Intelektualna elita i dalje sanja veliku Srbiju

Jedna od omiljenih djelatnosti srpske inteligencije je odbrana Kosova (www.srbija.gov.rs)

Pripadnicima srpske intelektualne elite svašta bi se moglo zameriti, ali ih niko pri zdravoj pameti ne bi mogao optužiti za lenjost. Univerzitetski profesori, doktori nauka, akademici i ostali umnici vredno su radili decenijama, čitali i učili, pa sad svoje golemo nagomilano znanje nesebično dele sa širokom publikom. Rukovodeći se Njegoševim stihovima „Ko na brdu ak’ i malo stoji, više vidi no onaj pod brdom“, svesni da ih znanje i akademske titule obavezuju i nose sa sobom veliku odgovornost, naši su se pametari bacili na prosvećivanje svog obožavanog naroda, jer je njima najviše na svetu stalo do polze narodne.

Pogledajmo malo kako to konkretno u praksi izgleda, čime se sve bave ugledni intelektualci kojima nisu strani česti nastupi u javnosti. Jedna od konstantnih tema sa kojom umne glave upoznaju srpsku javnost je prava istina o ratovima devedesetih. Tako, na primer, profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu Slobodan Antonić u svojim kolumnama na portalu Sve o Srpskoj neumorno otvara oči onima koji bi eventualno došli u opasnost da sliku o ratovima formiraju na presudama Haškog tribunala, svedočenjima preživelih, naučnim radovima zlih stranaca i na delima domaćih izdajnika velikosrpske ideje.

Lažne bijele trake i izmišljena opsada Sarajeva

Kao nesuđeni pisac fikcije, Antonić se u svojim tekstualnim uratcima odao otkrivanju alternativnih istina, uz nesebičnu pomoć imaginacije. Po njemu, nikakve opsade Sarajeva nije bilo, „već je Sarajevo, razgorevanjem ratnog požara, podeljeno između svojih stanovnika”. Takođe, nikakva vojska nije tukla po tamo nekim nenaoružanim civilima (potonju sintagmu Antonić piše pod znacima navoda, kao očiglednu laž, jer otkud civili u gradu, i još nenaoružani), već su „sa obe strane barikada bile naoružane formacije”. Ovakvim otkrićima su se mnogi obradovali, poglavito general Ratko Mladić koji je iznebuha saznao da uopšte nije tukao granatama i snajperskim mecima po civilima, pa mu je savest mnoga mirnija. Takvi su naši intelektualci, takve su dubine njihovog umlja i znanja, oni bolje znaju šta su ratni zločinci radili od samih zločinaca.

Nije opsada Sarajeva jedina izmišljotina antisrpskih sila koje vladaju svetom i domaćih autošovinista, Antonić je majstor za otkrivanje laži, a njegovom oštrom oku nije moglo da promakne kako je priča o prijedorskim belim trakama najobičnija podmetačina. „Jedan od tih izumljenih zločina je i narativ o nekakvim ‘bijelim trakama za Bošnjake u Prijedoru’, osmišljen negde 2012. godine. (…) Čitava predstava, naravno, ima za cilj da se napravi paralela: ‘Jevreji u Trećem rajhu – Bošnjaci u Republici Srpskoj’, kako bi se se preko narativa o ‘holokaustu nad Bošnjacima’ ojačala kleveta o Srpskoj kao ‘genocidnoj tvorevini’“.

Stvarno su ti neprijatelji srpstva perfidni, nema te opačine koju neće izmisliti samo kako bi napravili neodrživo poređenje nacističke Nemačke sa Republikom Srpskom. U istom tekstu Antonić ne spori neke srpske zločine, pa kaže da su “u okolini bili zloglasni logori Omarska, Keraterm i Trnopolje”. A logori ne asociraju na Treći Rajh? Kad se pomene logor, niko ne pomisli na nacizam, već svakom na pamet padnu logorovanje, logorska vatra i tinejdžeri koji uz gitaru pevaju “Love Is All Around”. Džaba se Antonić upinje kad svaki čas o elementarnu logiku zapinje. Što bi rekao Momčilo Nastasijević – “Love, a ulovljeni”. Ali, da je Antoniću stalo do logike i istine, ne bi ni pisao ovakve tekstove. 

Nije Antonić usamljen u reviziji rata u Bosni, veći deo intelektualne zajednice deli njegove stavove. Dovoljno je pogledati ko su bili članovi Međunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadžiću (ta istina je, naravno, pomalo specifična – nije Karadžić zločinac,  masovni ubica i mastermajnd genocida, već branitelj golorukog srpskog naroda). Tu je sve vrvelo od intelekta: akademici i profesori Smilja Avramov i Kosta Čavoški, pesnik i akademik Slobodan Rakitić, pisac i akademik Momo Kapor, pesnik Gojko Đogo, slikar Ljuba Popović, pisac Brana Crnčević, intelektualac opšte prakse Dragoš Kalajić… Nije lako u Srbiji pronaći akademika ili univerzitetskog profesora koji bi ustvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid, takvi pripadaju retkoj vrsti. Istinoljubivost nije baš na velikoj ceni među intelektualcima, logici i zdravom razumu uprkos.

Kosovski boj, duhovni genotip srpskog naroda

Jedna od omiljenih delatnosti naših pametara je odbrana Kosova, teritorije koja, po procenama ovlašćenih merača, iznosi tačno 15 % srpske duše. Možda oko drugih tema ne postoji apsolutni konsenzus, bude tu i nekih sitnih razmimoilaženja, ali kad je u pitanju južna srpska pokrajina tu među nacionalno odgovornim intelektualcima vlada idilična sloga, svi do jednog se slažu da je Kosmet srpski i da će ostati srpski. A u ostvarenju tog cilja i kulturnjaci mogu da pomognu. Kako propoveda pisac, književni kritičar i profesor književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu Slobodan Vladušić: “Zamrzavanje Kosovskog problema kao prvi i osnovni gest u zaustavljanju procesa preobražaja Države u teritoriju, mora se dakle izvesti simultano u obe sfere: u sferi politike, ali i u sferi strateške kulture”.

Primena tehnike dubokog zamrzavanja na problem Kosova ima svoje još dublje značenje koje otkriva ugledni, hvaljeni i višestruko nagrađivani pesnik Alek Vukadinović: “Srbija bez Kosova je kao čovek bez duše”. Kratko i jasno, mada bi neki potuljeni zlobnik i autošovinista mogao da primeti kako je ta duša odavno izgubljena, još tokom proterivanja stotina hiljada Albanaca sa Kosova, ubijanja civila, trpanja dečjih leševa u hladnjače i zakopavanja u masovne grobnice. Međutim, te gole činjenice nisu u fokusu naših umnih glava, jer se oni takvim prizemnim stvarima ne bave, večno zagledani u prosijanja iz Nebeske Srbije odakle svetluca Lazarev oreol od sto sveća.

Iako nije pesnik, već filozof i redovni profesor Fakulteta političkih nauka, Časlav Koprivica je na istim talasnim dužinama s Vukadinovićem, pa veli: “Pristati na to da Kosovo bude van Srbije značilo bi saučestvovati u kolektivnom samoubistvu”. Da li je bolje učestvovati u kolektivnom ubistvu, u etničkim čišćenjima i genocidu, nego u kolektivnom samoubistvu, profesor Koprivica nije precizirao, jer pravom srpskom intelektualcu ne pristoji da se bavi golim činjenicama, njemu glava povazdan lebdi u oblacima nacionalne mitologije.

A iz tih nebeskih predela ponekad sevne munja koja u profesorovoj glavi dovede do kovanja zanimljivih filozofskih pojmova. Tako Koprivica veli: “Tradicija Kosovskog boja je ono što stoji u jezgru duhovnog genotipa srpskog naroda”. Duhovni genotip, zaista originalan doprinos domaće misli svetskoj filozofiji, svaka čast, majstore. Međutim, samo par redova kasnije, Koprivica se sa nebeskih visina duha i njegovog DNK spušta u prizemlje telesnog, pa kaže: “Ako smo Srbi, čak i gledano samo formalno a ne mnogo pretenciozno, onda je Kosovo u nama. Ako ne u dušama, onda u ploti”.

Kosovski zavet goes to Hollywood

Pa dobro, Časlave, gde je to Kosovo: u duši, duhovnom genotipu ili u telu? Ako Kosovo nije u duši, kao štvo tvrdite, već u duhovnom genotipu i ploti, da li to znači da je duhovni genotip deo tela? Ili ste zaboravili na taj duhovni genotip, pa je Kosovo ostalo samo u srpskom telu? A gde se tačno Kosovo nalazi: u bubregu, gušterači, želucu, kapilarima, plućima, tankom crevu, malom prstu, velikom mozgu? Da li bi tačan položaj mogao da se odredi rentgenom ili je neophodno otići na magnetnu rezonancu? Znate li vi koliko se uopšte čeka po državnim bolnicama na ovakve preglede, čak i kad su u pitanju zaista bolesni ljudi, a ne pacijenti kojima Kosovo džiglja u utrobi?

Čim se povede reč o Kosovu, čoveka odmah počnu da muče teška filozofska i medicinska pitanja. Na tom tragu je i profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Beogradu Miloš Ković, koji se pita: “Zašto bismo Kosovski zavet menjali za Holivudski mit ili za Mit o Zapadu, kao izvoru i utoci svake moralnosti, pravednosti i modernosti?” Tja, i nije neka trampa. Na tom zlokobnom Zapadu ionako ničeg nema, osim tih stereotipnih holivudskih filmova. Šta je to nama uopšte došlo sa Zapada? Osim odeće koju profesor Ković nosi, kompjutera na kojem piše, kućnih aparata koje koristi, univerziteta na kom radi, automobila koji vozi i sličnih sitnica. Ne znam šta će profesoru Koviću ostati kad se odrekne svih tih zapadnjačkih tričarija. Možda frizura.

Kako god bilo, Ković ima rešenje, njemu sve što se dešava miriše  na novi svetski rat, za koji se nada da će biti vođen konvencionalnim sredstvima, a ne atomskim naoružanjem, tako da Srbija treba samo da sačeka da u tom ratu Rusija pobedi i Kosovo će ponovo biti srpsko. Mudar plan, vaistinu, svesrpski savez bubašvaba ga je već toplo pozdravio burnim aplauzom, sve udarajući nožicom o nožicu. Mada su sve te brige oko svete srpske zemlje suvišne, kao što je lepo objasnio nacionalni bard, akademik Matija Bećković: “Kosovo i Metohija nisu izgubljeni, Srbi ga ne mogu izgubiti, jer je njihovo i nije im ga niko dao”. Nije Kosovo mrva književnog talenta, pa da se negde usput zaturi, najverovatnije kad je stavljena u službu nacionalističkog kiča u zamenu za sve moguće sinekure, privilegije i komfor.

Odbrana i zaštita ugroženog srpstva

Udarnički rade naši vodeći intelektualci ne samo na odbrani Kosova, već i na odbrani srpstva od vaskolikih neprijatelja. Profesor na Filološkom fakultetu Milo Lompar bije ljutu bitku protiv duha samoporicanja, hrvatske kulturne politike i Radomira Konstantinovića; istoričar i profesor na Filozofskom fakultetu Čedomir Antić brani ugroženo srpstvo u okolnim zemljama, ponajviše u Crnoj Gori, te usput piše o istoriji Republike Srpske koja je stara najmanje 13 hiljada godina; istoričar Đorđe Srbulović predlaže osnivanje Instituta Slobodana Miloševića i Mirjane Marković čiju bi organizaciju i izbor osoblja trebalo poveriti Vojislavu Šešelju i Momiru Bulatoviću; filozof i viši naučni savetnik Instituta za evropske studije Miša Đurković negira genocidne namere u Srebrenici, brani četnike kao prve antifašiste u porobljenoj Evropi i istrajno se bori za pravo roditelja da mlate svoju decu.

Prevodilac, pesnik i diplomata Dragan Mraović predlaže da vodimo politiku “Dogodine u Prizrenu”, pa makar to trajalo vekovima (što dovodi u pitanje pomenutu krilaticu koju bi valjalo prilagoditi, pa bi mogla da glasi: “Za par milenijuma u Prizrenu”); lingvista i univerzitetski profesor Miloš Kovačević proglašava Kosovo srpskim Jerusalimom, ne priznaje bosanski, već samo bošnjački jezik i bori se svim silama za odbranu ćirilice kao “srpske duhovne vertikale” (koja je, pretpostavljamo, prva komšinica onom Koprivicinom duhovnom genotipu); Aleksandar Raković, istoričar sa Instituta za noviju istoriju Srbije, preporučuje narodu da se spremi za veliki obračun s Hrvatima, tvrdi da je srpsko pitanje u Crnoj Gori svesrpsko, što dovodi do izlaganja konačnog cilja svih nastojanja srpske patriotske inteligencije, a to je “federativno ujedinjenje Republike Srbije, Crne Gore i Republike Srpske”.

Oduhovljena i samoobgraničena velika Srbija

Potonja Rakovićeva ideja zapravo je faktor koji ujedinjuje ceo taj korpus patriotske inteligencije, stvaranje velike Srbije je osnova svih njihovih stremljenja, to je kukavni horizont svih njihovih intelektualnih pregnuća. Istu ideju izlaže i Časlav Koprivica, služeći se ponovo jednim novoskovanim pojmom: “Umjesto (samo)razgraničenja, treba nam samoobgraničenje – naime, takvo povlačenje granice koje će obuhvatiti sve ono što je stvarnost srpskoga društva i istorijskih srpskih zemalja. Naravno, to najmanje smije biti nekakav obezduhovljeni, ‘suvi’ geopolitički projekt, mada bi pravedno povlačenje granice srpskih zemalja – u jednu srpsku državu – vjerovatno i u tom pogledu po nas bilo povoljno, upravo onoliko koliko je tekuća duhovna i geopolitička razdrobljenost srpskoga naroda nepravedna i nepodnošljiva”.

Posle trideset godina glavinjanja po mraku, posle krvavih ratova do kojih je dovela upravo ideja o velikoj Srbiji, naša intelektualna elita nije ni za milimetar mrdnula od crtanja mapa i težnje za teritorijalnim proširenjem, tu se iscrpljuje sva politička , filozofska i umetnička imaginacija naših umnih glava. Jedino novo u celoj toj dosadnoj i zlehudoj priči je Koprivicin pojam – samoobgraničenje. Nije nešto, ali bar se potrudio.

Brojni intelektualci, poput navedenog dvojca, otvoreno govore o planu teritorijalne ekspanzije na susedne države, dok su drugi potuljeniji, pa svoje velikosrpske težnje maskiraju kulturnom politikom. Ne teže oni za objedinjenjem srpskih zemalja, niti za novim crtanjem granica i za novim ratovima, već govore samo o srpskom kulturnom prostoru. Samo što se međe tog duhovnog prostora nekim čudom, valjda pukim slučajem, podudaraju upravo sa granicama zamišljene velikosrpske državne tvorevine.

Srpski kulturni prostor kao konc-logor

Nedavno je u Matici srpskoj u Novom Sadu održan naučni skup „Srpski kulturni prostor: ustrojstvo, problemi, vrednosti“ koji je otvorio ministar kulture Vladan Vukosavljević, a na kom su referate držale upravo perjanice ideje o velikoj Srbiji i njihovi sličnomišljenici: Matija Bećković, Vasilije Krestić (ljubitelj memorandum-dum municije), Dragoslav Bokan (nekadašnji vođa paravojne formacije Beli orlovi), Milovan Danojlić, Milo Lompar, Miloš Kovačević i Veljko Brborić (negovateljice srpskog jezika), Jovan Delić, Miro Vuksanović, Gojko Đogo (poeta poznat po krvoločnim dijalozima sa Radovanom Karadžićem u kojem se govorilo o pokolju trista hiljada Muslimana, a povodom Dubrovnika Gojko je savetovao sabrata Radovana: “Gore severno od Dubrovačke reke, to treba sve pobiti”), a bile su ti i mlade nade samoobgraničenja, poput navedenog Koprivice, i još desetine profesora, doktora i ostalih saučesnika.

Kako reče ministar Vukosavljević, “ovaj skup je nastavak aktivnosti koja je započeta potpisivanjem ‘Povelje o srpskom kulturnom prostoru’”. A potpisivanje Povelje je nastavak aktivnosti koja je započeta naučnim skupom “Srpski duhovni prostor” u Bijeljini 1998. godine. A taj naučni skup bio je nastavak aktivnosti koja je započeta u julu 1995. godine u Srebrenici. A taj genocid bio je nastavak aktivnosti koja je započeta upadom Arkanove Srpske dobrovoljačke garde u Bijeljinu 1. aprila 1992. i opsadom Sarajeva nekoliko dana kasnije.

Možda se povezivanjem ovih tačaka u duhovnom genotipu dobija ona famozna srpska duhovna vertikala, ko zna, sigurno je samo da ta geometrijska figura deluje zloslutno. I da ne liči na bilo šta uspravno i ponosno, već više podseća na krug iz kojeg nema izlaza. U teoriji srpski kulturni prostor zvuči kao nešto uzvišeno, a u praksi se redovno pretvara u konc-logor ograđen bodljikavom žicom.

Inteligencija, najveća opasnost po narod

Još početkom devedesetih godina prošlog veka, u eseju “Mitologija i stvarnost zlopamćenja” Slobodan Blagojević je precizno odredio u čemu je problem sa ovom vrstom intelektualaca. Blagojević veli: “Svaki srpski ‘narodni’ intelektualac osjeća grižnju savjesti što se previše obrazovao, što je ‘preučio’ (kako reče pjesnik Nogo) i što je tako sebe doveo u opasnost da se odvoji iz narodne zajednice. Na onoj granici s koje bi trebalo da otpočne njegova kritička analiza narodne zajednice i raciona­lizacija mitskih postulata njena života on ne može da stoji, on bježi natrag, u same mitske postulate, i otvoreno im apologiše, mađija i omađijava narodno i svoje-s-narodom-postojanje. Srpska narodna inteligencija nema hrabrosti da postane nosilac intelektualnog zrenja nacije i da stereotipe nagonskih reakcija zamijeni plastičnom reakcijom onoga što je predstavlje­no u pojmu intelligibilis. Stoga je takva inteligencija najveća opasnost po sam narod, jer ga stalno korumpira njegovom vlastitom biologijom, čije se korupcije ni sama ne može osloboditi. Tako sprečava razvitak duševni, duhovni i društveni tog naroda”.

U tome je sva tajna naše ponarođene inteligencije. Da su samo korumpirani položajem i sinekurama, budžetskim dotacijama i titulama, to bi još i bilo dobro. Problem je što je batrganje u ideologiji krvi i tla, u banalnim floskulama narodnjačke mitologije njihov najveći domet; za nešto bolje, složenije i prefinjenije oni jednostavno nisu sposobni.

Paradoks je u tome što im za takav ograničeni horizont uopšte nije bilo neophodno višedecenijsko obrazovanje, čitanje stotina i hiljada knjiga, uzdizanje na akademskim lestvicama. Sve njihove ključne ideje mogu se čuti i ispred obližnje prodavnice, uz pivce za nadražene nacionalne živce. Za narodnjačke turbo intelektualce ne važe gorenavedeni Njegoševi stihovi. Džaba su se peli na brdo, kad su na njegovom vrhu iskopali rovove, sagradili vojne karaule i napravili puškarnice, pa čitav svet gledaju preko nišana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera