Internet može pomoći i – ubiti

Igrice, internet klađenje i kockanje, virtualni seks, kupovina preko interneta, pretraživanje informacija, društvene mreže, stalna dostupnost na smartphoneu i neprekidna mogućnost komunikacije, aplikacije za sve što je bitno i za ono što baš i nije… dio toga danas je dio ljudske svakodnevice i normalnog funkcioniranja u životu te je, čini se, nezamislivo i neodvojivo od njega.

I sve je to u redu, kažu stručnjaci, dok ne dođe do toga da pojedinac neke od tih aktivnosti više ne može kontrolirati. Tada se rađa nova, suvremena bolest – ovisnost o internetu, odnosno nekim njegovim sadržajima.

‘Buđenje po noći i kockanje na internetu’

U Zagrebu je nedavno, kao jedna od prvih u ovom dijelu Europe, u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan, otvorena dnevna bolnica za osobe ovisne o internetu.

‘Ulogirati’ se u život

Ako se na internetu provodi više vremena nego se planiralo ili najveći dio svakodnevica odlazi na to, ako osoba nije u stanju prestati s konzumiranjem sadržaja na internetu ili to ostavlja posljedice na školskom, fakultetskom ili poslovnom planu te socijalno funkcioniranje počinje opadati ili dolazi do izolacije, to je, kaže Bodor, znak za alarm. Poseban problem je što je, kako kaže, hrvatsko društvo prilično licemjerno što se ovisnosti tiče i sklono stigmatizaciji – iako je vrlo liberalno što se tiče kockanja i kultura pijenja je duboko ukorijenjena, sklono je kockare smatrati lopovima i lažljivcima te osuđivati alkoholičare. A internet, kao i druge ovisnosti, omogućava osobi da utječe na svoje raspoloženje, kreira osobu tako da ‘ispravlja’ mane koje prepoznaje u svakodnevnom životu i sl.

“Život nije samo internet, kao što nije samo ni kocka. Svemu trebamo pristupati s mjerom, koliko god je moguće. Da ne liječimo svoje probleme, frustracije ili neke nedostatke, koje smo primijetili na takav način. Život, svakodnevicu čini puno stvari – kave s prijateljima, izlasci van, druženja, razgovori s osobama do kojih nam je stalo. Život je puno više od online života – odlogirat se i ulogirati u život na neki način”.

Uz nju, tu su otprije dnevna bolnica za osobe ovisne o kockanju, za alkoholičare i osobe s nekim drugim ovisnostima.

Trenutačno traje oformljavanje prve skupine od 15 osoba koje imaju problema s internetskom ovisnošću, kojima će tamo biti pružena pomoć.

Tomislav je jedan od – velikim dijelom – mladih osoba, koje od devet ujutro do pola sata iza podneva prolaze psihoterapiju i socioterapiju u dnevnoj bolnici za ovisnike o kockanju.

Počelo je, kaže, kao zafrkancija s društvom prije 15-ak godina po kazinima, automat klubovima i sl. No, ubrzo su krenule krađe, otimanja, razni poslovi kako bi se došlo do novca za kockanje.

Prije dvije godine je ‘otkrio’ internet klađenje i kockanje.

“Igranje aparata i ruleta online. Dok ima novaca, čovjek je konstantno u tome, ako treba i 50 sati si na netu i kockanje. Znači, spavam dva sata i ako znam da imam novaca na računu, odmah se budim i igram”, kaže Tomislav.

Dotaknuti dno…

Pomoć je, kao i mnogi, potražio kada ga je obitelj natjerala. Liječio se još 2007. i 2008. godine, no terapija je održavana jednom tjedno.

Strukturirani program, sadržajno i tematski ciljano prilagođen ovisnicima, s ritmom od ponedjeljka do petka koji pak ova bolnica pruža, kaže, ipak je za osobe poput njega puno bolja. Prvi korak je najteži – priznati sebi da si ovisnik.

“Tek kad čovjek dotakne dno, kad je dužan svima okolo, kad je sve druge zavaljao, kad je u problemima sa zakonom, onda dolazi na liječenje”, kaže Tomislav.

“Unutar dnevnih bolnica za ovisnosti liječimo dvije skupine ovisnosti – jedno je alkoholizam, koji bi bio prototip ovisnosti o psihoaktivnim tvarima, tzv. kemijskih ovisnosti, a drugu skupinu bi činile ponašajne ovisnosti, gdje smo započeli 2015. s otvaranjem prve i jedine za sada dnevne bolnice za ovisnost o kockanju”, kaže psihijatar Davor Bodor, voditelj dnevnih bolnica za ovisnosti u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan.

Uz Bodora, s ovisnicima radi tim koji čine i socijalni pedagog, grupni terapeut, radni terapeut te medicinske sestre. Nakon oformljavanja grupe ovisnika o internetu, kaže Bodor, provest će se inicijalna dijagnostička obrada i nakon toga kreće se s radom.

Škola, spavanje, internet

Na terapiji, kaže Bodor, očekuju uglavnom mlađe punoljetnike, odnosno adolescente, a primat će isključivo punoljetne osobe. Istraživanja, poput onog provedenog u EU, pokazuju da je od 12.000 tih mladih osoba 4,4 posto razvilo problematični obrazac korištenja internetskih sadržaja. Istraživanje u Međimurskoj županiji, pak, pokazalo je da trećina učenika tjedno na internetu provede 40 sati – doslovno škola, spavanje, internet. Kod te skupine posebno je važno utvrditi je li problematično korištenje interneta jedini problem ili postoji još nešto.

“Nekakva razvojna psihoza, adolescentska kriza, depresivini, anksiozni poremećaj itd. Ako ste skloni povlačenju, imate problema u komunikaciji s ljudima, sigurno da ćete češće koristiti društvene mreže. Ako imate problema na planu seksualnosti ili slično, cyber seks i pornografija. Ako je problem s ispoljavanjem i reguliranjem impulzivnog ponašanja, agresivnost, igrat ćete igrice gdje ima jako puno i agresivnog potencijala itd. Djevojke češće koriste društvene mreže, dečki češće igrice i cyber seks”.

No, to neće biti lako – taj problem specifičan je, različit je od onih od ranije postojećih.

Ne može se reći ‘ne na internet’

“Kod ovisnika o alkoholu osnovni postulat je da ih se udalji od sredstva za koje pretpostavljamo da je izvor njihove bolesti, a to je alkohol. Znači, govorimo o doživotnoj apstinenciji. Kod ovisnika o kockanju priklonili smo se tom istom. Ali, ne možete reći ljudima da više nikad ne idu na internet, da više nikad ne koriste smartphone, da više nikad ne otvore svoj mail. Reći im nemojte više nikad koristiti internet niti sadržaj koji nudi internet, a koji je postao neizostavni dio svakodnevice danas je iluzija jer ne mogu funkcionirati u današnjem svijetu ako to ne koriste”.

Stoga će morati, kaže, modificirati pristup – biti fleksibilniji te naučiti pacijente kako da se tim sadržajem koriste, a da to ne preraste u problematičan način uporabe.

“Morat ćemo ih učiti nekakvim ‘alternativnim’ metodama suočavanja sa stresnim situacijama, s boljim i kvalitetnijim strukturiranjem svakodnevice. Zato i imamo tim u radu s tim ljudima za razvoj socijalnih vještina. I psihijatra, gdje ćemo probati i neke supostojeće psihičke poremećaje liječiti, ako postoje, pa je korištenje interneta bilo neka vrsta automedikacije ili samoliječenja. I psihologa, koji će ih naučiti metode suočavanja sa stresnim situacijama, prepoznavanje rizičnih obrazaca itd”.

U slučaju da se utvrdi ‘pozadinski’ problem, tome će se terapija posebno prilagoditi – na supostojeće poremećaje, kaže Bodor, mogu djelovati psihoterapijski, individualno, grupno i farmakoterapijski, odnosno lijekovima.

Umiranje pred računalom

Kada se ‘stiša’ priča vezana uz internet, mogu rješavati problem u pozadini. Pritom okosnica terapije nisu lijekovi – ne postoji, primjerice, lijek koji liječi ovisnost o kockanju.

Tako je okosnica liječenja grupna psihoterapija gdje ovisnici jedni drugima pomažu.

“Kad postoji supostojeći psihički poremećaj ili postoje psihički poremećaji koji su posljedica ovisnosti o internetu, a to je da ste vi, recimo, depresivni zato jer ste propali na poslu, odnosno na fakultetu, školi, obitelji itd., lijek se može dati ograničeno vrijeme sa ciljem stabiliziranja i nakon toga, ako nema potrebe za daljnjim korištenjem, neće se davati”.

Potreba za otvaranjem dnevne bolnice, ističe ravnatelj Igor Filipčić, itekako postoji – problem je, ne samo u Hrvatskoj, već i u Europi i uopće u svijetu, ozbiljniji nego se misli.

Vještine za svakodnevicu

Socijalna pedagoginja Ana Rakić na radionicama s ovisnicima o kocki i alkoholu radi na učenju socijalnih i životnih vještina koje kod njih ili nisu dobro razvijene ili su pod utjecajem ovisnosti degradirale pa treba pomoći da ih ponovno osvježe, prisjete se nekih stvari, nauče nove, a sve u svrhu što bržeg oporavka i smanjivanja mogućnosti recidiva – kada uđu u neki problem, da ga znaju riješiti, umjesto da posegnu za kladionicom ili alkoholom. Oni koji dolaze, kaže, doista žele pomoć i dobro reagiraju, pri čemu je najvažnije da vide svrhu radionica i korist od socijalnih vještina na kojima se radi u svakodnevnom životu.

“Postoje razne aktivnosti – za komunikaciju imamo vježbanje, igranje uloga, tako da oni pokušavaju zapravo tu novu vještinu moraju izvježbati – poanta vještine je da se ona uči i da se vježba i tu im dajemo priliku da u donekle umjetnim uvjetima vježbaju tu vještinu jedni s drugima, kako bi onda kada se upuste u međuljudske odnose vani mogli to primijeniti”.

“Najprije su krenuli Japanci i Koreanci jer imaju golem problem – kod njih ljudi doslovno umiru u kući, ne izlaze iz nje, ne jedu, ne obavljaju potrebe. To je otišlo jako daleko, gdje se nakon nekog vremena razvije psihoza da ti ljudi ne izlaze iz kuće i zatječu ih da praktički umru uz računalo, dehidrirani i psihički potpuno ‘probijeni'”, kaže Filipčić.

U svojoj dnevnoj bolnici oni će, kaže, za početak koristiti općeprihvaćene metode s kojima su u Europi krenuli u Njemačkoj i skandinavskim zemljama.

Umjesto lijekova – terapija u zajednici

S vremenom se nadaju svoja iskustva prenijeti u stvaranje vlastitih programa, prilagođenih potrebama društva.

Iako su i sami uočili potrebu osnivanja dnevne bolnice, na čemu su posebno angažirani Davor Bodor i Irena Rojnić Palavra, na odluku ih je nagnalo i veliko zanimanje građana i roditelja za takvu dnevnu bolnicu po uzoru na onu za ovisnike o kocki.

Specifičnost je da se dnevne bolnice ne nalaze u krugu bolnice, nego u posebno uređenom dvorištu i objektima preko puta, u opuštenijoj atmosferi.

To je bila, kaže Filipčić, posebna ideja, moderniji pristup, prvenstveno zbog učinkovitosti terapije – lijekovi su, ističe, bitni i pomažu, ali za rješavanje simptome, primjerice, psihoza ili depresije.

“Ali sve ostalo, cijeli onaj tip psihoterapije, socioterapije i rehabilitacije se izvodi u društvu, u zajednici i uz nove psihoterapijske metode. A to je jako teško raditi kad si u nekoj bolnici, kad si praktički stigmatiziran time da to radiš u bolnici koja je za psihičke bolesnike pa te onda svi ‘krivo’ gledaju i slično. Pa je naša ideja bila urediti prostor preko puta, kao terapijski vrt. To je bolnički program, ali nije direktno vezan uz bolnicu, oni ne ulaze u bolnicu, nema stigmatizacije, druže se, imaju svoj društveni životni ritam, čak i sportske sadržaje, a najvažnije je da ne ulaze u bolnicu i nemaju osjećaj ‘e sad smo psihički bolesni'”, zaključuje Filipčić.

Izvor: Al Jazeera