno važnijim poslovima, a zapravo nadgornjavanju unutar već kontroverznog briselskog dijaloga.

‘Smirivanje Dačića’ i apel za ‘sveti’ kompromis

Sve u svemu, varljivost “pobede” na političkom planu svakako produžava probleme na policijskom, u najmanju ruku što ne obavezuje Kosovo u dovoljnoj meri da se pridržava pravila i postulata na kojima se zasniva i radi Interpol. Svakako, na vidiku je produžetak mrcvarenja i “obaranja ruku” pošto Kosovo svakako neće odustati od ovih nastojanja, kao i kroz godine, u nekoliko takvih pokušaja.

U “sličnovetnom” kontekstu može se posmatrati sad skoro zaboravljena furtutma u vezi s prijemom Kosova u UNESCO. Ni u tome želja da Srbija proizvede “debakl Kosova” (za koji će se posle reći da ne treba da se shvata kao poraz) nikada nije uvažavala mogućnost da članstvo “južne pokrajine” može da bude od koristi za očuvanje vredne (srpske) baštine. Ne samo što članstvo više obavezuje na poštovanje pravila organizacije kojoj se pripada, već i zato što bi ono omogućavalo zajedničko delovanje iznutra. Kolikogod nadobudno delovalo, bilo koje zajedničko telo Kosova i Srbije unutar UNESCO-a u vezi sa spomeničkim nasleđem imalo bi blagotvorniju funkciju nego patriotske parole o primitivcima koji i nemaju nikakvu baštinu “stariju o benzinskih pumpi i robnih kuća koje im je izgradila SFRJ”. Da su takve prakse moguće, pokazuju primeri brojnih nevladinih organizacija u oblasti kulture sa obe strane granice zvane administrativni prelazi, koje uspešno sarađuju uvek kad im od vlasti “teledirigovano-dozirani” mladi srpski (kadgod i kosovski) desničari to dopuste.

“Smirivanje Dačića”, kao i apel za “sveti” kompromis jednako kao i naglašavanje neprijatnosti koje svet čini Srbiji, pa i u ovom procesu, bez sumnje služi da alibira neke buduće poteze Srbije. Uz važnu “metodološku” napomenu, da se mnogi od njih – i kad su spin- i kad nisu ničim značajnim motivisani, a najavljivani sa mnogo isprazne galame – uzimaju previše ozbiljno, pa tako i analiziraju, ova situacija, izgleda nije sasvim takva. Vučić  je, recimo, u jednom trenutku nedovoljno eksplicitno, ili bar ne “vučićevski” zapomažuće ili alarmantno, “otkrio” detalje igre kojom veliki prete i ucenjuju – ako pristanete na prijem Kosova u Interpol, sredićemo da se ukine taksa/carina na robe iz Srbije za Kosovo.

Naprijed u nove kompromise

A koliko su pojedine (jao, dal’se slično desilo i sirotom Paragvaju?) zastrašene, objasnio je rečima da mu je “jedna zemlja, neću reći koja, ali svakako moćnija od nas”, priznala da se plaši šta će se s njom desiti ako ambasador druge sile (nećemo reći koje, jer nam A. V. nije rekao) sazna da je ona prva glasala protiv Kosova. Elem, uloga dobrog policajca ovoga puta nema samo scenske i režijske efekte, pa priča o jačim pritiscima sveta ima čvršću podlogu od šifre – glasanje za Kosovo ukida carinu.

Jer, ta famozna carina pojavila se u još jednom pretećem trouglu takse-dijalog-poglavlja: od Srbije se traži da nastavi zbog carina prekinuti dijalog (na svim nivoima) u Briselu čak i ako one ostanu na snazi, a u protivnom, u decembru neće biti otvorena ni ona tri od sedam spremljenih poglavlja za pridruživanje Evropskoj uniji. To je “pitijski” priznala i ministarka za integracije Jadranka Joksimović, rekavši da smatra da je “politika štapa i šargarepe prevaziđena” i da će tražiti da to i EU uvaži. Nije se pritom upuštala u zamerke Evrope na situaciju u medijima i pravosuđu, koje su sve oštrije, kao i na zvanične stavove o genocidu u Srebrenici…

Dotle se sa nižih nivoa (Dušan Kozirev, zamenik direktora Marka Đurića u Vladinoj “južnoj” kancelariji) izgovara rezolutno da će se od priključenja EU odustati ako je uslov priznanje Kosova. A cenjeni državni medij pouzdano saznaje iz vrha vlasti da se usled ovog uslova razmatra “zamrzavanje” pregovora, ali i pridruživanja. Stišavanje euforije zbog “debakla” zato liči na Vučićev nagoveštaj da je, ako mora, spreman da pliva i “protiv međunarodne matice”. Ali, liči i na amortizovanje pomenutih pritisaka, i na zamagljivanje izjava o zamrzavanju, kao i na kupovinu vremena i kalibrisanje za neke nove vanredne izbore. Pa onda napred u nove kompromise, uz zamajavanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera