Oglasi

Inflacija političkih stranaka na Balkanu

Ljudima se čini da nije potrebno mnogo znanja i vještina za bavljenje politikom, pa im je lakše u stranku nego na posao, kažu analitičari.
U nedjelju imamo mogućnost izabrati nove, ili zabetonirati još četiri godine one stare, piše autorReuters - Ilustracija

Ma koliko se balkanske države, u pokušaju dizanja standarda, olakšanja zapošljavanja i zadržavanja ljudi koji sve češće i masovnije traže svoju egzistenciju pod nekim tuđim nebom, trudile pojednostaviti otvaranje obrta ili poduzeća, još uvijek je jednostavnije, lakše, jeftinije, pa i profitabilnije osnovati stranku. Jednostavan je to zaključak mnogih analitičara, ali i svih promatrača političkih prilika.

Uglavnom je neophodno prikupiti potpise, kao primjer može poslužiti Hrvatska, najmanje 100 istomišljenika, dostaviti program i status te prateću dokumentaciju, dati stranci ime koje se razlikuje od već postojećih, platiti nešto pristojbi, pričekati odobrenje nadležnog ministarstva i stranka je spremna za izbore – prve koji dođu. Stranke zapošljavaju neke ljude, a i preko stranaka se zapošljava još više ljudi i eto objašnjenja zašto je isplativije prihvatiti taj rizik, nego otvaranje firme.

Samo u Hrvatskoj trenutačno je aktivna 161 politička stranka, dok je njih 168 prestalo postojati iz različitih razloga. Iako ne postoji jedinstveni registar političkih stranaka u Bosni i Hercegovini, Središnje izborno povjerenstvo raspolaže podatkom po kojem ta država ima 153 stranke.

„Bilo ih je puno više, ali su ih sudovi na našu inicijativu brisali jer više nisu aktivne“, ukazuje Maksida Pirić iz Središnjeg izbornog povjerenstva.

Ograničavanje broja stranaka - nepotrebno

Ograničavanje broja stranaka je nepotrebno i u suprotnosti je s idejama slobodnog političkog djelovanja, smatra Darijo Čerepinko. Navodi i kako većina predstavničkih tijela u državama kontinentalne Europe, uključujući i države bivše Jugoslavije, ima predstavnike više od dvije ili tri političke stranke i to je potpuno u skladu s europskom tradicijom.

„Od broja stranaka puno je važnije na koji način stranke funkcioniraju, koliko je njihovo djelovanje u skladu s postavkama liberalne demokracije i svih zakona i propisa te koliko je transparentno i otvoreno javnosti. Kada podignemo ljestvicu demokratskog djelovanja unutar stranaka, taj će se proces prije ili kasnije preliti i na druge demokratske institucije odnosno tijela. Broj stranaka u tom slučaju potpuno je nebitan“, konstatira.

Nakon što je na 10 sudova u Federaciji BiH, šest sudova u Republici Srpskoj i sudu u Brčko Distriktu utvrđeno da određene stranke dulje razdoblje ne izvršavaju obveze propisane zakonima, te da postoji osnovana sumnja da ne obavljaju svoju djelatnost, izbrisana je 161 stranka u posljednjih devet godina.

Ni Srbija ne zaostaje mnogo za susjedima. U toj je državi registrirano 113 političkih stranaka, ali je politički aktivna otprilike trećina. Mnoge od njih, kako prenose tamošnji mediji, nikad nisu ušle niti u općinski, gradski, a kamoli državni parlament. Doduše, tamo se stranke brišu tek kad se obrate Ministarstvu državne uprave i obavijeste ih da su se odlučile na gašenje.

'Lebac bez motike'

Objašnjavajući trend osnivanja i postojanja velikog broja političkih subjekata na balkanskim prostorima, Duško Radosavljević, redovni profesor Fakulteta za pravne i poslovne studije „Dr Lazar Vrkatić“ u Novom Sadu i predsjednik Vojvođanske politikološke asocijacije, kaže kako je „tajna u velikoj materijalnoj bedi i odsustvu bilo kakve perspektive, posebno za mlade osobe“.

„Nemajući drugi izbor/izlaz za promociju, jedan deo građana se opredeljuje za angažovanje u sferi koja se krsti kao 'lebac bez motike', jer se običnim ljudima čini da nije potrebno mnogo znanja i veština da bi se neko bavio politikom. S obzirom da su privrede u regionu slabe, da nema radnih mesta, skoro izvesno je da se preko partija to može osigurati. Zato je bitno biti član partije, zato partije bujaju. Nedostatak validnog partijskog programa je manji problem od nemanja posla. Po sistemu 'sirotinjo i Bogu si teška', sirotinja (svake vrste) se snalazi“, ukazuje Radosavljević.

U svim državama bivše Jugoslavije zakonski zahtjevi za osnivanje stranke su prilično jednostavni, a troškovi uglavnom minimalni. S druge strane, primjećuje Darijo Čerepinko, docent na Sveučilištu Sjever u Varaždinu, „potencijalna nagrada koju stranke odnosno njihovi osnivači dobivaju ulaskom u predstavnička tijela, često je višestruko veća, a time i privlačna pa se mnogi osjećaju sposobnima da je osvoje“.

Stranke vode autokrati

Važnijim od broja stranaka Darijo Čerepinko smatra način na koji one funkcioniraju, pa upozorava da je većina političkih stranaka u državama bivše Jugoslavije „daleko od demokracije na visokoj razini jer ih uglavnom vode autokrati, a unutarnja demokracija je minorna, uz nekoliko novijih izuzetaka od pravila“.

„Što se tiče političke zrelosti društva, očito je da politički aktivnoj većini takve stranke odgovaraju pa bi se moglo reći da je društvo zrelo, ali nije sazrelo na način kojem smo se nadali izlazeći iz jednopartijskog sustava Jugoslavije“, dodaje.

„Iskustvo pokazuje da je uspješno političko djelovanje i sudjelovanje na izborima ipak zahtjevniji zadatak od pukog osnivanja stranke, pa zato relativno malen postotak njih kontinuirano sudjeluje u izbornim procesima. Ostaju na životu uglavnom zato što zadovoljavaju minimalne zakonske uvjete ili zato što tijela koja bi ih trebala nadzirati ne rade svoj posao“, konstatira Čerepinko.

Stranke bez jasnog ideološkog temelja

Govoreći o inflaciji političkih stranaka iz perspektive Bosne i Hercegovine ali i susjednih država, filozof i sociolog Asim Mujkić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, primjećuje da je to „rezultat kompleksnih odnosa koji su se preklopili“. Prema njegovim riječima, nekontrolirano množenje političkih subjekata ponajprije se događa u društvu koje nema razvijen ideološki spektar, s jasnom desnicom, ljevicom i centrom.

„Većina političkih subjekata uopće nema jasan ideološki temelj, ili preciznije – u čemu se može prepoznati i drugi faktor u ovom odnosu – politička borba odvija se unutar manje više jednog ideološkog backgrounda, onog desnog, narodnjačkog. Politički subjekti rasterećeni mukotrpnog ideološko-političkog rada uglavnom su okupljeni oko konkretnih ekonomskih ili klanovskih interesa, od onih širih koji su usmjereni na kontrolu nad ovim ili onim javnim resursima, ili užih, a to je mogućnost zaposjedanja stolice u nekom od parlamenata“, konstatira.

I on primjećuje da je „takav vid zbrinjavanja postao sasvim naročita vrsta privatnog poduzetništva“, pa se pri tome „šanse da će konkretni kandidat, kao prvi na listi svoje male partije nego dvadeseti na listi one veće, imati zagarantirano mjesto u nekom parlamentu u situaciji krize ili fragmentacije većih stranaka povećavaju“.

Raslojavanje i stvaranje novih stranaka

Na pitanje je li veliki broj stranaka odraz političke zrelosti društva i demokracije na visokoj razini ili to nema veze jedno s drugim, Mujkić odgovara da je „prekobrojnost malih stranaka odraz ne samo niske političke kulture i demokratske svijesti, nego simptom velike ekonomske krize gdje se političko poduzetništvo javlja kao realna perspektiva za preživljavanje, a po mogućnosti i osobno bogaćenje“.

„Nema dokaza da su pomenute [balkanske] zemlje u političkom smislu zrelije danas nego 1990. godine, kada je počinjao proces političke pluralizacije. Veliki broj partija više svedoči o partikularnosti opcija i atomizaciji društva, nemogućnosti da se stvore optimalni programi, koji bi ova društva izvukla iz čamotinje“, primjećuje Radosavljević.

Uskladiti primanja zastupnika s plaćama

„Problem nadzastupljenosti pojedinih političkih stranaka u odnosu na stvarnu potporu u biračkom tijelu, a onda i njihove trgovačke metode, ako se složimo da je to problem, jer postoje i oni koji to vide kao legitiman segment političkog rada, učinkovitije se mogu riješiti izmjenama izbornih zakona poput ograničavanja predizbornih koalicija, nego bilo kakvim zabranama“, ukazuje Darijo Čerepinko.

Uz konstataciju da „stabilne demokratije koje imaju manji broj stranaka imaju stabilne ideološke spektre kao svojevrsne matice oko kojih se okupljaju partije, pokreti, pojedinci“, Asim Mujkić ima i prijedlog kako, zapravo, vratiti politiku u okvire onoga što ona treba biti, a to je služenje građanima.

„Jedine mjere jesu usklađivanje primanja poslanika s prosječnim primanjima jedinice za koju su se kandidirali (država, kanton, entitet, općina), te pojačana društvena kontrola rada parlamentarnih komisija. Ako se političkom djelovanju oduzme unosni aspekt – enormna primanja i enormne naknade za učešće u komisijama – prostor bi se mogao otvoriti za entuzijaste koji stvarno žele nešto da promijene“, zaključuje Mujkić.

Prve političke stranke u tadašnjim republikama bivše zajedničke države formirane su krajem ’80-ih i početkom ’90-ih godina prošloga stoljeća. Ubrzo su organizirani i prvi višestranački izbori, s njima nastaju i prve koalicije, izborni pobjednici i gubitnici, pozicija i opozicija. No dolazi i do raslojavanja stranaka i stvaranja novih.

Uspostaviti pravila djelovanja

Čerepinko podsjeća da političke stranke nastaju, u pravilu, kada postojeće stranke ne nude adekvatne odgovore na društvene probleme ili kad se pojave nove okolnosti s kojima se tzv. stare stranke ne znaju ili ne mogu nositi. No i primjećuje da bi, gledajući samo broj registriranih stranaka, „lako bilo zaključiti da su naša društva opterećena s toliko mnogo problema koji su nerješivi da to zahtjeva konstantno osnivanje novih stranaka“.

„Realnost je, međutim, da je većina tih stranaka, zapravo projekt jednog ili dva pokušaja, nakon čega praktički nestaju s političke scene. Rijetko kada se u Hrvatskoj na izbornim listama pojavljuje više od 20-ak političkih stranaka, uglavnom u slučajevima kada su ulazni zahtjevi maleni, a nagrade velike, poput primjerice lokalnih ili EU izbora. To, međutim, nije ni po čemu različito od većine drugih država liberalne demokratske tradicije“, kaže.

Niti jedan od Al Jazeerinih sugovornika ne podržava bilo kakvo ograničavanje broja stranaka, čak ni britanski ili američki model s dvije snažne stranke i puno manjih, lokalnih i regionalnih.

„Ako imamo tržište, političko, ono treba da reši taj problem eliminacijom. Čak se ne smeju nametati ni suviše strogi zahtevi za registraciju istih. Partije su motor svake smislene politike. Što one nisu dobre i efikasne u našem regionu… pa mi bi i točak pokvarili kako nakaradno prilagođavamo sebi svetske izume“, primjećuje Radosavljević.

Umjesto ograničavanja, predlaže rigorozno gašenje odlukama ustavnih sudova svih onih stranaka koje se ogriješe o zakon, ljudska prava, neofašizam, ugrožavaju uređenje, te posebno one koje ne podnose i/ili falsificiraju financijske izvještaje.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.