Imaju li stručnjaci šanse u Sarajevu?
Četvrtak, 8. februar 2018, u historiji Bosne i Hercegovine bit će upamćen kao dan kad je zabilježen prvi zvanični pokušaj izbijanja meritokratije. Tog dana premijer Kantona Sarajevo Elmedin Konaković odlučio je napraviti prvorazredni društveno-politički presedan i zatražiti od sarajevskog univerziteta, kantonalne privredne komore i udruženja poslodavaca da predlože, kako je naveo, “stručne i kompetentne osobe” koje bi mogle u svojstvu članova Skupštine preduzeća “ZOI '84” dati doprinos poboljšanju “funkcionisanja navedenog preduzeća”.
Koliko je ovaj presedan uzdrmao odnose unutar vladajuće elite govori i činjenica da je od početka pisanja ovog teksta do njegove objave Konaković objavio svoj izlazak iz stranke čijim je kadroviranjem bio nezadovoljan. Taj potez daje naslutiti i kakva će biti sudbina njegove inicijative za promjenu principa i procedura za imenovanja na funkcije u javnim preduzećima, ali o tome će se znati više u danima koji slijede. Baš kao i o daljnjoj političkoj sudbini njenog inicijatora – premijera Kantona Sarajevo – ako do objave teksta ne dođe do promjene i u tom smislu.
Bilo kako bilo, na zvaničnu potragu za stručnim kadrovima (možda do objave ovog teksta već gotovo bivši) premijer Konaković odlučio se nakon što je – kako se u zahtjevu upućenom na navedene tri adrese kaže – utvrđeno da je jedan od najvećih nedostataka u upravljanju javnim preduzećima kadrovska politika i da postoji “potreba za angažovanjem stručnih osoba umjesto dosadašnje prakse imenovanja stranačkih kadrova”. U zahtjevu još i stoji da se prijedlozi traženih stručnih osoba očekuju do 14. februara, tako da bismo se u nekoj varijanti mogli nadati da će ovaj Dan zaljubljenih obilježiti pokušaj raskidanja s praksom udovoljavanja zaljubljenosti stranačkih uhljeba u dobro plaćene pozicije lišene bilo kakve odgovornosti.
Tako je, konačno, nakon četvrt stoljeća demokratije s nekog nivoa vlasti stiglo i formalno priznanje da ona baš i ne funkcioniše najbolje i da u njoj ustvari imamo elemente partitokratije, aristokratije i plutokratije utkane u sveopću kleptokratiju, a sve zamaskirano u demokratski plašt. Ako nekome nisu poznati ovi izrazi, jednostavno želim reći da se u poretku u kojem živimo vlada i po osnovu bogatstva (plutokratija) jer su uočljive stanovite veze između bogatstva i moći, i po osnovu naslijeđa (aristokratija), jer nije baš svejedno ko si i čiji si, te po osnovu pripadnosti grupama koje su vlast stavile isključivo u funkciju lične koristi, a na račun šire populacije (kleptokratija).
Narušeni odnosi unutar stranke
Ne ulazeći u moguće razloge iza Konakovićevog zahtjeva, a koji se mogu povezati s narušenim odnosima unutar stranke koja ga je postavila na premijersku poziciju, ovaj potez potrebno je pozdraviti iz više razloga, najprije kao nužan “reality check”, koji ukazuje do koje je mjere udovoljavanje podobnima došlo. Nedavno objavljeni rezultati istraživanja koje je proveo Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) nedvosmisleno su pokazali da je stranačko kadroviranje rak-rana u poslovanju javnih preduzeća Kantona Sarajevo i da su u njihove skupštine, nadzorne i upravne odbore te menadžment redovno instalirani ljudi upitne stručnosti, nerijetko i s falsifikovanim referencama. Naravno, to nije karakteristično samo za Sarajevo jer je takva praksa postala redovna u cijeloj Bosni i Hercegovini i nije specifična ni za jednu vladajuću stranku jer ni stranke koje su danas u opoziciji nisu pokazivale neku gadljivost prema takvom načinu djelovanja u doba kad su bile na vlasti.
U spomenutom istraživanju zabilježena su priznanja nosilaca vlasti da su konkursi za imenovanja u javnim preduzećima najčešće farsa i da se odluke o tome uglavnom donose unutar stranačkih organa. CIN navodi da smo za posljedicu takve selekcije imali pojave da su gradskim tržnicama upravljali šumarski inženjer i profesor razredne nastave, javnim prijevozom vojno lice, isporukom plina pedagog i socijalni radnici, a gradskom čistoćom menadžer sporta. Zbog toga danas imamo pojavu da od 14 sarajevskih javnih preduzeća njih sedam posluje negativno i godišnje su zajedno u minusu približno 60 miliona konvertibilnih maraka, dok preostalih sedam koja su poslovala pozitivno zajedno ostvaruju godišnju dobit od 500.000 KM (250.000 eura).
Zbog toga Konakovićev apel zvuči opravdano, ali se postavlja pitanje gdje smo to mi danas kad u 2018. godini dolazimo do zaključka da postoji potreba da preduzećima koja su zadužena za brigu o osnovnim potrebama građana – kao što su vodoopskrba, grijanje ili javni prijevoz i gradska higijena – ipak upravljaju ljudi koji nešto i znaju o svom poslu. Zahtjev poslodavcima, privrednoj komori i univerzitetu da predlože nekoga ko će, eto, znati nešto uraditi u interesu građana i spriječiti daljnje traćenje njihovih novaca direktno je priznanje da je pravo čudo kako u ovoj zemlji išta živo funkcioniše.
Društvo poremećenih vrijednosti
Zahvaljujući našoj partitokratiji i načinima na koji se kod nas dijeli vlast na najvišem nivou, imali smo i slučajeve da smo na čelu ministarstva prometa i komunikacija Bosne i Hercegovine jedno vrijeme imali specijalista ortopeda, a trenutno o digitalizaciji javnog radio-televizijskog signala i izgradnji autoputeva posljednju riječ ima magistar sporta i tjelesnog odgoja. Nije da se takvih primjera ne bi moglo navesti još, ali izdvojimo i primjer ministarstva sigurnosti, koje su od njegovog nastanka vodili pravnik, arhitekt, defektolog i profesor likovne kulture.
Sve u svemu, ne treba biti naročito pametan, pa zaključiti da smo društvo poremećenih vrijednosti u kojem su stručan pristup i profesionalnost češće izuzetak nego pravilo. Treba nas zabrinuti da je i CIN-ovo istraživanje prošlo bez odjeka javnosti, koja je, očito, naučena da vladavinu nesposobnih i nestručnih prihvata kao normalnu pojavu, isto kao da ni prije ni poslije nas ne može biti drugačije. A može.
Postoji nešto što se naziva “meritokratija”, koja je kod nas suštinski neprovediva iako je kroz historiju funkcionisala na raznim prostorima i u različita vremena. Ona u obavljanju javnih funkcija podrazumijeva selekciju na osnovu stručnosti, vještine, inteligencije i zasluga i često se spominje kao idealan način da se društva s iskustvom totalitarne prošlosti odmaknu od ideološkog naslijeđa totalitarizma. Tako bi u meritokratiji stručni ljudi, vođeni visokim moralnim standardima, poveli društvo u napredak, što je – složit ćemo se – utopistička ubleha, ali bilo bi dobro kad bi se bilo šta od vrijednosti meritokratije ugradilo u naše društvo i nije baš da se Konaković toga prvi sjetio.
Kako bi se u BiH proveli Konfucije, Aristotel i Platon?
U doba kineske dinastije Han, prije nekih 2.500 godina, jedan mudrac, koji se zvao Konfucije, shvatio je da se ekspanzija carstva ne može osloniti na dekadentnu nesposobnu aristokratiju, pa je na osnovu njegovog učenja uveden sistem vrednovanja znanja u kojem je mogao napredovati svako ko je htio učiti i raditi. Elementi konfucijanskog sistema testiranja i vrednovanja znanja te osposobljavanja za javne funkcije, čiji su temelji udareni u 2. stoljeću p. n. e., i dan-danas prisutni su u savremenoj Kini i čine osnovu kineske političke i poslovne etike.
Jednako tako, i Platon i Aristotel zagovarali su prosvijećenost u državnom uređenju. Platon je čak imao tezu da je ultimativno rješenje za državu spajanje političke vlasti i filozofije dok mudraci ne postanu kraljevi, a kraljevi mudraci. Nešto od ovoga danas imamo u Iranu, gdje, sviđao nam se tamošnji sistem ili ne, na visoku javnu funkciju nije moguće doći bez prethodne ocjene stručnosti i podobnosti za njeno obavljanje.
Teško je pogoditi kako bi se u današnjoj Bosni i Hercegovini proveli Konfucije, Aristotel i Platon, ali nije teško pretpostaviti kako će završiti inicijativa Elmedina Konakovića prema ljudima koji su i sami postavljeni po linijama stranačke podobnosti – baš kao i on sam, rekli bi zlonamjerni jezici. U svakom slučaju, i uza sve posljedice po samu Konakovićevu političku karijeru, treba je pozdraviti, ako ništa, kao znak prepoznavanja realnosti koji signalizira da možda još nije sve izgubljeno i da je i vlast svjesna da dosadašnji način funkcionisanja nije održiv. A postoji i jedan princip koji se metaforički naziva “princip trulog stabla”, koji kaže da s trulog stabla nije realno očekivati zdravo voće. Prema tome, nadajmo se da dolazi vrijeme kad će stručnost i profesionalnost dobiti na cijeni, ali, kako ono kaže stara narodna izreka – daj Bože, šćeri, da te paša uzme…
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera