Imaš li snage za Snagovo, kosti ljudske i kosti životinjske u vatri?

Zločin je izvršila jedinica predvođena Zoranom Obrenovićem, sa predratnim prebivalištem u Dobanovcima u Sremu, inače porijeklom iz Snagova (EPA)

Jedna djevojčica ima šest mjeseci.

Zove se Meliha Dogić. Rođena je u Zvorniku, živi u mjesnoj zajednici Snagovo. Živi prvih šest mjeseci svoga života kao i svaka druga beba. Okupana roditeljskom ljubavlju, pažnjom i onom prvotnom srećom koja se stapa sa zaboravom. Ne možemo se najtačnije sjetiti kakvi smo bili sa šest mjeseci. Tek loptice ljudskosti ispunjene ljubavlju.

A Meliha je bila voljena. I od oca Mehdina, i od majke Fatime i od brata Saliha.

Čovjek od četiri godine

Salih ima četiri godine i on zna nešto. Zna za svoje roditelje, raspoznaje drage ljude, raspoznaje boje, boje baš vidi odlično. Razgovara, nemušto, ali razgovara. Najviše priča svojoj sestrici Melihi. Nerazgovjetne riječi, koje artikuliše ljubav, poslate su bezbroj puta do kreveca na kojem je spavala Meliha.

I sad je neka kiša. I sad su neki ljudi. I vidi maleni Salih nekakvu garažu. Zapravo dvije garaže, koje dijele jedan zajednički zid. Pokrivene su salonitom, a ispred ove manje stoji naslonjen nekakav plug. Zapravo, Salih maleni vidi crvenu napravu, koja ga asocira na nekakvu aždaju iz crtanih filmova.

Ali, slabo se osvrće na plug.

Pažnju mu privlače silni ljudi koji se guraju oko garaža. Njih je četrdeset i još jedan. Raspoznaje Salih poneku nenu, ponekog starijeg dedu, raspoznaje i komšinicu, trudnicu. I ona čeka bebu. Lijepo. Sad će se pored Melihe sestrice, moći igrati sa još jednom bebom.

I gleda maleni dječak, pa mu sve nekako dođe čudnovato. Kako to da na kiši stoji cijeli dan, a da ga roditelji ne ruže. A roditelji i Mehdin i Fatima su tu pored njega. I ne da ga ne ruže nego stoje, pa se malo i tresu, dok zajednički u naručju drže šestomjesečnu sestricu Melihu.

Otac Mehdin ga samo u nekakvom svom ritmu stišće za ruku, pa popusti, pa opet stisne. Onda mu potpuno pusti ruku, pa ga pomiluje po plavoj, paperjastoj kosici, pa opet po nekoj svojoj logici ga stegne za ruku. Sve je to čudno Salihu.

A čudna je Salihu i ova kiša i ovi ljudi koji se tiskaju na otvorenom, svi ozbiljni, pa ni djeca ne plaču. I još mu je čudnije što je sa roditeljima otjeran iz kuće, što se krio u šumi dva dana i što je sa četiri godine shvatio da se i odrasli igraju skrivača… A najčudniji od svih su mu ovi ljudi, u uniformama, sa zvijezdama na kapama, što su ih proganjali ovih par dana, kao da su igrali neku igru sa njima.

Kad smrt ne dolazi

I stoji Salih, sa svoje četiri godine, sa svojom majkom, ocem i sestrom ispred onih garaža po kiši.

Na današnji dan.

Na današnji dan, 29. aprila 1992. godine, nadomak Zvornika u mjesnoj zajednici Snagovo, u mjestu Rašidov Han, stoji Salih sa svoje preteške i prevelike, odrasle četiri godine i sa iščekivanjem cijelog svijeta gleda u one garaže.

A onda se, kako to i biva u tim trenucima, vrijeme poslije usporenja naglo ubrzalo. Jedan vojnik, je ustao, ugasio cigaretu, repetirao kalašnjikov i osuo paljbu na 41 nevinog civila. Za njim još jedan, pa još jedan. Njih osmorica. Jauci, krv, bol, strah i užas su se stapali sa smradom baruta i neartikulisanom bukom.

Salih je osjetio kako je preko njega pala prvo majka, pokošena rafalom, pa otac držeći u naručju sestricu. I svi bez glasa pokleknuše. Osjetio je dječak svud po sebi toplu krv, roditeljsku i sestrinsku. Osjetio je i svoju krv. Ali, neće smrt, neće prekid umstvenosti i stvarnosti tek tako doći…

Salih se doslovno probijao kroz meso roditelja razneseno mecima i u tom magnovenju je dopuzao iza garaže. Uz njega je bilo još četvoro preživjelih. Pa je Salih, onako u groznici gledao kako se pripadnici JNA zajedno sa Belim orlovima i lokalnim četnicima dobrovoljcima smiju nad mrtvim tijelima njegovih roditelja i sestre, njegove rodbine, njegovog svijeta.

Lomača u drugom činu

Onda se Salih sa nekim starijim ljudima, koji su ga povukli našao u poljskom klozetu, iz kojega je promatrao sva ona tijela i one dvije proklete garaže. Dijete, presamićeno od straha i bola, promatralo je drugi čin horor tregedije, sakriveno a opet otkriveno svim na svijetu.

Vojnici su tijelo, jedno po jedno, pedantno ubacili u garažu. Brojao je i Salih. Brojao do 36. Sav njegov svijet živih, stao je u garažu, tu u svijetu mrtvih. Onda su vojnici odenkud dovukli lešine životinja, nekih ovaca, onda su dokotrljali nekoliko traktorskih i par manjih, automobilskih guma. Onda su zapalili garažu. Dim nošen sa ponekim urlikom preživjelih parao je oči i uši Salihu, djetetu od četiri godine.

Nikad više nije vidio garaže, ni četnike, ni svoje namilije. Nikada!

Kasnije će o zločinu, o masakru u Snagovu preživjela Zlatija Mujanović, koja je tada imala šesnaest godina, reći:

„Oni su tu sjedili i onda su počeli da pucaju po nama. Sestra je stajala do mene, uzela sam je za ruku i počele smo bježati između kuća. Sakrile smo se u jedan vanjski wc i sa nama su bile dvije žene i dvoje djece. Kada su pobili jednu grupu, došli su do nas. Nažalost, jedno dijete su ubili, a ja i sestra i ostali na sreću smo ostali živi. Dragi Bog me spasio da se sazna istina i da se priča o tome kako je bilo. Moja majka je ubijena u osmom mjesecu trudnoće. Nakon ubistva, tijela su spaljena…“

Puki slučaj

Zločin je izvršila jedinica predvođena Zoranom Obrenovićem, sa predratnim prebivalištem u Dobanovcima u Sremu, inače porijeklom iz Snagova. U garaži kod Rašidovog hana 29. aprila 1992. godine ubijeno 36 stanovnika Snagova, muškaraca, žena, trudnica i djece. Petoro je pukim slučajem preživjelo strijeljanje.

Jedan od preživjelih je i dječak Salih Dogić. Toga kišnog dana, djetetu presamićenom od bola ubijena je majka, otac i sestrica od šest mjeseci. Preživio je pukim srećnim slučajem. Njegovi najmiliji su bili živi štit i omogućili su mu život. Salih danas živi pod dubokim traumama u Njemačkoj. Jednom prilikom za RSE je rekao:

„Mučim se. Hoću da budem malo jak, da ne plačem pored tetke. Mučim se stvarno. Teško mi je.“

Ne pada mu na pamet da se vrati u Snagovo.

Razumljivo.

Ono što nije razumljivo u ovoj istinskoj kratkoj horor storiji je što niko nije odgovarao. Niko, nikada!

A tijela su bila ugljenisana do neprepoznatljivosti. Zapravo nakon spaljivanja, nakon svega, u jednom tabutu je bilo pokopano sitnih kostiju od čak 21 čovjeka. Da ti pamet stane. Monstrumi, ne samo da su spalili nedužne ljude, nego su im i kosti premještali, a onda su ljudske, sa životinjskim kostima miješali…

Sa one strane razuma!

Svijet koga više nema

I tako stoji dječak Salih Dogić ispred one garaže, po onoj kiši aprilskoj i gleda svijet oko sebe, svijet svojih koje nikada više vidjeti neće, svijet koji su činili:

Dahalić (Mujo) Mujesira (1939)

Dahalić (Avdulah) Hamdija (1965)

Dahalić (Hamdija) Esad (1989)

Dahalić (Bego) Razija (1988)

Dahalić (Ramo) Hasnija (1945)

Dahalić (Ibrahim) Sead (1965)

Dahalić (Pašan) Đemka (1965)

Dahalić (Sead) Semir (1989)

Dogić (Osman) Šeća (1949)

Dogić (Sulejmen) Mehdin (1968)

Dogić (Mehdin) Meliha (1991)

Dogić (Sulejmen) Zada (1977)

Dogić (Selim) Fatima (1971)

Mehmed (Husein) Ibrahimović (1936)

Husejn (Husein) Ibrahimović (1945)

Fahira (Ibrahim) Ibrahimović (1974)

Mešan (Ibrahim) Ibrahimović (1979)

Himzo (Smajo) Krupinac (1935)

Hatija (Mehmed) Krupinac (1933)

Senudin (Himzo) Krupinac (1963)

Azra (Haso) Krupinac (1964)

Mirza (Senudin) Krupinac (1987)

Idriz (Himzo) Krupinac (1966)

Sadija (Haso) Krupinac (1968)

Alen (Idriz) Krupinac (1989)

Senija (Smajo) Krupinac (1959)

Mirsad (Osman) Krupinac (1977)

Mirnes (Osman) Krupinac (1985)

Ajša (Mustafa) Krupinac (1938)

Hajrudin (Salkan) Krupinac (1960)

Reif (Redžo) Krupinac (1960)

Derva (Osman) Mujanović (1932)

Ismeta (Avdija) Mujanović (1953)

Edina (Muharem) Mujanović (1977)

Ramiz (Ramo) Salihović (1956)

Hatija (Ramo) Salihović (1953).

Zove se Meliha Dogić. Rođena je u Zvorniku, živi u mjesnoj zajednici Snagovo. Danas bi imala 27 godina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera