Inspiraciju za pjesme nalazi putujući svijetom

Nakon osam godina aktivnog pisanja moj rad je prepoznat, kaže Enesa Mahmić (Ustupljeno Al Jazeeri)

Enesa Mahmić je jedna od najvažnijih predstavnica nove generacije bh. pjesnikinja. Do sada objavila nekoliko zbirki poezije – Faustova kći (2015), Mape Alme Karlin (2016), Na mjestu koje izaziva uzdah (2016), a za svoju poeziju prevođenu na engleski, njemački, francuski, talijanski i španski, osvojila je mnoštvo regionalnih nagrada. Upravo zahvaljujući uspjehu svoje poezije, Enesa je otkrila novu ljubav – putovanja, te je do sada uspjela posjetiti mnoge evropske i svjetske zemlje, i to u najvećem broju slučajeva, autostopom. Iz sjedinjenja poezije i putovanja, nastala je njena knjiga putopisne poezije Dolores, a negdje između letova avionom, vožnji autobusima, automobilima i kamionima, upoznavanja neotkrivenih gradova i dalekih naroda, rađali su se novi stihovi koji izazivaju uzdahe.

  • Trenutno radite na novoj knjizi poezije, koja bi se uskoro trebala pojaviti u izlozima knjižara širom regiona. Da li je možete predstaviti i najaviti njen izlazak?

– Riječ je o knjizi kratkih priča U vozu. Tu se nalazi nekoliko radova nagrađenih na konkursima lista Oslobođenje i Naša riječ, zatim zabilješke koje su nastale na putovanju Kinom. Nedavno sam dobila stipendiju za pisce “Hiža od besid” u Istri, gdje ću finalizirirati rukopis. Rezidencija je odlična prilika da pronađem mir i vrijeme neophodno za pisanje, daleko od svakodnevnih obaveza. Knjiga bi trebala biti objavljena sredinom juna.

  • Gotovo na dnevnoj bazi objavljujete poeziju u časopisima i raznoraznim zbirkama širom svijeta. Da li možete izdvojiti neke od tih objava koje za Vas imaju posebnu vrijednost?

– Za pisca je najvažnije kad njegova djela dođu do čitalaca. Objavljivala sam u Australiji, Izraelu, Francuskoj, Italiji, Španiji, Zimbabeu, Meksiku, Nigeriji, Indiji, Pakistanu, a najviše u Sjedinjenim Američkim Državama zato što imaju najveće tržište. Izdvojila bih antologiju I am stenght, u kojoj je profesorica kreativnog pisanja Alyssa Waugh prikupila ispovijednu prozu i poeziju žena sa svih kontinenata. Naši radovi su predstavljeni su čitateljima u New Yorku, San Franciscu, Pennsylvaniji, New Jerseyu i Phildelphiji. Značajna je i antologija naučnih radova, eseja i poezije Social Justice and Intersectional Feminism, University of Victoria u Kanadi, koju studenti koriste kao preporučenu literaturu.

  • Istovremeno, konstantno putujete i rijetko se zadržavate na jednom mjestu dulje od nekoliko sedmica. Kako uspijevate organizovati ta mnogobrojna putovanja, prije svega sa materijalnog aspekta? Da li je novac zaista neophodan za upoznavanje svijeta ili ta odluka zavisi od nečeg drugog – možda od volje pojedinca?

– Dok sam bila mlađa putovala sam autostopom i pronalazila besplatan smještaj na platformi couchsurfing. Trošila sam onoliko novca koliko su moje poznanice trošile na šminku iz kataloga. Jednostavno, ljudi imaju različite strasti i provode vrijeme čineći ono što ih ispunjava, odnosno ono što misle da će ih ispuniti. Nakon osam godina aktivnog pisanja moj rad je prepoznat. Sada imam priliku gostovati na književnim festivalima i sajmovima, gdje organizator snosi troškove. Prošle godine sam bila invited speaker na festivalu tehničkih inovacija Cognizance koji organizuje fakultet IIT Roorkee u Indiji. Govorila sam o putopisnoj poeziji i putovanjima: How Travel Changes Your Perspective. Cognizance svake godne okupi oko 10.000 hiljada posjetitelja iz cijele Indije i svijeta, koji su zainteresovani za inžinjerske inovacije i kreativne životne ideje. Kasnije sam posjetila turističke atrakcije u Agri, Delhiju, Hardiwaru i Rishakeshu.

  • Na koji način su putovanja postala neizostavan dio Vaše ličnosti i, zapravo, inspiracija za pisanje? Kako ste svoju avanturističku prirodu sjedinili sa pjesničkim talentom i uobličili je u novi smisao postojanja?

– Od gimnazijskih dana oduševljavala sam se putopisima Zuke Džumhura i romanima pisaca koji su opisivali daleke predjele: Hemingway, Šolohov, Isabel Allende, Amin Maluf, Baricco, itd. Međutim, forma poezije više mi je bliska od proze, zato sam se opredijelila za žanr putopisna poezija. Samostalno putovanje je intenzivna izloženost životu, što podrazumijeva: entuzijazam, oduševljenje, razočarenje, razdvajanje utopijskih ideja od stvarnosti, učenje samokontroli, sistematično planiranje, improvizaciju, kreativnost, prepuštanje… Takvo autentično i neposredno iskustvo poboljšava kognitivne sposobnosti, način na koji se posmatra svijet i kako se nosi sa poteškoćama. Postala sam zahvalnija, svjesna koliko sam privilegovana samo zato što svaki dan imam: hranu, pitku vodu, krov nad glavom, zdravstveno osiguranje i slobodu govora. Nažalost, milioni ljudi u Indiji, Kini i dijelovima Afrike to nemaju.

  • Da li možete opisati neka od svojih najzanimljivijih i najdražih putovanja i iskustava koja su došla sa njima?

– Prije četiri godine sam provela dva mjeseca u jugoistočnoj Turskoj. Projekt organizacije GEGED uključivao je različite aktivnosti: prikupljanje pomoći za sirijske izbjeglice u kampovima, radionice na onkologiji sa djecom oboljelom od raka, sadnja drveća…Neopisiv je osjećaj gledati petogodišnje dijete iscrpljeno od hemoterapije i majku koja se trudi ostati jaka. Pokušavala sam da im bar malo uljepšam dan zabavljajući ih bajkama i igračkama dok primaju infuziju i moraju sjediti nepomični. Vikendima sam putovala u drevne gradove: Šanliurfu, Kapadokiju, Mardin, Hasankejf, Konju, itd. Zapisivala sam lirske slike, asocijacije na zvuk, boju, mirise, neke historijske zanimljivosti, citate, pjesme…. Kasnije sam to posložila u knjigu Na mjestu koje izaziva uzdah.

  • U kom obliku su ona zaživjela u knjizi Dolores, sačinjenoj od dva ciklusa, El-Camino u kojem su opisana putovanja Mediteranom te Uzavrelog grada koji prikazuje dramatične ekonomske i socijalne promjene u Zenici poslije rata?

– Dolores je kao i ostale moje knjige svojevrsni kolaž različitih glasova. Bila sam inspirisana Andaluzijom, Maltom, Grčkom, historijskim ličnostima i ljudima koje sam susrela.  Mediteran je kolijevka antičke filozofije i genijalne renesansne umjetnosti koja se opire dogmi i totalitarnim ideologijama. Uzavreli grad je suprotnost. Tu nema kolektivnog otpora. Ljudi su spremni jesti korijenje za ljubav velikom vođi. Kroz motiv uramljene fotografije Tita koja se prodaje za marku na buvljaku, pokušala sam opisati (i)racionalno žaljenje za prošlošću i strah od neizvjesne budućnosti. Sjećam se da je moj otac, kao i ostali bivši borci, dobio DVK – deviznu vojnu knjižicu, koja nam je trebala pomoći da saniramo ratnu štetu. Sjećam se ratnih profitera kojim je sirotinja prodavala te devize za hiljadu maraka tj. 10 posto stvarne vrijednosti. O tome sam pisala.

  • Šta književnički putopisi predstavljaju u vremenu bjesomučnih selfieja i objava sa putovanja, koji često služe samo kao isticanje vlastitih materijalnih uspjeha? Da li slika može ukrotiti dušu jednog mjesta i približiti emociju trenutka onako kao to čini putopisna poezija?

Selfieji prosječne žene našeg doba ne razlikuju se ništa od potrebe prosječne žene dvadesetih godina koja je voljela da okači lisicu na vrat ili perje egzotične ptice i šeta korzom da bi primamila poglede prolaznika. Uvijek su postojali ljudi koji su voljeli da ističu materijalno i oni koji nisu. Vjerujem da živimo u najboljem vremenu, koje pruža nevjerovatne mogućnosti. Dovoljan je jedan klik i da moja poezija bude dostupna čitatelju na drugom kraju svijeta. Odnos slike i riječi (u ovom slučaju fotografije i putopisne poezije) kompleksno je pitanje na koje su pokušali odgovoriti N. Goodman, W. J. Mitchell, Boehm & Bätschmann u heremeneutičkim interpretacijama. Slika je opipljivija, realnija, objektivnija, iako može da ima različite interpretacije. Narodnim jezikom: slika govori više od hiljadu riječi. I putopisna poezija može da ima različite interpretacije, ali u svojoj biti ona je prvenstveno tumačenje jedne osobe i njenog ličnog doživljaja svijeta, koji je nadasve subjektivan. Ukratko, iz mojih putopisa ne možete saznavati i učiti o dalekim zemljama, možete samo (ne)uživati u mojim ličnim zapažanjima.

  • U kakvom stanju je trenutno poezija u BiH, u odnosu na region?

– Bosna i Hercegovina ima manje izdavača, manje konkursa, manje sredstava. Zbog toga mladi pisci nerijetko obavljuju svoje knjige u susjednim zemljama. Prvu knjiga objavila sam u Srbiji, posljednju u Crnoj Gori. Nasreću, za književnost nisu potrebni idealni uslovi. Najbolja djela svjetske književnosti nastala su u najgorim uslovima: Priče s Kolime, Majstor i Margarita, Levitan…Imamo sjajne mlade pripovjedače, pjesnike, esejiste, putopisce: Safija Vehabović, Lana Bastašić, Haris Imamović, Edin Bajramović, Safer Grbić, Boris Maksimović…

  • Da li se može živjeti od poezije u BiH i regionu ili barem biti ispunjen i zadovoljan životom koji dolazi sa ovim pozivom? Vi ste, čini se, dokaz da može?

– Region ima malo tržište. Cijelo naše govorno područje obuhvata petnaestak miliona ljudi. To je veličina jedne metropole. Dodatna otežavajuća okolnost je što mnoge porodice ne mogu izdvojiti novac za kućne biblioteke i ne kupuju nikakve knjige. Međutim, postoji nekoliko pisaca u Bosni i Hercegovini koji pomoću digitalnog marketinga (citatima, nagradnim igrama, fotografijama, detaljima iz privatnog života, emocionalnom manipulacijom) uspiju privući hiljade čitalaca na društvenim mrežama, a postoje i oni koji putem fondova i festivala godinama peru desetine hiljada maraka. Svako se nađe tamo gdje pripada, prema afinitetima i (po)etici. U posljednje vrijeme pišem na engleskom jeziku. Književni časopisi u SAD-u, Kanadi i Australiji uglavnom plaćaju za priloge.

Izvor: Al Jazeera