Oglasi

Internet 'gurui': Opasne prečice i pritisak da budemo sretni

'Life coaching' putem video kanala i društvenih mreža je sve utjecajniji i popularniji, stručnjaci upozoravaju da needucirane osobe mogu nanijeti ozbiljnu štetu.
InternetU porukama na internetu se prikazuje samo dio ljudske prirode i ostavlja dojam kao da su odgovori na životna pitanja jednostavniEPA - Ilustracija

S razvojem tehnologije i životom ubrzanim do tih razmjera da često u "buci" i metežu te pod teretom obveza i problema često ni ne primijetimo nešto za naše živote značajno, a kamoli da to stignemo "procesuirati", nastao je trend da mnogi na društvenim mrežama i video kanalima prate samozvane motivacijske govornike, "influencere", "youtubere" i drugačije zvane pojedince te gledaju, slušaju i čitaju njihova životna iskustva i savjete kako se nositi s raznim situacijama i problemima.

U Hrvatskoj, kao i u svijetu, broj takvih pojedinaca - koji su ponekad javne osobe, a ponekad upravo zbog toga, pa i s tim ciljem, to postaju - raste pa je sve šira i njihova publika, među kojom također ima javnih ličnosti koje svojim javnim istupima o tim "life coaching" iskustvima dodatno šire krug potencijalne publike.

Pitanje nadriliječništva

Ponekad se radi o uobičajenim životnim situacijama, o kojima svatko ima neko korisno iskustvo ili savjet, no ponekad se zalazi u ozbiljnije i kompleksne probleme, kada savjeti needuciranih i nestručnih pojedinaca, kažu stručnjaci, mogu nanijeti i štetu.

'Prodavanje' savjeta

Jedna je stvar, ističe Tadić Vujčić, izražavati se o onome što se promišlja, a druga kada se 'prodaje' savjete, a nema kompetencije - oni koji su educirani, uče o znanstvenim i stručnim spoznajama nastalim kroz znanstvena istraživanja koja prikazuju višestruko provjeravane rezultate istraživanja na strukturiran i transparentan način, uvažavajući ograničenja spoznaja.

'Dok ta kojekakva popularna izdanja, emisije, konzultanti, self-help gurui i slično, što namjerno, što iz neznanja, što nenamjerno, često te spoznaje na neki način iskrivljuju ili zanemaruju kompleksnost ljudskog emocionalnog života, previše pojednostavljuju, previše generaliziraju kojekakve ideje.'

Publika, pak, poseže za time jer bi svima bilo jednostavnije da samo pomisle pozitivno pa da nestane tjeskobe, sve u životu bude jasno, prosperiraju i ne osjećaju nelagodu. To je, kaže, prečac, u odnosu na teži put, no prečaci su u psihoemocionalnom smislu u životu rijetko dugotrajno korisni i učinkoviti.

Psihologinja Maja Tadić Vujčić sa zagrebačkog Instituta "Ivo Pilar" vidi to relativno kao problem u smislu da se svatko ima pravo izražavati te da svi žele biti sretni i traže razne načine da bi bili zadovoljniji.

"Svatko ima svoje različite preferencije u tome i u načinima traženja i sve je to OK, daje šarolikost, dubinu i nekakvu interesantnost, dinamičnost. No, stvari postaju problematične kada se te potpuno needucirane osobe za to krenu baviti stvarima koje nisu njihova domena, primjerice pitanjima mentalnog zdravlja, različitih emocionalnih i drugih poteškoća i kada daju savjete kako se ljudi koji se bore s takvim stvarima trebaju ponašati, kakve terapije uzimati i tako dalje", kaže Tadić.

Na toj razini, navodi, radi se o ozbiljnom problemu ilustrirajući to time da ona kao psihologinja, primjerice, ne daje savjete o tome kako liječiti alergije. O tome, ističe, može imati mišljenje i znati podosta, no to nije njezino područje i neetično je, navodi, širiti te misli. Osim toga, kaže, u medicini je zakonski regulirano pitanje nadriliječništva, čega u psihologiji i psihoterapiji nema.

"Ono što je malo suptilnije, a također je potencijalno opasno, jer takvi nekakvi gurui, blogeri, 'influenceri' ili ne znam kako bih to nazvala, kada se skupe na hrpu - a ima ih - proizvode pojačan okolinski pritisak da budemo sretni, produktivni, vitalni, zdravi. Samo ako 'uguglamo' ili na Amazonu pogledamo koliko ima knjiga na temu kako biti sretan ili uspješan, toga ima unedogled. Problem kod toga je što se tzv. negativne emocije, doživljaji i iskustva tretiraju kao nekakve anomalije, nepoželjna iskustva, koja treba čim prije preskočiti, izliječiti, prevladati. Stvara se atmosfera da je drugima to kao super lako za postići, što naravno nije istina."

Ili 'pozitiva', ili nešto s vama nije u redu

Zapravo se, kaže, prikazuje samo jedan dio ljudske prirode i pružaju se recepti za sreću, bolji život, veću produktivnost i ostavlja dojam kao da su odgovori na stvarno složena i izazovna životna pitanja jednostavni.

"Da moramo biti sretni većinu vremena, da trebamo samo misliti pozitivno, vibrirati ili ne znam što već i sve će kao biti OK. U protivnom s vama nešto nije u redu. To je djelovanje je zaobilazno i opasno i u suštini kontraproduktivno jer nas udaljava ne samo od naše vlastite cjelovitosti, nego i od stvarno svjesnog bivanja u cjelokupnom spektru života - jer svačiji život je šarolik i uključuje i sreću i nesreću i veselje i izazove i stres i tugu i treba gledati kako to cjelovito živjeti svjesno, a ne samo što prije pobjeći od neke nelagode."

Pitanje 'self-help' literature

Komentirajući postoji li i kakva je razlika između 'self-help' literature i ovakvih sadržaja na internetu, Tadić Vujčić kaže da postoji jer u literaturi samopomoći ima mnogo vrijednih stvari.

'Ako nešto nekome pomaže da ga inspirira, da se osjeća bolje, da funkcionira bolje, tko sam ja da sudim. A pogotovo kada su 'self-help' pisali psihoterapeuti, psiholozi, stručnjaci mentalnog zdravlja bilo koje vrste i koji znaju o čemu pišu i koji su za to educirani, razumiju kompleksnost, dubinu, ograničenja različitih pristupa i koji to uvažavaju u toj literaturi.'

S druge strane, Krizmanić smatra da velike razlike nema.

Smatra da knjige samopomoći imaju veliku manu, a to je da za sve vrste probleme svima daju isti savjet, a to ne može biti dobro.

'Ne možete istim savjetom djelovati na različite ličnosti. Kad stručnjak razgovara, onda on može procijeniti koji će savjet o ponašanju biti prikladan osobi s kojom razgovara i njezinim problemima – neki savjeti hoće jer ona to može, neki savjeti neće biti dobri jer ona to ne može ili ne želi. Dakle, nije to samo tako - idemo reći savjet pa to vrijedi za sve. A to radi i literatura samopomoći. Tako da je bolje ići stručnjaku pa dobit koristan savjet i uz njegovu pomoć onda riješiti problem.'

S druge strane, iako se može neke osobne probleme rješavati i s prijateljima, članovima obitelji i drugim osobama od povjerenja, nekad ni to nije dovoljno pa je bolje obratiti se stručnjaku mentalnog zdravlja - prepreka su predrasude o posjetu takvom stručnjaku.

"Ići nekom psihologu ili socijalnom pedagogu, nije znak slabosti, već snage jer znači da mogu vidjeti da mi treba pomoć i da je mogu tražiti. To je velik resurs i snaga i nipošto ne znači da ne valjam, da ne znam funkcionirati u životu - svakome od nas barem u nekom periodu života jako dobro dođe takva pomoć", zaključuje Tadić Vujčić.

Psihologinja Mirjana Krizmanić stavlja problem u širi društveni kontekst - u Hrvatskoj se, navodi, radi o općem trendu - ne cijeni se stručnost.

"Ljudi koji nemaju nikakvog obrazovanja postaju direktori, voditelji instituta, pa što onda ne bi davali savjete na televiziji ili ovako. Kod nas se više ne cijeni pravo obrazovanje jer ga neki ne moraju imati da obnašaju visoke funkcije. Pa što onda ne bi mogli dijeliti savjete ovakvog tipa - kako se prilagoditi životu, što učiniti kad ste nesretni - kad to mogu i drugi na puno odgovornijim mjestima", kaže Krizmanić.

Krizmanić: Dobronamjerni, ali needucirani

Ljudi se, smatra, ne bi smjeli baviti davanjem savjeta ako za to nisu obrazovani, iako vjeruje da je većina njih dobronamjerna i trudi se dati koristan savjet - nada se samo da ovakvim načinima ne mogu nekome doista naškoditi.

"Primijećujem da ih ljudi radije slušaju nego pravog stručnjaka jer pravi stručnjak onda postavlja i neke zahtjeve pred ljude - kako će si sami pomoći, kako će se sami potruditi da nešto za sebe učine. A ovi koji prodaju maglu, prodaju maglu, to ljudima više godi, da im netko kaže 'pa bit će sve dobro, pa vi samo vjerujte da će sve biti dobro'. To je lakše, ništa sam ne mora učiniti. A da ide stručnjaku koji je za to obrazovan, taj bi tražio neki trud i napor."

Stručnjak, ističe, ne bi govorio općenito ono što je ugodno čuti, već inzistirao da se osoba sama mora potruditi i učiniti nešto da se situacija poboljša, ali bi dao i smjernice.

No, mnogi radije idu "linijom manjeg otpora" i ne žele se dubinski suočiti s problemom kako bi ga riješili, a u slučaju ozbiljnijih problema, kaže, ovakvi načina savjetovanja mogu nanijeti i štetu jer ozbiljan problem, ističe, traži ozbiljna rješenja, koja ljudi izbjegavaju jer se još uvijek ovdje smatra da je netko tko traži psihološku pomoć "lud" - što je, ističe, posve krivo.

"Ima životnih pitanja gdje bi trebalo dati jedan savjet koji se temelji na nekakvom znanju, a ne samo na zdravoj pameti. Ali ljudi ne vole ići stručnjacima jer se to, kao, baš ne 'nosi'", zaključuje Krizmanić.

Opasnost identifikacije

Danas se, smatra Vuk Pisk, od roditelja i škole premalo potiče samostalnost i kreativnost djece i tinejdžera, koji istovremeno traže svoja prava te se njeguju ličnosti koje trebaju osobe 'sa strane' koje bi ih možda motivirale i vodile. I tu, kaže, sad spretno uskaču 'youtuberi'.

"Kojima se oni više priklanjaju nego profesionalcima - jer na žalost još uvijek vrijedi ono zaziranje i od psihijatrije i od psihologije - pa će onda možda prije neke svoje probleme podijeliti s nekim za koga misle da im je sličan, da ih možda bolje razumije, a opet da nije neki profesionalac koji kod njih izaziva averziju“, kaže Vuk Pisk.

Pritom je opasnost što te osobe navode opće, generalne načine rješavanja problema, nešto što ne može na svakoga biti primjenjivo, a može se osobu potaknuti i na krivi odabir ukoliko se ona identificira s 'youtuberom'. U ekstremnim slučajevima dogoditi čak i stvaranje sljedbenika.

"Većinom su to tinejdžeri koji na neki način 'upijaju' njihove načine rješavanja, funkcioniranja. Oni se identificiraju i kroz jednu takvu identifikaciju ponašaju se kao i oni, nastoje se ponašati, a nisu u stvari takvi, niti je svaka osoba jednaka, znači niti svaka osoba može na isti način rješavati svoj problem. Bilo je i primjera da neki i reklamiraju svoje proizvode, znači potiču i na jednu konzumaciju i potrošnju".

Psihijatrica Sandra Vuk Pisk iz Psihijatrijske bolnice Sv. Ivan kaže da se objavljivače takvih sadržaja može dvojako gledati - jedni imaju potrebu postati "youtuberi", jer postoji mogućnost zarade, dok se drugi na taj način promoviraju i nalaze "svoje mjesto". Ono što je posebno opasno i zabrinjavajuće je, navodi, što je populacija kojoj se pritom obraćaju uglavnom mlađa, a i roditelji i djeca s napretkom tehnologije okreću se internetu.

Danas se, smatra, od roditelja i škole premalo potiče samostalnost i kreativnost djece i tinejdžera, koji istovremeno traže svoja prava te se njeguju ličnosti koje trebaju osobe 'sa strane' koje bi ih možda motivirale i vodile.

Gotovi recepti bez vlastitog angažmana

"I tu sad spretno uskaču 'youtuberi', kojima se oni više priklanjaju nego profesionalcima - jer na žalost još uvijek vrijedi ono zaziranje i od psihijatrije i od psihologije - pa će onda možda prije neke svoje probleme podijeliti s nekim za koga misle da im je sličan, da ih možda bolje razumije, a opet da nije neki profesionalac koji kod njih izaziva averziju", kaže Vuk Pisk.

A kod osoba koje su osjetljivije ili stvarno imaju neki psihički problem ili poremećaj, može doći do pogoršanja, ako ne mogu iskoristiti svoje zdrave snage i okreću se onome tko ih, ne prepoznavajući adekvatno problem, ne može ispravno uputiti i time napraviti još veću štetu.

Uz to što i dalje postoje predrasude kod traženja pomoći od psihijatra ili psihologa, ljudi se često okreću ovakvim 'rješenjima' jer je internet dostupniji, a tu je i izbjegavanje stvarnog suočavanja s problemom - mnogi, kaže, uvijek traže gotove recepte kako riješiti problem, načine koji ne iziskuju vlastiti angažman i energiju.

"Uvijek se traži neka osoba sa strane koja će umjesto nas ili riješiti problem ili nam reći kako ga riješiti, umjesto da idemo onim težim putem, a to je da uz nekog spoznamo problem, upotrijebimo vlastitu energiju kako bismo onda taj problem, uz neku osobu koja nas može adekvatno voditi, i riješili. A ovdje se pribjegava upravo onome: Dajte mi recept, što trebam napraviti, kako bi u stvari što manje energije potrošili i svojeg vlastitog angažmana", zaključuje Vuk Pisk.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.