Oglasi

Ima li S. Arabija podršku za rat protiv Irana?

Saudijska Arabija se pokazala spremnom uraditi sve što mora i udružiti se s kim god, radi svojih uskih interesa.
Muslimanski lideri poziraju za zajedničku fotografiju pred Islamski samit Organizacije islamske saradnje (OIC) u Meki 1. juna 2019.AP

Saudijska Arabija je nedavno bila domaćin tri samita – Zaljevskog, Arapskog i Islamskog – sa jednim zajedničkim ciljem: da se suprotstavi Iranu i da ga izoluje.

Sva druga hitna pitanja u regiji, od aktuelnog desetkovanja Jemena preko implozije u Libiji do dnevnih bombardovanja u Siriji i pogoršane okupacije Palestine, morala su pasti u drugi plan pred eskalacijom Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata protiv Islamske Republike.

Do kraja sastanaka, saudijska nastojanja da izvrši diplomatski pritisak na Teheran su se isplatila, barem na papiru. Finalno službeno saopćenje Zaljevskog i Arapskog samita osudilo je iransko miješanje u arapska pitanja.

Završna izjava Organizacije za islamsku saradnju (OIC) nije osudila izolovanje Irana, ali jeste osudila nedavne napade na saudijske i emiratske naftne tankere i podržala je njihovo pravo da se brane.

Koliko je važan ovaj diplomatski napad na Iran i kako će utjecati na tenzije u Zaljevu i bliskoistočnoj regiji? Evo tri moguća shvatanja.

Saudijski uspjeh

Prema mišljenju nekih arapskih krugova, ovi samiti su vratili saudijsku monarhiju ponovo na vrh, jer se pojavila kao centralna sila u arapskom i islamskom svijetu

Nakon što je niz nedavnih debakala uključujući blokadu Katara i ubistvo saudijskog novinara Jamala Khashoggija, ukaljao njenu međunarodnu reputaciju, Saudijska Arabija je konačno uspjela da preformuliše zaljevske, arapske i islamske pozicije sa novim fokusom na opasnost od Irana, koji prema riječima kralja Salmana, „podržava terorizam decenijama i ugrožava sigurnost i stabilnost s ciljem širenja utjecaja i dominacije.“

Ovo shvatanje je usvojeno u određenim zapadnjačkim krugovima, koji tvrde da je Saudijska Arabija uglavnom uspjela „ujediniti Arape protiv Irana“, jer su samiti obilježili „ponovno pozicioniranje Saudijske Arabije od izgnanika do utjecajne sile“. Ako Saudijska Arabija izlazi snažnija u omjeru snaga regionalne politike šireg Bliskog istoka, iz tog proizilazi da je Iran postao slabiji.

Zaista, saudijska prevlast je bila očita u zapisima sa samita. Rijadova manipulacija prioriteta agende bila je tako očita i tako besmislena da je podstakla neke da ismijavaju njegov štos „prisustvujte jednom a druga dva dobijate besplatno“ u Meki.

Saudijci nisu ostavili mnogo prostora za priliku ili debatu, namećući već pripremljene finalne izjave o zaljevskim i arapskim sudionicima, prema riječima katarskog ministra vanjskih poslova Mohammeda bin Abdulrahmana Al Thanija, koji je naglasio suzdržanost svoje države u obje izjave. Bagdad je također odbio finalno službeno saopćenje Arapskog samita. Damask, koji nije pozvan, učinio je to u odsustvu.

Ali bez obzira na to da li saudijski stav predstavlja većinu arapskih lidera ili ne, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) i Egipat pojavili su se snažniji i posvećeniji da vode Arapsku ligu u odsustvu bilo kojeg drugog centra moći; isto važi i za Zaljevsko vijeće za saradnju (GCC).

Bez sumnje izgledaju hrabriji u najmanju ruku. Kako je egipatski predsjednik Abdel Fattah el-Sisi rekao na arapskom samitu: „Vrijeme je da se obnove diskusije o zajedničkim arapskim odbrambenim mehanizmima.“

Ali znači li ovo da Rijad ima podršku da predvodi Arape u konfrontaciju ili rat protiv Irana?

Arapska nebitnost

Suprotno zvaničnoj saudijskoj tvrdnji, Rijad nije uspio isposlovati da OIC osudi Teheran direktno u finalnom službenom saopćenju. Iran nije spomenut u dva članka o zaljevskoj krizi.

Na GCC i Arapskom samitu, gdje je Rijad uspio izdvojiti Iran poimenično, osuda ima malu ili nikakvu stratešku težinu. GCC i Arapska liga su podjeljenije i slabije no ikad, zahvaljujući u velikoj mjeri saudijskoj manipulaciji njihovih agendi da služi njenim uskim interesima i onima njenih saveznika, kako je pokazano ponovo prošle sedmice. Rijad možda jeste uspio u formulisanju konačnih izjava tako da odgovaraju njegovim planovima za regiju, ali ova upozorenja ili osude su jedva primijećene, a o obraćanju pažnje da ne govorimo.

Arapi su možda imali određenu stratešku težinu u prošlosti, ali zaljevski ratovi i slamanje narodnih ustanaka drastično su oslabili veći dio arapske regije, čineći je više humanitarnim teretom nego moćnim regionalnim donositeljem odluka.

Štaviše, saudijsko, emiraćansko i egipatsko neprijateljstvo prema Iranu (kao i Turskoj) i prema demokratiji (kao i Muslimanskoj braći) znači da je sve i svako pao u sjenu gubitka arapskog mira i sigurnosti.

Na taj način, osuđivanje Irana zbog miješanja u Jemenu i Siriji i okrivljavanje Irana za napade u Zaljevu uzrokuje malo ili nikakvo talasanje u regionalnim i međunarodnim arenama. Nažalost, isto važi i za njihove pozive na mir zasnovane na dvodržavnom rješenju u Izraelu/Palestini.

Izdavanje osude bez moći i bez strategije koja će je podržati je isto kao izdavanje nevažećih čekova. Možda Saudijska Arabija jeste predsjedavala nad urednim samitima koji su odobrili njeno konačno službeno saopćenje, ali krajnji rezultat nije ništa drugo do kolekcija marketinških trikova koji ne mijenjaju ni ravnotežu moći, niti situaciju na terenu.

Ovo je posebno evidentno u razmatranju činjenice da ni egipatski el-Sisi nije spomenuo Iran u svojim obraćanjima, iako ne voli ajatolahe. Ovo označava egipatsku nespremnost da podrži eskalaciju u rat protiv Teherana.

Znači li to da će tenzije i dalje rasti i opadati, bez kraja na vidiku?

Pogrešna strategija

Bez obzira da li su nastojanja Saudijske Arabije iza samita, kako je gore izneseno, uspješna, irelevantna ili uspješna ali irelevantna, pogrešna su. Saudijska opsjednutost Iranom samo je produbila zaljevsku krizu i dala povoda vanjskim silama da se miješaju u pitanja regije.

Arapski lideri su u pravu kada upozoravaju Iran i pokušavaju suzbiti njegove destabilizirajuće aktivnosti u arapskom svijetu, ali okretanje Washingtona protiv Teherana nije rješenje. Moglo bi, zapravo, postati njihov najveći problem.

Zaista će se to što Saudijska Arabija izvozi svoj problem s Iranom u Washington pokazati katastrofalnim za regiju. Samiti koje je Rijad organizovao pružaju predsjedniku Donaldu Trumpu veliku prednost, ako odluči dodatno eksploatisati tenzije sa Teheranom zbog strateških ili čak ličnih koristi pred predstojeće izbore.

Jedini efikasan arapski odgovor na iranske regionalne ambicije je i oduvijek je bio: pregovori iz pozicije snage. Ali to zahtijeva stvarno, a ne lažno jedinstvo.

Također zahtijeva bavljenje ogromnim izazovima s kojima se arapski svijet suočava, posebno oružanim sukobima. Ali Rijad i njegovi mlađi partneri su se pokazali kao dio problema a ne rješenja. Oni nastavljaju voditi rat u Jemenu, boriti se preko posrednika u Libiji i pružati podršku novim vojnim vladarima u Sudanu, dok ovi guše mirnu revoluciju.

Zapravo Rijad se pokazao spremnim, čak i entuzijastičnim da uradi sve što mora i udruži se s kim god, kako bi zaštitio i proširio svoje uske interese. Danas ovo znači maltretiranje, ucjene i podmićivanje arapskih država da postanu submisivne, i udruživanje sa vanjskim silama, prije svega SAD-om i Izraelom, na štetu Iranaca, Palestinaca i Arapa širom regije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.