Oglasi

Indijka s Himalaja došla u Sarajevo vidjeti Vijećnicu

Umjetnica Shubigi Rao prisjeća se da je prvi prizor koji je vidjela na kolor televizoru bila paljevina Vijećnice.
Shubigi Rao u sarajevskoj VijećniciAl Jazeera

Smješten gotovo tačno na pola puta između bujnih džungli Bengala i studene visoravni Nepala Darjeeling je grad u kojem od rijetkog zraka putnici dobivaju crvenkastu boju u licu. Ta surova klima Himalaja pogoduje stvaranju nekoliko izuzetno rijetkih stvari među kojima su proizvodnja svjetski poznatog crnog indijskog čaja i ljudi željnih znanja i osvajanja svijeta.

Upravo tu, na granici urbane civilizacije i neukrotive surovosti planinske klime, odrasla je Shubigi Rao, umjetnica koja je od svoga dječijeg doba opčinjena kulturom knjige i čitanja. Ipak, više od mnogobrojnih pisanih kodeksa s kojima se susretala u porodičnom domu jedan strašan događaj usjeći će se u njen um oblikujući ne samo njen život i njene strasti, već i dajući oblik njenim životnim svjetonazorima.

Regija u kojoj je smješten Darjeeling poznata je po proizvodnji čajaEPA

Priča ide ovako, prisjeća se pomalo nostalgično Shubigi Rao dok opisuje najstarija sjećanja iz svog djetinjstva. Sasvim neobično, sudbinski, kaže nekoliko puta, sasvim ubjeđena u pravo značenje te riječi, prvi prizori koje je vidjela da se prikazuju na televizijskom aparatu bile su slike sarajevske Vijećnice kako gori. Ti prizori šokirali su je i uznemirili istovremeno rađajući u njoj ideju koju će kao sudbonosni umjetnički znamen nositi do današnjeg dana. Uništenje biblioteke bio je događaj za koji se u njenom domu vjerovao da je znamen jednog nesretnog vremena, a tuga koju su članovi njene porodice neskriveno pokazivali učvrstili su njeno ubjeđenje kako je knjiga poseban predmet.

„Ono što se desilo jeste da sam kao dijete shvatila vrijednost knjige, a odrasla sam na padinama Himalaja i moji su roditelji su imali prelijepu biblioteku koju su skupljali cijeloga života i skupljali su knjige desetljećima. Pa iako nismo imali mnogo novca moji roditelji su kupovali knjige koje su odbačene od ljudi koji nisu cijenili knjige. Još kao mala shvatila sam vrijednost knjiga ali vrijednost biblioteka shvatila sam u potpunosti kada sam prvi put vidjela TV u boji i tada se sam prvi put vidjela majku da plače jer su se prikazivali snimci vijećnice i biblioteke koja gori“.

Gubitak porodične biblioteke

Prisjeća se kako su njeni roditelji s mnogo tuge govorili o gubitku ističući kako je paljevina biblioteke najbarbarskiji mogući čin. U tom paležu izgubljena je bogata knjiška građa ali malo ko je razmišljao o tome da je uništen i rad mnogih ljudi, autora knjiga, priređivača, urednika, prevodilaca, lektora, korektora – cijelog onog gotovo nevidljivog svijeta čiji je rad ugrađen u proizvodnju jedne knjige.

Ali, kaže onda sasvim smjerno, koliko god gubici biblioteke nekada smještene u Vijećnici bili veliki oni su, na stanovit način, nadoknadivi, jer „potrebno je samo imati katalog i biblioteka se može obnoviti". Najveći gubitak čovječanstvo i svjetska kultura pretrpjeli su paljevinom Orijentalnog instituta gdje su gorili unikatni rukopisi a čemu mediji nisu pridavali previše pažnje.

„Paljevina Orijentalnog instituta je bila zastrašujuća“, ne dvoji ni trenutka reći podsjećajući da iako je strašno kada gore zgrade i arhitektura biva uništena nema veće nesreće za kulturu od nestanka sadržaja koji se čuvaju u tim građevinama.

Sudbina se zna veoma okrutno našaliti sa ljudima nastavlja govoriti Shubigi Rao opisujući tragediju koja je, nemalo iza tih nesretnih događaja koje je gledala na svom televizoru u boji, pogodila njenu porodicu. Svega nekoliko godina kasnije porodična biblioteka njenih roditelja bila je potpuno uništena, a nestale knjige bile su gubitak koji njeni roditelji nikada nisu prežalili. A sve se desilo kao posljedica nesporazuma,  odnosno nerazumijevanja koje će se pokazati kao neispravljivo.

„Opljačkani smo, jer su lopovi mislili da som bogati jer smo imali toliko mnogo knjiga. Ali mi nismo imali nikakvog bogatstva jer sve što smo posjedovali bile su knjige. U našoj porodici knjige i znanje su bili prioritet. Ljudi koji su nas opljačkali bili su toliko ljuti što nema zlata i drugih vrijednosti da su iz obijesti uništili većinu knjiga, a ono što nisu uništili odnijeli su na smetlište odakle je mnogo knjiga završilo na lokalnim buvljacima“.

Kada priča o tim godinama djetinjstva prisjeća se kako su je roditelji s nekom nejasnom upornošću godinama vodili na „lopovske pijace, buvljake i lokalna smetljišta“ gdje su pokušavali prepoznati knjige iz svoje uništene biblioteke, a onda ih iznova kupovati.

Gubitak biblioteke bio je porodična tragedija jer knjige za Shubigi Rao i njenu porodicu nikada nisu bili samo puki predmeti. Biblioteka je bila mjesto gdje je „susretala ljude“ pronalazeći glasove ljudi sa svih meridijana svijeta i ljudi iz drugih kultura i drugih jezičkih praksi.

„Ja sam odrastala u izolovanom dijelu svijeta, ali nikada se nisam osjećala odsječenom i knjige su mi pomogle da budem dio čovječanstva“, kaže pomalo zamišljeno Shubigi Rao svjesna da se danas taj osjećaj povezanosti pomalo gubi, jer se prava vrijednost knjige sve manje cijeni.

Obnovljena sarajevska VijećnicaEPA

Bagdad i Kordoba

Godinama kasnije, uspomene iz djetinjstva, ti prizori sarajevske Vijećnice u plamenu i majčine tuge zbog uništene porodične biblioteke, motivirat će je da se upusti u jedan grandiozan umjetnički projekat. Posljednjih godina Shubigi Rao sve je svoje umjetničke napore uložila u realizaciju projekta naslovljenog Pulp: A Short Biography Of The Banished Book u kojem otkriva skrivenu historiju kulture, one u kojoj su knjige i biblioteke neprijatelji, koje je neophodno uništiti kako bi se promovirala barbarska ideja „nepotrebnosti kulture“.

U tom kompleksnom narativu o uništenju znanja nekoliko historijskih događaja opisuje kao „posebno tragične“ a dva od njih su se desila u vrijeme „islamske renesanse“ na dva krajnje udaljena mjesta te veličanstvene civilizacije, koja je arapski jezik uzdigla do nivoa svjetske važnosti. Uništenje biblioteka u Bagdadu i Kordobi prelomne su tačke historije, odnosno datumi koji se mogu označiti kao zenit i kraj grandiozne arapsko – muslimanske srednjovjekovne civilizacije.

„Tokom islamske renesanse, koja se desila prije renesanse na Zapadu biblioteke su zvali kuće mudrosti, jer nisu se samo čuvali zabranjeni i nestali tekstovi grčko – rimskog naslijeđa zabranjenog u Evropi nego su te biblioteke bile pod kraljevskom patronatom i nisu bile samo islamske biblioteke nego su čuvale najvažnije tekstove sjeverne Afrike, Evrope i Bliskog istoka, Indije i Kine i svi su tekstovi bili prevedeni na sve jezike poznate u to vrijeme“.

U to „zlatno doba arapske kulture“ prvi put se shvata važnost prevodilačkog rada i biblioteke Bagdada i Kordobe bile su mjesta na kojima se znanje prikupljalo, obrađivalo i činilo dostupnim. To nisu bila zdanja za pohranjivanje znanja nego institucije koje su sve činile da “mudrosti svijeta“ budu dostupne svima onima koji su željeli sticati nova iskustva i širiti svoje intelektualne horizonte.

Arapsko – muslimanska kultura Bagdada i Kordobe bila je toliko razvijena da su se najodgovorniji poslovi dodjeljivali ženama koje su prednjačile kao prevodioci i redaktori rukopisnih tekstova, a veličinu te kulture najbolje ilustrira činjenica da je po prvi put nakon više vijekova znanje „starih Grka“ ponovo bilo dostupno za čitanje i komentiranje.

„Po prvi put jedan nesakralni tekst iz stare Grčke bio je dostupan čitaocima i to na nekoliko jezika i ako ste znali čitati mogli ste ih pročitati i to bez obzira iz kojeg dijela svijeta ste dolazili. Tada se rađa i ideja o važnosti prevođenja i prevodioci su bili veoma poštovani ali živjeli su u strahu jer se na njih gledalo kao na potencijalne izdajnike. Veliki broj prevodilaca, zbog povjerenja, a bile su žene".

Kada su Mongoli uništili Abasidski halifat i spalili Bagdad uništena je i najveća poznata biblioteka tog vremena. Svjedoci pišu da je prvog dana nakon „upada Mongola“ Tigris bio „crven od krvi a drugog crn od tinte koja je bačena u rijeku. Biblioteka je bila tako velika da kada su sve knjige bačene u vodu osvajači su napravili most od knjiga po kojem su mogli prelaziti na konjima“.

Unutrašnjost Velike džamije u KordobiReuters

Online biblioteke

To je bio kraj ne samo carstva nego i kulture koja se nikada više neće obnoviti u istom sjaju, kaže Shubigi Rao pojašnjavajući da se posljedice tog „barbartskog čina“ osjećaju i danas, u savremenim geopolitičkim odnosima koji dominiraju cijelom regijom toka Tigrisa.

Konačni kraj arapsko – muslimanske renesanse došao je dva stoljeća kasnije kada Španci osvajaju Kordobu i uništavaju njenu velebnu biblioteku. Pogrom, progon i nasilna krstjanizacija stanovništva događaji su koji su uz destrukciju biblioteke značili „uništenje islamske renesanse“.

Savremeni svijet svjestan je važnosti znanja koje se prenosi knjigama i ono je dostupno, a biblioteke su otvorena mjesta. Ali, čak i danas na potpunu demokratičnost znanja gleda se kao na prijetnju poretku što najbolje ilustruje činjenica da je najveća ilegalna online biblioteka Library.nu ukinuta, a milion besplatno dostupnih knjiga u pdf formatu pobrisano.

Shubigi Rao je u okviru projekta snimila nekoliko kratkih dokumentarnih filmova, a Sarajevu se neprekidno vraća kao izvoru neugasle inspiracije. Danas je sretna, kaže, što je zgrada Vijećnice obnovljena i u potpunosti restaurirana, ali i nesretna što u njoj više nema knjiga.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.