Ima li Srbija platformu za pregovore s Kosovom?

Ni poslije videokonferencije u Parizu, nisu iznijeti detalji o poziciji Srbije u pregovorima s Kosovom (EPA)

Tokom i posle trodnevne posete predsednika Srbije Aleksandra Vučića Parizu, gde su francuski predsednik Emanuel Makron i nemačka kancelarka Angela Merkel organizovali video samit, kojim je, posle 20 meseci, obnovljen dijalog između Srbije i Kosova, građani Srbije mogli su da čuju kakav je tretman njihov šef države imao tamo (da ga je domaćin odveo u posebne odaje, da su slušali kompoziciju Kloda Debisija), čuli su i da je bilo teško, pa čak i koje su zahteve izneli predstavnici Kosova. Sve, samo ne i sa kojim je predlogom u gradu svetlosti nastupio njihov predstavnik, kao ni koja je početna pozicija s koje kreće u nastavak dijaloga s Kosovom ovog četvrtka u Briselu.

To je izazvalo i kritike dela opozicije, koja i sama ima problem da javnosti objasni na koji način bi rešila kosovsko pitanje. Ili, preciznije rečeno, kako bi ubedila vlasti Kosova da prihvate njene predloge, koji su uglavnom zasnovani na poštovanju Ustava Srbije, prema kojem je Kosovo autonomna pokrajina u njenom sastavu, o čemu je Al Jazeera ranije pisala. Ipak, činjenica je da već nekoliko godina javnost u Srbiji nema jasnu predstavu o čemu se, zapravo, pregovara, niti kakva je pregovaračka pozicija Srbije, sadržana u frazi – “da izgubimo najmanje što moramo, a izvučemo najviše što možemo”.

Nedostatak informacija o tome šta je na pregovaračkom stolu nadoknađuje se različitim spekulacijama o razlozima skrivanja pregovaračke pozicije Srbije, koje se uglavnom kreću između teze da vlast time ostavlja sebi veći manevarski prostor za eventualno postizanje sporazuma, do toga da ne želi da građane upozna sa svojim predlogom, iz straha da bi to moglo da joj ugrozi rejting.

Programski direktor Centra za savremene politike Nikola Burazer kaže da je Beograd deklarativno pokazao spremnost na kompromis i implicitno predložio i priznanje Kosova uz određene teritorijalne ustupke. “Međutim, vlasti u Beogradu to nisu želele tako da predstave, budući da bi takvo rešenje bilo veoma nepopularno, pogotovo među biračima vladajuće stranke. Nije jasno da li se u međuvremenu od te ideje u potpunosti odustalo.”

‘Nije mudro otvoreno iznositi svoje ciljeve’

S druge strane, dodaje, ako se izuzmu razgovori predsednika Kosova Hašima Tačija sa Vučićem o promeni granica, Kosovo već godinama ima tvrde pregovaračke pozicije, tražeći priznanje, ali odbijajući bilo teritorijalne promene, bilo stvaranje dogovorene zajednice srpskih opština van okvira postojećeg Ustava Kosova. 

Poslije video konferencije u Parizu, javnost je obaviještena o zahtjevima Prištine

Profesor na katedri za međunarodne odnose Fakulteta političkih nauka u Beogradu i nekadašnji ambasador u Berlinu Ivo Visković za Al Jazeeru kaže da nije uobičajeno da se sopstvena pozicija u pregovorima javno iznosi, jer to, prema njegovim rečima, olakšava manevrisanje drugoj strani i smanjuje sopstvene šanse.

“U ovom slučaju, čini mi se da je važnije znati da li mi imamo formalno utvrđenu poziciju za pregovore, jer bi to trebalo da uradi vlada Srbije. Takvi dokumenti se ne objavljuju, ali bi bilo potrebno dati javnosti bar informaciju da takva platforma za pregovore postoji. Preciznije rečeno, da je na državnom nivou utvrđeno šta su osnovni ciljevi Srbije u tim pregovorima i šta su ‘crvene linije’ ispod kojih se ne može ići. Sve ostalo je stvar taktike, jer diplomatski pregovori su uvek teški, pogotovo o ovako složenom pitanju kao što je kosovsko. I ne bi bilo mudro otvoreno iznositi svoje ciljeve ili ono što se priželjkuje”, smatra profesor Visković.

Informacija da je vlada Srbije usvojila nekakvu platformu za pregovore sa Kosovom nije poznata, a pregovore ionako vodi predsednik Srbije, iako, kako tvrdi dobar deo opozicije, za to nema ovlašćenje, niti ustavne nadležnosti.

Sam Vučić je ranije izjavljivao da je predlagao plan rešenje za Kosovo, ali da nije naišao na razumevanje. Najavljivao je i da će ga predstaviti domaćoj javnosti, ali ni to se nije dogodilo, da bi sada promenio mišljenje, rekavši uoči izbora u junu da je odustao od velikih inicijativa za rešavanje pitanja Kosova i da čeka šta će biti predloženo. U istom intervjuu za Radio Slobodna Evropa rekao je i da to što ne pominje “crvene linije” ne znači da one ne postoje.

Političari Kosova otvorenije o ciljevima

S druge strane, čini se da javnost na Kosovu od svojih političkih predstavnika dobija više informacija o tome šta im je pregovaračka pozicija, makar se radilo samo o polaznim osnovama, nego građani Srbije od svojih. 

“U ovim pregovorima je sve izuzetno teško i nisam siguran da je moguće naći najpametniju strategiju. S jedne strane, postoji potreba da se na demokratski način javnost upozna pre nego što se do dogovora stigne, a s druge strane, objektivno, Kosovo je u boljoj poziciji i prištinski političari mogu sebi da dozvole da izađu s tim ciljevima, s obzirom da su oni maksimalistički i da na neki način zadovoljavaju njihovu javnost”, objašnjava Visković.

Na pitanje da li onda političari Kosova rizikuju svoje pozicije ako ne uspeju da ostvare te maksimalističke ciljeve, profesor Visković odgovara da se tu radi o italijanskom metodu diplomatije, o kojem je pisao čuveni istoričar diplomatije Harold Nikolson, analizirajući italijansku spoljnu politiku nakon Prvog svetskog rata.

“Prema tom modelu, u domaćoj javnosti se najpre digne temperatura, a onda na osnovu toga stalno tvrdi kako se ne može popustiti, jer se sopstvenoj javnosti popuštanje ne može pravdati. A zapravo se postavljaju ciljevi koji su daleko iznad maksimalnih. Tako da nekim popuštanjem na kraju dođete do maksimalnih ciljeva. Ali, to je kao način ponašanja još tada ‘pročitano’. I mislim da se sa tim ne može postići uspeh, jer izlazak sa maksimalističkim ciljevima zapravo svima onima koji učestvuju u pregovorima stvara sliku da ste nerealni i da ne želite pravi dogovor, nego želite da drugoj strani onemogućite postizanje bilo kakvog kompromisa”, objašnjava Visković.

Pregovaračka taktika Srbije, makar na prvi pogled, izgleda potpuno suprotno “italijanskom metodu”. Predsednik Srbije sve vreme stvara utisak kao da je gotovo sve izgubljeno, da su male šanse da se bilo šta dobije u pregovorima, pa može izgledati kao da to radi kako bi smanjio očekivanja javnosti, da bi posle mogao da bilo koji rezultat pregovora predstavi kao uspeh. Profesor Visković ipak smatra da to nije slučaj.

“Beograd je objektivno u težoj poziciji, malo može dobiti, jer gotovo niko nema razumevanja za naše stavove i interese. U takvoj situaciji obećavati bilo šta povoljno, bilo bi pogubno za bilo kog političara.”

Model dvije Njemačke (ne)realno rješenje

Obećanja, ni povoljnih ni nepovoljnih, kada je reč o Kosovu, nema, baš kao ni preciznijih informacija o sadržaju razgovora koji se vode. Tek po neki nagoveštaj, poput onog iz Vučićeve izjave po povratku iz Pariza prošlog vikenda, da Kosovo traži uzajamno priznanje, a ne model dve Nemačke. Na pitanje da li se iz ove izjave može naslutiti da je to predlog Srbije, profesor Visković smatra da to nije predlog Srbije, već da su to međunarodni posrednici “stavljali na znanje”. I sam Vučić je ranije pominjao da su na tom predlogu insistirale neke zemlje.

“Određena varijanta modela dve Nemačke je dugo smatrana za ‘mainstream’ scenario, odnosno da dijalog, zbog svojih karakteristika i očigledne nespremnosti Beograda na eksplicitno priznanje Kosova, najverovatnije vodi ovakvom rešenju. Ovaj scenario bi za Srbiju bio povoljan u smislu da se nezavisnost Kosova ne bi morala formalno priznati, ali bi vodio određenom polovičnom rešenju kakvim mnogi međunarodni akteri ne bi bili zadovoljni”, kaže Nikola Burazer.

Prema ovom modelu, nekadašnja komunistička Istočna Nemačka i kapitalistička Zapadna Nemačka dogovorile su se da obe kao samostalne države postanu ravnopravne članice Ujedinjenih nacija, s tim što Zapadna Nemačka nikad formalno nije priznala Istočnu.

“Mislim da je to realnije rešenje. Da se nađe nešto što će biti faktičko, ali ne i formalno priznanje. Iz niza razloga, za bilo kog političara u Srbiji je nemoguće da prihvati formalno priznanje nezavisnosti Kosova”, objašnjava profesor Visković.

Iako su mnogi osporavali primenljivost ovog modela na Srbiju i Kosovo, budući da je, za razliku od dve Nemačke, u ovom slučaju reč o dva naroda, Burazer smatra da to nije ključna prepreka. “Okolnosti su različite, ali bi ovakav sporazum mogao rešiti sličan problem: kako prihvatiti međunarodno priznanje druge strane bez de jure priznanja. Mnogo veći problem sa ovim scenarijom, međutim, jeste kako obezbediti Kosovu mesto u UN-u i priznanje pet preostalih država članica Evropske unije bez eksplicitnog priznanja od strane Srbije”, objašnjava.

Zna li Brisel kakav sporazum hoće?

Iako je inicirao nastavak dijaloga Srbije i Kosova posle 20 meseci pauze, pitanje je da li je Brisel to učinio sa jasnom idejom kako bi mogao da izgleda konačni sporazum koji bi bio prihvatljiv za obe strane, ili kako bi preuzeo inicijativu od Vašingtona i sprečio eventualno razgraničenje, odnosno promenu granica, što su kao temu razgovora Vučića i Tačija pominjali sada već bivši zvaničnici američke administracije, poput Džona Boltona, nekadašnjeg savetnika za nacionalnu bezbednost predsednika SAD-a Donalda Trampa.  

Profesor Visković smatra kako “ima i jednog, i drugog. Mislim da preovlađuje ideja da se konačno mora naći rešenje za problem koji je u njihovom dvorištu, a ne u američkom. Naravno, pitanje je i koliko postoji jak motiv na drugoj strani Atlantika da se to i ostvari i imaju li objektivne parametre da se dođe do konačne odluke. Ja sam mišljenja da je u ovom trenutku to jako teško i da će ići jako sporo, kao što je bilo i do sada”, zaključuje Visković.

Nikola Burazer kaže da je zamisao da se sa pregovorima nastavi tamo gde se stalo 2018. godine. “Dakle, da se nastave razgovori o implementaciji postignutih sporazuma i o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa. Ovaj proces jedino može imati dugoročan i održiv uspeh pod pokroviteljstvom Evropske unije, a poželjno i uz podršku Vašingtona”, objašnjava.

Valon Murtezaj, savetnik za spoljnu politiku premijera Kosova Avdulaha Hotija izjavio je da je predsednik Francuske rekao Hotiju da bi do kraja 2020. godine trebalo da bude postignut konačni sporazum između Srbije i Kosova, što se u ovom trenutku ne čini previše realnim. Profesor Visković ukazuje na formulaciju: “Rekao je trebalo bi, a ne da će biti.”

I Burazer podseća da nije prvi put da se govori o nekim zadatim rokovima za postizanje sporazuma između Srbije i Kosova, ali da se do sada uvek pokazalo da su ta očekivanja bila neutemeljena.

“Za jedan toliko komplikovan proces kao što je normalizacija odnosa Srbije i Kosova je nemoguće zadavati rokove i očekivati da se sve kockice u međuvremenu poklope. Podsećam da se dijalog Beograda i Prištine vodi već više od devet godina i da je ‘nadživeo’ dva visoka predstavnika EU-a, nekoliko premijera Srbije i Kosova, kao i dva francuska predsednika. Jedino je Angela Merkel tu od početka, a kako stvari stoje, ne verujem da će na funkciji kancelarke dočekati i njegov završetak”, kaže Burazer.

Izvor: Al Jazeera